Marija Škaričić

'Ej, a šta kažeš na ovu Škaričićku, mala čist' pristojno glumi kaj ne?' 'Škarička, Škari…, kako si rekao…tko?' 'Marija Škaričić, ma gledao si je, ova iz "Muškarca bez brkova", kak' se to već zove.' 'Aaaa, ona što rastura u onom "Ples na mjesecu", ona je pobijedila ne?' ' O Isuse Bože koji si ti tudum, to je ova druga, Zrinka Cvitešić i nije Ples na mjesecu već Ples sa zvijezdama. Marija joj glumi sestru u 'Muškarcu'.. ma kom' uopće objašnjavam, daj radije pogledaj film opet…ona crna.' 'Pa ova je crna…šta ona tamo ima sestru..?'

 
Vjerojatno bi otprilike ovako, do nedavno, izgledao neki izmišljeni razgovor dva jednako tako izmišljena kvazi poznavatelja hrvatske filmske svakodnevice.
I potpuno neopravdano jer glumica Marija Škaričić već neko vrijeme nenametljivo ali uporno ispisuje svoje ime na hrvatskoj filmskoj mapi. Ali krenimo redom…

Marija Škaričić, rođena je 6. kolovoza u Splitu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Početke svoje ljubavi prema filmu veže (slično kao i mnogi razvikaniji svjetske kolege) uz najranije razdoblje svog života kada ju je kao dijete ujak snimao 8mm-skom kamerom. Dio adolescentske faze provela je u svojevrsnoj izolaciji zamjenjujući izlaske i druženje s vršnjacima gledanjem filmova na video rekorderu kod bake kod koje je provodila većinu svojih vikenda. Simpatične anomalije djetinjstva uvelike su odredile buduće afinitete mlade djevojke kojoj se profesija glumice nametnula kao jedini mogući izbor - poziv.

Formalnu filmsku stepenicu tj. prijemni na ADU preskočila je tek iz trećeg pokušaja postavši redovna studentica Akademije 1997. i diplomiravši na istoj 2003. Period između drugog neuspješnog i trećeg presudnog prijemnog ispita Marija je iskoristila za povratak u Split i upis u Gradsko kazalište mladih gdje je u suradnji s Goranom Golovkom tesala svoje kazališno umijeće.

Počeci na ADU po Marijinom su priznanju više ličili na hladan sudar s realnošću nego na ostvarenje sna kojem je većinu svojeg života težila. Formalno- teoretsko okruženje Akademije naslonjeno na ustaljene metodološke standarde u oblikovanju budućih glumaca privremeno je otupilo njen spontani, sirovi osjećaj za glumu. U želji za dostizanjem akademijinih standarda Marija se počela udaljavati od sebe, a profesionalni i životni izazov sve je više počeo ličiti na profesionalno i životno raskrinkavanje nje same. Međutim raskorak između urođene spontanosti, intuicije, nagona s jedne i poteškoća formalnog obrazovanja s druge strane talentirana je Splićanka brzo prevladala. Još za vrijeme studija od 2001. profesionalno nastupa u predstavama HNK Split (''Festivali'',''Mandragola''), Rijeka (''Raspra'', '' Zločin i kazna"), Zagreb (''Nevjesta od vjetra'',''Vassa Zeleznova'') te Gradskom kazalištu ''Žar ptica'' (''Crvenkapica u gradu''). 2002. bilježi i nastup u tv seriji ''Novo doba'' autora Hrvoja Hribara, ujedno i njenog životnog partnera.

Faktografska crtica iz profesionalnog života Marije Škaričić govori da je prvu glavnu žensku rolu dobila u filmu ''Nije bed'' redatelja Mladena Dizdara, no pravo filmsko ukazanje doživjela je tek filmom ''Ta divna splitska noć'' (2004.) redatelja Arsena Antuna Ostojića.

U centralnoj priči filma koji  na određeni način predstavlja početak uzleta hrvatske kinematografije, Marija je kreirala lik narkomanke Maje koristeći sve one urođene osobine koje je u okrilju Akademije nakratko zatomila. Refleksnom glumom i sposobnošću intuitivnog doživljaja vremena, prostora i  lika kojeg tumači, Marija je vjernim portretom heroinske ovisnice priskrbila laskavu titulu najtalentiranije hrvatske glumice. Za formalno priznanje takvog statusa pobrinuo se žiri sarajevskog festivala s Mikeom Leighom na čelu, dodijelivši joj iste godine Srce Sarajeva, prestižnu nagradu za najbolje žensko glumačko postignuće.

Nekako u sjeni ''Te divne splitske noći'' iste godine ostvaruje nastup u kratkom igranom filmu ''Ništa od sataraša'' redatelja Nikole Ivande.

Takav nagli debitantski uspjeh nije bitnije utjecao na medijsko pojavljivanje i ponašanje te mlade glumice. I stvarno kako je netko primijetio, Marija Škaričić usprkos potvrđenom statusu nove perspektivne glumice nikada nije pripadala hrvatskom kulturno-estradnom establishmentu vrzmajući se uglavnom po filmskim i kazališnim projektima kao svom prirodnom staništu.

Novi pravi glumački zalet (doduše, u sporednoj ulozi) uzima u jednoj od najvećih hrvatskih komercijalnih uspješnica, filmu ''Što je muškarac bez brkova''(2005.)  još jednom pod redateljskom paskom Hrvoja Hribara.

Njena energična interpretacija pokroviteljske, pomalo grube i sirove starije sestre Ljubice nametnula se kao jedina racionalna protuteža središnjim likovima upotpunjujući time dodatno dramski okvir radnje.

Ponovno u zapećku tog box office hita, iste godine ostvaruje još jednu zapaženu ulogu u manje razvikanom filmu ''Najveća pogreška Alberta Einsteina'' redatelja Branka Karabatića.

2006.g. oživljava staru ljubav sa Sarajevom odnoseći po drugi put s tamošnjeg festivala Srce Sarajeva za najbolju žensku ulogu u filmu ''Gospođica'' redateljice Andree Štake. Marija ovaj puta svoj glumački senzibilitet stavlja u službu prikaza djevojke Ane čija neprilagođenost i nezadrživi mladenački temperament nepovratno utječu na sve one s kojima je turbulencija života stavi u doticaj.

Filmografija Marije Škaričić nije dovoljno velika da bi se spoticanjem o nju donio zaključak kako ona predstavlja nezaobilaznu figuru hrvatskog ženskog glumišta. Ali put koji je izabrala, skromnost i hrabrost, pažljivi odabir projekata i uloga te široka lepeza različitih likova koje je tumačila daje naslutiti da se sprema ugrabiti upravo to pomalo ispražnjeno mjesto…..potpuno opravdano!