Rajko Grlić

Rajko Grlić je svakako jedan od najzagrebačkijih filmskih stvaratelja zaslužan za oslobađanje filma od tvrdog glumačkog izražavanja i obogaćivanja glumačkog jezika urbanom kajkavštinom uz koju ide glumčeva neposrednost i ležernost pa tek onda neuobičajeno vođenje priče bez pretencioznog artističkog prenemaganja. Prvi amaterski film snima s nepunih petnaest godina kamerom koju mu je ispod bora za Božićne blagdane ostavio stric Ljubiša, pasionirani filmski entuzijast zaposlen pri Ujedinjenim Narodima.

Diplomiravši 1971. na Odsjeku režije igranog filma na  FAMU u Pragu, uporno pokušava doći do svog igranog prvijenca nudeći konceptualni scenarij tadašnjem direktoru Jadran filma, Sulejmanu Kapiću, koji isti baca kroz prozor da bi naknadno ipak blagoslovio urbanu zagrebačku priču o nezaposlenom mladom bračnom paru koji odustaje od ikakvog zaposlenja odlučivši svoj slučaj predočiti javnosti pomoću filmskih kamera. Debitantski uradak, ‘Kud puklo da puklo’ (1974), sniman kvazi-dokumentarističkim pristupom na svojim plećima iznosi sjajan Mladen Budiščak u ulozi nekonvencionalnog mladića Budilice koji se svako malo obraća kameri razbijajući standardne fikcionalne okvire (Grlićeva mladenačka fascinacija Godardom) što je razbjesnilo gledatelje u Pulskoj areni i okomilo se na modernistički film i redatelja psovanjem i zvižducima.

Na inkriminirano mjesto vraća se u velikom stilu filmom ‘Bravo maestro’ (1978) s kojim osvaja Veliku Srebrnu arenu, a njegove praške kolege kupe sva najvažnija priznanja i stvaraju kult ‘praške škole’. Kroz kompozitora Bezjaka progovorio je o dekadentnom višem sloju i nemogućnosti da se izađe iz okvira prosječnosti zbog represivnog društvenog uređenja i oportunistički nastrojenog okruženja (Šerbedžiju je umalo dopala prva nagrada za glumačku izvedbu u Cannesu gdje je bio glavna zvijezda), dok je početna namjera autora bila pojednostavljeno prikazati faustovsku prodaju duše dvoličnom socijalističkom režimu koji je mogao biti bilo koji drugi u bilo koje vrijeme.

Pričom o prokletim ljubavnicima, komunistu Tomislavu i buržujskoj balerini Bebi, naslova preuzetog od poznatog glazbenog evergreena ‘Samo jednom se ljubi’ (1981) postaje međunarodno priznatim redateljem pošto mu festival u Cannesu opet uvršćuje film u službenu konkurenciju sekcije ‘Izvjestan pogled’, što je rasrdilo političke dušebrižnike koji su željeli stopirati takovu sliku o nastanku socijalističkog raja nakon rata. Nakon projekcije za izabrane partijce jedan od članova cenzorske komisije izriče mu ravno u lice neobičan kompliment: 'Da smo od ustaške emigracije naručili film o našoj službi, ne bi ovo dobili!'. Grlić biva prinuđen ilegalno uzeti jednu od dvije kopije (u knjigama upisana samo jedna) i poslati je avionom sestri u Pariz koja ju je dopratila do projekcijske sale gdje je film dočekan panegiricima.

Prije samih ovacija autor se u domovini morao zaštiti obrativši se liberalno obojenoj partijki,  glumici Semki Sokolović koja mu, nakon partije bridža u njenom stanu, pokušava na slijepo ugovoriti neformalnu projekciju u Jadran filmu tako da je ženska pratnja socijalističkih moćnika bila dirnuta do suza pričom o nesretnoj ljubavi u kojoj su, prema svemu sudeći, prepoznali vlastitu mizeriju. Grliću su tih nekoliko sati za vrijeme projekcije bili dugi kao godine jer je morao stajati vani i šetati oko projekcijske sale očekujući Semkinu dojavu da nestane u vidu magle ili da uđe u salu, što je značilo da se posebnoj publici svidio film. Rajka su kao mlađeg i prilično nepoznatog redatelja pozvali da im se predstavi.

Urbanom kajkavštinom ponovno progovara u svom najpopulističkijem filmu koji se neslužbeno vodi kao prvi pravi nezavisni film rađen bez dinara dotacije i indikativno nazvan ‘U raljama života’ (1984). Po drugi se puta poigrao zanimljivom formom filma u filmu ocrtavajući tadašnje umjetničke krugove i njihove frustracije kroz priču o montažerki Dunji koja priprema ljubavni film o jadima punašne službenice Štefice Cvek koja nikako da pronađe ljubav svog života introvertirano se pokušavajući podati Trokrilnom, Šoferu i Intelektualcu. Posebna vrijednost hvaljenog filma (Valencia 84' - Velika palma, 3. nagrada žirija) leži u prikazu tadašnje liberalne atmosfere koja je zahvatila grad i uzletu zagrebačkog duha (nekonvencionalni književni kritičar i član partije Sale) koji je toliko vjerno ispisao i opisao jedino Štulić u svojim beskompromisnim i lucidnim stihovima po čemu je metropola tada bila uz bok mnogim svjetskim gradovima.

Ljubavnom dramom 'Za sreću je potrebno troje' (1985) tematizira sudbinu marginalca Drage koji nakon tri godine izlazi iz zatvora i ulazi u ljubavni odnos s radnicom Zdenkom zaposlenom u tvornici cipela gdje joj se stalno nabacuje portir Jozo s kojim još uvijek nije prekinula. Priča vjerno prikazuje radništvo koje životari u lošim uvjetima stanovanja dok istodobno vodeći bogatuni lagodno žive u vilama i zloupotrebljavaju svoje položaje. U ovom ljubavnom filmu koji želi biti socijalno - angažiran (Salso 87' - Nagrada za najbolji film (ex aeqo)) ‘presijecaju se dva ljubavna trokuta’ (Ivo Škrabalo). Autor paralelno problematizira uvijek prisutni konformizam i koliko je on poguban za samog čovjeka, a sve u liku Dragine bivše djevojke Nine koja održava vezu iz interesa sa starijim politikantom.

Grlić je često opisivao svoj film kao ‘zbir marginalaca u Trnju, u nekom podrumu, obuzet ljepljivom željom za ljubavlju’ (televizijska emisija ‘Hrvatski filmski portreti’). Iako je često isticao kako je za njega jezik osnova koja na neki način određuje ostale pravce kojima se kreće kroz konstruiranje filmske iluzije (u mladosti pisao priče koje su objavljene u časopisima: Umjetnost i mi, Razlog, Telegram), Grlić se u svom sljedećem ostvarenju ‘That Summer of White Roses’ / ‘Đavolji raj’ (1989), inspiriranim Pekićevim romanom ‘Odbrana i poslednji dani’ (riječni spasilac Andrija pristane se vjenčati s Anom da bi zaštitio nju i sina od nacista), okušava u stranoj produkciji koja je diktirala engleski govorni jezik. Ovim se potezom sputava u onom u čemu je najbolji, neposrednosti i životopisnosti likova i njihovom duboko ukorijenjenom pripadanju određenoj sredini, ali takva ograničenja uspješno prevladava baratanjem dramskim momentima koje je vrlo dobro prezentirao u prošlim ostvarenjima. Tako tmurna priča o čudnim sudbinama za vrijeme Drugog svjetskog rata ipak biva nagrađena Grand Prixom i nagradom za režiju na festivalu u Tokiju.

Urbanu tematsku orijentiranost zagrebačkim čudacima kao i pripadajuću purgersku ambijentalnost zamjenjuje panonskim blatom u svojevrsnom kaderaškom vesternu ‘Čaruga’ (1990) koji postaje kultno ostvarenje pošto je Grlić u pravo vrijeme želio izaći iz sebi omiljenog komornog filma u eksterijerno vizualno bogatstvo odabravši priču koja mu omogućava da odmjerenim potezima pokaže virtuoznost u spajanju drame i komedije s melodramatskim momentima u priči o vremenu društvenog rasula i bezakonja. Sve je sadržajno uokvireno u slavonski krimi-bećarluk i egzibicionizam odmetnika Čaruge kao i neobuzdani ludizam seljačkog lumpenproletarijata (‘Kola gorskih tića’) kroz kojeg su provučene akcione scene pucačine koje prati cimbalistička glazba Gorana Bregovića.

Bila je to zadnja velika koprodukcija između tadašnjih republika koje su sačinjavale zemlju u raspadu pa je tako u njoj učestvovala višenacionalna vrhunska glumačka postava (Slobodan Ćustić-Alija doslovno je proganjao Grlića da mu povjeri glavnu ulogu koju je u konačnici ovjekovječio Ivo Gregurević), a identičan produkcijski zahvat izvest će petnaestak godina kasnije novom filmskom humoreskom ‘Karaula’.

U međuvremenu je Grlić napravio melodramatsku posthladnoratovsku priču ‘Josephine’ (2001) s kojom je imao podosta problema zbog producentskog bankrota pa je film gotovo ilegalno prikazan u Motovunu s kopije koju je Grlić na jedvite jade uspio dobiti. Zbog mnogostrukih stresova za vrijeme snimanja ove ljubavne priče (muškarac Jan sanjari o ženi sličnoj Josephini Baker) prebrodio je nekoliko operacija pa mu je po njegovim uputama nekoliko scena režirao praški drug Srđan Karanović s kojim potpisuje scenarij za kultnu seriju ‘Grlom u jagode’, a sudjelovao je i u stvaranju njegovog filma ‘Virgina’ koji je postao predmetom spora između dviju država.

Osim što je aktivno djelovao kao uspješni redatelj, pokazao se prilično vještim u scenarističkim suradnjama tvrdeći da je scenarij dijaloška forma tako da zajednički potpisuje nekoliko dobro prihvaćenih naslova ‘Gesellschaftsspiel’ (1972), ‘Miris poljskog cvijeća’ (1977) , ‘Erogene zone’ (1981). Okušao se i kao producent i /ili redatelj dugometražnih dokumentaraca koje ostvaruje u tandemu s Igorom Mirkovićem ‘Novo, novo vrijeme’ (2001) i ‘Sretno dijete’ (2003).

Konstanta u Grlićevom radu jest bavljenje muško-ženskim odnosima i ljubavlju, a samim time i erosom koji najviše dolazi do izražaja u ‘Samo jednom se ljubi’ (Valencija 81' - Grand prix za najbolji film) u kojem prokazuje kako se represivni sustav ne libi ulaziti u područje intimnosti. Neposrednost i ležerna humorističnost uvijek bliska gledatelju (fasciniranost Billyje Wilderom) prisutna je u svim ostvarenjima bilo da su (melo)drame ili kvazi-realistične socijalno-društvene komedije češkog tipa dok prevladavajući ludizam glavnih junaka često koketira s balkanskim mačizmom oprečnim ustaljenom mrko ocrtanom impotentnom liku intelektualca rastrganom iracionalnim patnjama kao posljedicom alijenacije, a od kojeg domaći gledatelj bježi kao vrag od tamjana.

Nerijetko tragične sudbine junaka i njihovo posrnuće (Čaruga, Tomislav, Bezjak, Andrija) posljedice su njihove neprilagođenosti i nekonformiranosti, a sukob s okolinom i skretanje u asocijalno ponekad dolazi iz neshvaćenosti malim, a za nekonvencionalne junake velikim problematskim ciljevima (Dunja, Štefica Cvek, Budilica, Drago, Jan) kroz koje se ocrtavaju obrisi društvene i građanske anemije.

Kako ne bismo ostali samo na superlativima potrebno je reći i koju kritičku oko koje se slaže većina društveno angažiranih filmskih kritičara (npr. Nenad Polimac) analizirajući praške đake, kojima pripada i sam Grlić, koji tvrde kako njihovi filmovi imaju visoku estetsku i umjetničku vrijednost, ali svojom oštrinom nisu niti blizu beskompromisnim ostvarenjima pojedinih autora crnog vala koje je predvodio Živojin Pavlović (današnji pandan Zrinko Ogresta), a koji je partijskom represijom rasturen 1973. da bi na njihovo mjesto uskočili ‘praški učenici’.

Grlićev filmski svjetonazor oblikovan literaturom Hrabala, Hašeka, Kundere i Škvoreckog nikada nije bio apriori napadački i potencirano provocirajući već su se kontroverze oko njegovih filmova stvarale bez ikakvog stvarnog utemeljenja pošto je svaki njegov društveno kritičan film prvenstveno bio artističan i blagonaklon prema svim likovima filma, uključujući i negativce, dok se nerijetko većina prigovora odnosila na stanovitu rutiniranost i preveliku stvaralačku ležernost kod pojedinih ostvarenja.

Početne stvaralačke impulse i osobne preferencije gotovo redovito pronalazi i prepoznaje u literarnim predlošcima Dubravke Ugrešić, Borislava Pekića, Ruže Jurković (dnevnik iz 50-tih godina na 3 stranice pisan bez točke i zareza ), Ive Kušana, Alex Koenigsmark (noviji primjer Ante Tomića) čija se literarnost nije osjećala niti u natruhama zbog Grlićevog osjećanja za funkcionalnim dijalogom (prvu i zadnju ruku scenarija uvijek radi sam), ali i zbog maestralnih odabira glumaca (u mladosti kratko glumatao u Studentskom eksperimentalnom kazalištu - SEK) kojima  je često bezbolnije prelazio preko ponekih sitnijih dramaturških nedosljednosti i čudnih karakteroloških određenosti i postupaka živopisnih likova. 

Ne treba zaboraviti da je Rajko Grlić autor i nekoliko poznatih kratkometražnih filmova. Vrijedno je izdvojiti ‘Pričam ti priču’ (1973), ‘Zagreb’ (1982), ‘Pitka voda i sloboda I i II’ (nagrađen prestižnom nagradom na DHF-u), ‘Pariži, Istra’ (1990), a svi se odreda prilično razlikuju od njegovih dugometražnih ostvarenja. Glavni je dokumentarni opus radio pod producentskom paskom Angela Miladinova koji mu je dopuštao snimati što god želi, ali mu nije mogao garantirati da će se za svaki njegov iskorak iz socrealističkih zadatosti moći izboriti na višem nivou pa tako nastaju ‘Žestoke priče –More’ (1969) i provokativan ‘Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu’ (1969) u kojem prikazuje sedam zagrebačkih čudaka.

Svestranost filmskog erudite dodatno je potkrijepljena činjenicom kako je on jedan od rijetkih svjetski afirmiranih redatelja koji djeluje u inozemstvu kao predavač na američkim umjetničkim školama i sveučilištima gdje skuplja iskustva i znanja i prenosi ih preko filmske radionice u Motovunu kao i ponekim izvanrednim seminarskim predavanjima na ADU, čime samo dokazuje svoju privrženost prostoru iz kojeg je iznikao. Oni koji nisu u mogućnosti prisustvovati malobrojnim seminarima preporučujemo njegovu interaktivnu filmsku školu na 3 CD-a naslovljenu ‘How to Make Your Movie’. Ovaj multimedijalni projekt pripreman je 3 godine uz pomoć 80-tak suradnika s američkog Sveučilista Ohio, a kao dodatni potporanj pojavila se američka tvrtka Eletronics Vision.

Za kraj vas navodimo na stranice filma ‘Karaula' na kojima se možete uvjeriti u tijek čitavog projekta od samog začetka ideje, mnogobrojnih prepravaka scenarija pa sve do samog finaliziranja. Da bi se što više razbila mistifikacija nastanka filma, zaslužan je asistent Igor Mirković koji priprema dokumentarac fellinijevski naslovljen ‘Deseti film’ koji će u trajanju od 54 minute zorno prikazati sve probleme kroz koje su prošli u realizaciji ovog kompliciranog i vrlo zahtjevnog projekta kojeg tek očekuje najvažnije iskušenje - prosudba filmske kritike i publike.