Prljavi Farrell na setu Ludog Woodya

... i u historiografskoj publicistici, da se privatni i javni život nekoga znamenita čovjeka uzme kao tema kako bi se, iz što intimnije perspektive, rasvijetlili traumatski aspekti onih elemenata povijesne epohe što ih on uokvirava i, na neki način, otjelovljava.

Dr. Darko Bekić, latio se zadaće da rekonstruira povijesne okolnosti života njega osobno i njegove šire i uže obitelji. Pritom je zalazio na područja koja je, kao krajnje skliska, naša historiografija i publicistika uglavnom izbjegavala: to su područja intimnih veza i seksualnosti. Te su teme, ako se njima ne bave markiz De Sade, Giacomo Casanova ili Sacher Masoch, uglavnom banalne, kao i svako prosječno iskustvo prosječna čovjeka: u životu ljudi kakvi su bili Pablo Picasso ili Vojin Bakić, međutim, seksualnost je, sudeći po Bekićevim istraživanjima, bila istodobno vrelo njihovih nadahnuća i pribježište od agresije vremena.

Rasvjetljavanje ljubavnoga života značajnih ljudi gotovo je uvijek sklisko područje, pogotovu onda ako ga oni sami, za njegova trajanja, nisu pokušali staviti u neki širi obzor, kojim bi se, koliko-toliko, transcendirali puki događaji. Sâm Vojin Bakić o svojem erotskom životu nije ostavio pisana svjedočanstva: očito je da se rukovodio maksimom da pravi gospodin o tome u javnosti šuti. Pa ipak je on, u svojem naraštaju, bio svojevrsna gradska legenda, još i onda kad sam se i ja s njim upoznao potkraj pedesetih. Tu osjetljivu problematiku dr. Darko Bekić nastojao je zahvatiti što je delikatnije mogao: pretežito se oslanjao na sjećanja suvremenika i suvremenica, nastojeći spriječiti svaku intimnu kompromitaciju. Kako su posrijedi živi ljudi, nije, dakako, moguće izbjeći privatne identifikacije, ali u svoju obranu autor uvijek može navesti ključni argument da se on erotiskim životom Vojina Bakića nije bavio zato da bi zadovoljio vlastitu morbidnu znatiželju, ili znatiželju svojih čitatelja, nego da bi, i s tog aspekta, zahvatio njegovu ličnost, i njegovo vrijeme, jer je, kao i sama naša sredina, obilježena gotovo svim ožiljcima što ih je ostavilo razdoblje rata i, osobito, prvo poratno razdoblje Titove Jugoslavije.

Bekić smatra da je Bakićeva erotska nezasitnost nastala u najtežim trenucima egzistencijalne krize, osobito 1943. i 1944., kad se činilo da se, pred stalnom prijetnjom smrti, može pobjeći samo u okrilje žene, od Thanatosa k Erosu. Gotovo opsesivno idući od žene do žene, iz jedne ljubavi do druge, kako proizlazi iz Bekićevih istraživanja, Bakić nikad nije ispuštao s očiju svoje glavno poslanje, tj. umjetničku ekspresiju.

Bekićeva knjiga Vojin Bakić ili kratka povijest kiposlavije ozbiljan je pokušaj, pokraj svih neizbježivih nedostataka, da se na primjeru jednoga umjetnika prikaže široka kontekstualna povijesna i politička panorama naših krajeva, sudbina Srba u Hrvatskoj, ideološka razdrtost hrvatskoga nacionalnog bića između Hitlera i Staljina, Pavelića i Tita, s dalekosežnim posljedicama sve do naših dana, moralni kompromisi da bi se preživjelo, seksualni samozaborav i, istodobno, najlucidnija usredotočenost na aktualne likovne probleme.

Dr. Darko Bekić nije beletrist nego politolog i povjesničar, pa zato u pojedinim dijelovima njegove knjige upravo žalimo što nemamo pravoga pripovjedača. S druge strane, on je uspio, unatoč škakljivosti pojedinih poglavlja, izbjeći intonaciju cronique scandaleuse i cijeli Bakićev životopis omotati citatima dokumenata ili svjedočanstava živih ljudi, a da se, po mojem mišljenju, iza toga aparata nije izgubila Bakićeva drhtava stvaralačka ličnost.

Marko Grčić