Vlado Kristl

Od dva domaća crtića preko političkog izgona do titule 'genija takozvanoga mladoga njemačkog filma' i radikalno-teorijske smrti gledatelja.

Vlado Kristl, umjetnik opće prakse iliti redom: slikar, crtač, animator, scenarist, redatelj, eksperimentalac i profesor, važi za jednog od prvaka legendarne Škole zagrebačkog animiranog filma i jednog od najradikalnijih zagovaratelja apstrakcije u bivšoj Jugi. Iako je vrlo rano došao do statusa međunarodne prepoznatljivosti, još je i danas nedovoljno i premalo poznat široj domaćoj javnosti: više je detalja o njemu poznato u Njemačkoj, gdje je u srpnju 2004. umro, nego kod nas.

Enciklopedija kaže da je diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti te se već za tih studenskih dana istinski latio slikarstva i karikature, a već je od 1949. godine nekoliko puta izlagao u inzozemstvu. Do ranih tridesetih je već bio etablirani umjetnik a izdao je i dvije pjesničke zbrike: 'Pet bijelih stepenica' te 'Neznatna lirika'. Uz Ivana Picelja, Rašicu i Srneca 1951. godine sudjelovao je u stvaranju grupe EXAT 51 (skraćeno za Eksperimentalni atelje) koju mnogi i danas smatraju najvažnijim pokretom u domaćoj nam umjetnosti. Važan je i za stvaranje pokreta Nove tendencije (svojevrstan nastavak Exata) koji djeluje od 1961. do 1973. godine. Iako su razgovori i diskusije koje su se o apstraktnome i umjetnosti općenito vodile u stanu Ivana Picelja (legendarna Gajeva 2b) bili jedan dio djelatnosti grupe, svojim su glavnim zadatkom (objavljenim u nezaobilaznom manifestu) smatrali usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi svih likovnih umjetnosti.

Analitičari tog razdoblja ističu kako je pred Exatovcima bio težak zadatak raskida sa socrealističkim načelima u umjetnosti posebice zbog političkih prilika – Tito se taman razišao sa Staljinom a u kulturnjačkim je krugovima veliki utjecaj imao ponekad rigidni Krleža. 18. veljače 1953. održana je prva izložba koju je kritika i dio kulturnjačke javnosti popratio s žestokim negodovanjem.Godinu dana prije Kristl je kao crtač započeo suradnju s Duga filmom. Izradio je iznimno detaljnu i virtuozno nacrtanu knjigu snimanja za nerealizirani projekt 'Čarobni zvuci' te je polako počeo koketirati sa Zagreb filmom. Do autorskih ostvarenja dolazi u animircima 'Krađa dragulja' (1959) te 'Šagrenska koža' koji je radio prema Balzacu – već u tim uratcima pokazuje svoju sklonost modernitetu i sintezi različitih pristupa: povezuje elemente ekspresionizma, geometrijske apstrakcije, renesanse, secesije te op-arta, a crteže namjerno lišava vanjskog stilskog jedinstva.



Antologijskim danas zovemo i njegov animirani film 'Don Kihot' u produkciji Zagreb filma. U njemu Kristl kakofoničnom glazbom, minimalističkim geometrijsko-piktogramskim prikazom likova i gradske strke bravurozno ruši sve postojeće konvencije te je u skladu s tim osvojio glavnu nagradu na međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu. Sam je za Kihota često izjavljivao da je bio oslobođen svake čizme i utjecaja, a suvremenici su na raznim obljetnicama posvjedočili da je takav akt mnoge umjetnike potaknuo na liberalizaciju. Uz sve kvalitete filma, antologijsko je i to što je riječ o zadnjem 'mirnodopskom' – već je slijedeće godine snimio short 'General i resni človek' (sniman za slovenski Viba film) koji je zbog političke satire zabranjen te je Vlado odlučio (ili bio potaknut) preseliti u tolerantnije krajeve.

Živio je u Francuskoj, Belgiji i Čileu da bi se skrasio u Njemačkoj. Zbog buntovničke i subverzivnom sklone prirode ponekad su ga nazivali boemom, bio je na glasu kao beskompromisni umjetnik koji se nikome ne prilagođava, a narav su mu nazivali nemogućom. Istina je, pak, da ga zbog njegova vizionarstva te raznih stilskih inovacija često nisu ni razumjeli. U Njemačkoj postaje jedna od najzanimljivijih pojava tamošnje avangarde, a nije tajna da je svojim djelima utjecao na svjetski priznate autore poput Fassbindera, Wendersa i Herzoga, te da su o njemu govorili kao o ’geniju takozvanoga mladoga njemačkog filma’. Njegov njemački filmski opus broji više od trideset što eksperimentalnih što igranih naslova od kojih su najpoznatiji kratki 'Madeleine, Madeleine' (1963), 'Der Brief' (1966) te 'Sekundenfilme' (1968).

U kasnijem razdoblju Kristl se mnogo više nego filmu posvetio teoriji – razvio je teze ne-filma te 1983. snimio film 'Tod dem Zuschauer' iliti Gledateljeva smrt. Za mnoge je štovatelje i suvremenike ostao enigma, priče o raznim skandalima u koje je bio uključen kružile su u kuloarima i tek se ponegdje mogu pronaći citati njegovih izjava: 'Umjetničko se djelo može tumačiti s mnogo različitih strana – danas ovako, sutra onako. Jedno je, ipak, neupitno: umjetnost je razaranje sistema'. Umro je u Munchenu 2004., ostavivši za sobom i gđu Jelicu Kristl. Na temeljito istraživanje njegove biografije te opsežnog umjetničkog opusa još uvijek čekamo. Čekanje imaju riješiti neke buduće izložbe i iskustva.

Porazbacane se pločice smrviše u prah.
Parade prolaze i gaze.
U nestalom dobu, kog se odriču svi ja
još besciljno živim.

/pet bijelih stepenica, Zagreb, 1961., str. 115/ - preuzeto iz oproštajne crtice Ivana Picelja objavljene na stranicama novigradske Galerije Rigo