15. DHF, animirani film

Prošlogodišnji je laureat DHFa u animiranoj konkurenciji, Goran Trbuljak, ove godine odradio ulogu (anti)selektora u istoj kategoriji. (anti)selektor ovdje stoji jer je Trbuljak od prijavljena 24 animirana filma spriječio samo jednoga (1) u namjeri da konkurira. No, naposljetku su ipak prikazana 22 filma jer je stari majstor animacije, Joško Marušić, povukao s Dana svoj film 'U susjedstvu grada' zbog izuzetno lošeg termina u kojem se isti trebao prikazati.

Radilo se o zaista nezgodnom terminu u četvrtak, u 15.00 sati, a ako i na trenutak stavimo sa strane autorski ego i temperament i sjetimo se svih Marušićevih tupljenja o revitalizaciji hrvatskog animiranog filma, akademskog mu djelovanja na relativno friško oformljenom odsjeku animacije pri Likovnoj akademiji, bilo je zaista pitanje principa pobuniti se na takav tretman. Posebno ako svemu dodamo brojne izjave i natpise o renesansi animiranog filma i to čak i prije no što se sama konkurencija počela rolati. Renesansa u 15.00? Yeah, right!

Marušić se ipak pojavio na projekciji animirane (ne)selekcije da vidi što se novoga isporučilo, što se ne bi moglo kazati i za uvrijeđenoga mu kolegu Ivana Ladislava Galetu, kojeg je neuvrštavanje u ove godine zaista selektiranu eksperimentalnu konkurenciju duboko povrijedilo te nije svojom prisutnošću počastio projekciju svojih kolega/ica.

Često su se čule zamjerke na Trbuljakovu propusnu membranu i žal što se, kada se već to i moglo, nije napravila jedna čvrsta i kvalitetna konkurencija, no koliko se slažem s tvrdnjom toliko mi i nije žao što smo uspjeli vidjeti što se to sve radi ovih dana na polju animiranog filma. Dođoh, vidjeh, dosta toga zaboravih. Znatiželjnoj meni dosta. Stoga ćemo se ovdje zaustaviti uglavnom na dobrim radovima, te pokojem lošem, naravno – iz pristojnosti.

Tri fantastična rada viđena na ovogodišnjim Danima su: 'Levijatan' Simona Bogojevića Naratha, 'Silencijum' Davora Međurečana i Marka Meštrovića, 'Plac' Ane Hušman, a uz bok im je 'Soldat' Davida Peroša Bonota.

Narathov 'Levijatan' rađen je kombinacijom 3D i stop animacije prema dobro nam znanim motivima istoimene knjige Thomasa Hobbesa, ponajprije identiteta, moći i države. Zanatski fantastično uobličena četrnaestominutna priča moćna je, ali opet i vrlo 'campy' te na trenutke i kičasta vizija društva u potpunom dekadentnom rasapu. DHF je za Naratha i vrijednu mu ekipu animatora, Sašu Budimira i Maria Kalogjeru, samo početna stanica s koje kreću u osvajanja svijeta, prvo na Annecy, a potom i na Animafest.

Levijatan je nastao u produkciji studija Kenges, odakle dolazi još jedan film, debitantski rad Davida Peroša Bonnota 'Soldat'. Nakon odgledane stop animacijom oživljene priče o spomeniku-vojniku koji oživi i otme se kontroli, aludirajući na PTSP, teško je povjerovati da se radi o prvom filmu nekog autora. Vizualno bogat film prepun zanimljivih maketa i likova (čujemo sve vlastoručno izrađeno), sigurnom rukom vođen, s vrlo konkretnom pričom i zanimljivim, diskusiji pogodim krajem.

Najveći konkurent 'Levijatanu', i ovdje, ali i na Animafestu 2006., je impresivni, masni 'Silencium' Međurečana i Meštrovića koji su i nakon 'Ciganjske' ostali vjerni Krleži, ovdje se referiraju na 'Balade Petrice Kerempuha', te nebojama, crnoj i bijeloj, e ne bi li nas počastili svojom vizijom potlačenosti čovjeka nekad, isto kao i danas. Plus stilskoj dosljednosti, ali i vidljivom pomaku u pravcu bolje razrađene fabule. Zanimljivo je spomenuti da je na potonja dva navedena rada zvuku ili glazbi pridonio Boris Vagner, negdje potpisan i kao Wagner, čije ime koristimo ovdje da se osvrnemo na općeniti hvalevrijedan pomak u produkciji animiranog filma. Još da funkcioniraju svi zvučnici u Kinu SC, pa gdje bi nam bio kraj?!

'Plac' Ane Hušman najbolji je i najpotpuniji autoričin rad do sad. Bavi se temom hrane koja ju, pored čovjekovog habitata, često zaokuplja. Ovaj put zaputila se u zagrebačku šarmantnu i šarenu trbušinu, Dolac, čiji je ritam dodatno oživjela stop animacijom te na zabavan način, putem izabranih izjava kumica s placa, progovorila i o domaćoj, zdravoj hrani. 'Plac' je ujedno i prvi hrvatski film izdan pod licencom creative commonsa.

S najviše razočarenja dočekala sam film Goce Vaskova 'Bombe'. Ambiciozno zamišljen, no pričom nejasan, slabo i smiješno sinkroniziran rad o wannabe šaljivom svijetu bombi koji bi trebao biti personifikacija ovog našeg i to onog lošeg dijela. Rad za kojeg mi je zaista žao truda ekipe koja ga je radila, a isti nije bio malen. U red 'palac dolje' ide i dosadan i neinventivan 'Lift' Zrinka Ogreste, za kojeg se toplo nadam da će se u budućnosti okaniti animacije, ne stoga što je toooliko loš, nego ih ima puuuno boljih. Konfuzno, nekonzistentno 'Oko' Krešimira Zimonića u istom je redu.

Negdje između dviju gornjih kategorija smjestila se 'Teorija odraza' Darka Bakliže koji se poigrao sumanutim tjelesnim korekcijama muško-ženskog para. Dovitljiv -da, manjkavo u izvedbi - da, malo zakašnjela tema - da, no i pored svega nabrojenog, zanimljivo. O pilot epizodi 'Glupače' Mare Milin i Daniela Šuljića pisala sam još prošle godine, kada je premijerno prikazana, i mišljenja sam još uvijek istog - vrlo obećavajuće, stilski dotjerati i puno poraditi na scenariju.

Dobrodošao dašak gega i dosjetke priuštila nam je većinom mlađa ekipa iz studija Otompotom s kratkim i zanimljivim radovima 'Matovilka' i 'Kvačovjekom' autora Ivana Klepca, ambiciozni Luka Hrgović s 'Dürerovim kodom' te Vjekoslav Živković s jednominutnom interpretacijom popularnog Harmsa, 'Evo što pričaju mornari..'.

Kao što vidite, o svemu vam se raspričah. Kreće se, kreće, ipak se kreće….