15. DHF, dokumentarni film, 2. dio - Dokumentarni
Home      Vijesti      Filmski      Dokumentarni      15. DHF, dokumentarni film, 2. dio

15. DHF, dokumentarni film, 2. dio

Kao što je i počeo, dokumentarni DHF je i završio - uz dobar dugometražni rock'n'roll. Favorit Dević snimio dokumentarni film noir.

s.p. 29.04.2006 0 komentara

15. DHF, dokumentarni film, 2. dio

Na kraju festivala moglo se vidjeti i koji filmovi su favoriti, a koji su tu samo kao prezentacija HTV-ove produkcije. Tako ima dosta filmova koji bi, iako nisu ozbiljnija konkurencija ambicioznijim dokumentarcima, u skraćenoj formi bili odlični novinarski prilozi u 'Brisanom prostoru'.

Tako smo u 'Poglavlju 29' Tomislava Mršića saznali da ni za živu glavu ne smiješ nikome biti jamac za kredit, u 'Krizi Haidari' Tomislava Žaje smo u sat vremena prošli kroz tri i pol godine čekanja Afganistanca Haidarija na azil, a 'Ode dućan' Mire Brankovića pokazuje poslovanje putujućeg dućana – kamiona. 'Balerina i astronaut' Martine Globočnik jedno je od onih angažiranih djela koje pokušava unijeti žensku perspektivu u dokumentarac i otkriti čim više zanimljivih ženskih sudbina, od mladih umjetnica pa do starije žene koja obavlja uloge žene, majke, domaćice, poljoprivrednice i službenice na radnom mjestu.

Redateljica Gloriana Ševerdija ('Ono što ostavljamo po putu') nije se puno služila škarama kad je montirala svoj film pa joj je trebalo sat vremena da pojasni da su dalmatinski gastarbajteri tijelom u Njemačkoj, a dušom u Hrvatskoj, te da plešu po zavičajnim klubovima, igraju balote i slušaju Olivera. Umjesto još jedne pjesme Olivera na kraju filma, jedna od boljih scena koja je zaslužila da bude odjavna je ona kada poslije povratka u rodni kraj starina sjedi naslonjen na kuću, gospođa pjevuši u kuhinji, a njega dok sluša more hvata fjaka.

Polusestra, Ljiljana Šišmanović

Večernje projekcije bile su prilika da se gledatelji upoznaju s pravim favoritima koji su svoje premijere uglavnom imali na ZagrebDoxu. 'Polusestra' Ljiljane Šišmanović jedan je onih malih filmova koji plijeni pažnju publike zbog hrabrosti autorice koja razotkriva tajne svoje obitelji. Naime, njen je otac tijekom svojih mnogih švalerskih avantura napravio kćer, Ljiljaninu polusestru, koju ona nikad nije upoznala pa to planira i priprema tijekom ovog filma. Dok polusestru upoznajemo tek na kraju filma, Ljiljanin otac je glavni (anti)junak filma koji je dovoljno antipatičan, ali i besramno iskren da bi vjerojatno preživio i glasovanje o ispadanju iz 'Big Brothera'.

Da je izbor glavnog lika često pola posla oko izrade dobrog dokumentarca pokazuje i film 'Čardak ni na nebu ni na zemlji' Tomislava Mršića. Glavni lik je veseljak i planinar koji se poslije moždanog udara ne može više kretati i govoriti, ali normalno gleda, sluša i osjeća. Nasmijan i pun volje za životom, on i njegova supruga i djeca uspijevaju održavati pozitivno raspoloženje, a redatelj stvara film bez patetike, ali s jakim emocijama u čemu mu pomažu i pjesme Nicka Cavea i Leonarda Cohena.

'Na putu straha' Silvia Mirošničenka počinje kao priča strojovođe koji nabraja žrtve nesreće koje su stradali pod kotačima njegovog vlaka: neoprezna djevojka pa zatim i majka s dvoje djece u autu. I umjesto da ostane fusnota u toj priči, sudbina te majke postaje katalizator nove potresne priče. Umjesto potresenog strojovođe pratimo samohranog oca koji se mora brinuti za brojnu djecu. Siromašna obitelj nastavlja živjeti uz prugu i redatelj nas stalno podsjeća na okružje u kojem žive, na zvuke željeznice koje stalno podsjećaju obitelj na tragediju.

Na putu straha, Silvio Mirošničenko

Na početku festivala prikazan je i film 'Zamjena' Alda Tardozzija o sudbinama dvije djevojke, Hrvatice iz Beograda i Srpkinje iz Zagreba koje su napustile svoje gradove zbog ratne mržnje koja je buktala, a 'Nemam ti šta reć ljepo' Gorana Devića pokazuje što se dešavalo kad netko nije uspio pobjeći na vrijeme. Dević je napravio vizualno izrazito razrađen film, koji je pun dojmljivih scena, osobito na početku:
Slika prva: majka priča kako sanja poginulu kćer koja joj u snu stalno bježi.
Slika druga: maturalna večer '91 u kojoj ekipa pjeva 'Marjane, Marjane' ali i 'Proljeće je, zlo se sprema' (iz 'Tko to tamo peva').
Slika treća i konstantna: pusti Sisak u noći. Sada je to znak besperspektivnosti grada a za vrijeme rata pozadina ubijanja ljudi koji su bili 'krive' nacionalnosti.

Pričajući priču o ubijenoj djevojci Ljubici i njezinoj majci koja sluti tko su njene ubojice, ali joj nitko ne može ili ne želi pomoći, Dević priča i priču o svom gradu i njegovoj mračnoj strani, svojevrsni dokumentarni film noir o gradu kojeg je rat učinio još mračnijim nego inače. Dević suočava mlade Siščanke (a među njima i Ladu iz 'Bambi Molestersa') s pitanjima o svom rodnom gradu, ali i o sudbini Ljubice. Jedna od ispitanica želi znati više, pitati sugrađane pa uzvraća režiseru: 'Da li si i ti mogao počiniti zločin'? Pitanje ostaje bez odgovora, a ni film ne želi istraživati identitet ubojice te društvene i političke okolnosti umorstva. Čini se da je Dević namjerno ostavio film bez odgovora, važnije mu je bilo ostaviti otvoreni kraj bez katarze i čim bolje oslikati atmosferu mračnog grada u kojem svatko može biti ubojica ili njegov pomagač, a mladi ljudi nestaju ili se sele.

Nemam ti što reć ljepo, Goran Dević

Završni dokumentarac festivala bio je još jedan rockerski film koji, kao i prethodni 'Kad Miki kaže da se boji', istražuje bolju prošlost hrvatskog rocka. Riječ je o 'Ritmu rock plemena' Bernardina Modrića /naslovna/ koji istražuje riječku rock scenu od 60-tih do danas.

Većina dokumentaraca s DHF-a je solidno urađena i zaslužuje ponovno gledanje i to gdje drugdje nego na HTV-u ili nekom drugom festivalu/smotri, ali nekoliko dugometražnih dokumentaraca('Kad Miki kaže da se boji', 'Što sa sobom preko dana') bi moglo imati i uspješnu kinu distribuciju, samo kad bi bilo dobre volje prikazivača i malo više entuzijazma kino publike.

Komentari

Nema komentara.