Vladislav Knežević

Ako su hrvatske eksperimentalnofilmske 60-e obilježile ličnosti poput Pansinija, Kristla, Gotovca i Martinca, videosedamdesete radovi Trbuljaka, Galete, Martinisa i Sanje Iveković, onda su 90-e, uz svu svoju silnu eklektičnost i širenje scene i na komercijalna područja (uglavnom dnevnoga rada), obilježile osobe poput, primjerice, Simona Bogojevića Naratha i Vladislava Kneževića.

Upravo su posljednja dva autora svoju važnost u 90-ima opravdala, uz snimanje vlastitih radova, i sudjelovanjem u projektu 'Reference to Difference' (Slike razlike), koji je krenuo 1996. godine u prezentaciju nove generacije videoumjetnika, a koji je inicirala medijska grupa FX Interzone koju je predstavljao trojac Knežević / Bogojević / Mario Kalogjera. Ako se zadržimo na praćenju rada toga trojca, tada se čini da i u dvijetisućitima ne slabi njihov rad, umnogome određen formulom red videoradova, red prezentacija, što bi konkretno značilo, organiziranje emisije Videodrom (2002-04), koja je doživjela čak 15 izdanja u surovim televizijskim uvjetima i organizacija Međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa - 25 fps (2005).

Jedna je od ključnih osoba za sve te projekte Vladislav Knežević, koji svoju 'karijeru' neslavno počinje na ADU, da bi ga se prije završena zagrebačkog studija moglo naći na haškoj De Vrije Academie (audiovizualni smjer). Eksperimentalnim videom, filmom i zvukom bavi se od 1988. godine, a 1993. počinje profesionalno raditi za televizijske i produkcijske kuće u kojima je do sada skupio zavidan 'staž', režiravši oko 500 emisija, programa i priloga za mlade i za kulturnjake (npr., Briljanteen, Modul 8, Videodrom, Drugi format). Te je iste godine oformio spomenutu medijsku grupu FX Interzone koja je u sljedeće tri godine uglavnom realizirala glazbene spotove emitirane na europskom MTV-ju, VIVA-i te MCM-u. Neke od tih radova danas pamtimo kao neke od prvih pravih videospotova iz sredine 90-ih, poput genijalne Dvornikove Afrike i Naomyjeva Kraftyja.

Umjetničke radove počinje snimati još 1988, koji su već sljedeće godine počeli obilaziti rijetke festivale i umjetničke manifestacije (prema volji samoga autora!). Svoja prva dva djela krajem 80-ih snima na filmu, kasnije se u potpunosti orijentiravši na video.

Prvi rad 'Psihogeneza' film je troslojne ekspozicije s direktnom intervencijom bojama na filmsku vrpcu, a u 'In the Colourbox' prikazano je progresivno struganje emulzije materijala, dobiveno raznim scratchevima i cutupovima. Kneževićeve su 90-e obilježila 3 videorada, od kojih posljednji možemo nazvati krunom razvitka u videomediju. Prvi od njih – 'Test of Infinite Dream' (1992), 2 D je animacija u kojoj se vizalno istražuje odnos moždanih valova i videosignala prema semiotici Bunuelova 'Analuzijskog psa', dok 'X Tactile Transition' (1994-1996) tematizira fetišističkog promatrača koji ekstatičkim signalom pronalazi površinu za svoju drugu kožu - ekran.

Godine 1997. snima 'Convergence', rad koji je te iste godine dobio Grand prix na Festivalu novog filma i videa u Splitu, dok je u žiriju sjedilo zavidno društvance koje nam danas može ukazati na zlatne godine tog festivala - Steina Vasulka, Atsushi Ogata, Ivan Ladislav Galeta. Rad nastavlja Kneževićevu poetiku utoliko što se nastavlja na cyberpunk, virtualne, industrijske ili čisto procesne videosignale u kojima se obično nađe i tijelo, često u analogiji s kompjutorskom mašinerijom i često u nezavidnu položaju hladnoga rata s tehnologijom, koji obično izgubi. 'Convergence' elektronskim procesiranjem slike, digitalnom animacijom, uz uporabu analognih generatora zvuka i slike, istražuje konvergenciju tijela, virtualnih figura i kodova.

Dvijetisućitih godina, nastavljajući svoje opsesije tehnologizacijom tijela i njegovom metaforom 'slabog stroja', Knežević upliće i neke konotacije na suvremeno konzumentsko društvo, što se čita u zgodnom jednominutnom radu 'QT Buyer' (2003), u kojem se opisuje kretanje novorođenog konzumenta društva spektakla ili pak u radu nastalom 2001. godine – 'Full Range' gdje rakete opremljene 'small scale' kamerama daju potpuni doživljaj borbene situacije u privatnoj sferi.

U odličnom videoradu 'Under Construction' (2003, montirao Dubravko Slunjski), koji je nastao kao Kneževićevo viđenje Mosta hrvatskih branitelja u Rijeci (3LHD), redefiniranjem konstruktivnih elemenata, materijala i operativnih postupaka tijekom izrade građevine, uspostavlja mikro-arhitekturu koja tvori oblike mogućeg prostora.

Prostor je, uz već spomenute motive, još jedan od Kneževićevih preokupacija, a ujedno i tema njegova zadnjeg rada kojeg ovom prilikom ekskluzivno predstavljamo. 12-minutni 'reLocated' (2005), nastao u suradnji s arhitektom Dinkom Peračićem, ambijentalni je rad u kojem Knežević, uz razradu svojih osnovnih motiva, također ponovno dokazuje da je zvuk u eksperimentalnom radu gotovo jednako bitan kao i sami vizuali i njegova značenja. Stvaranjem vremenskih mjesta (timesites), naseljivih lokacija određenih trenucima i okolnostima, upravljaju okoliši izgrađeni vremenskim krivuljama, pulsiranjima njihovih vlastitih aktivnosti, vektorima sila, promjenjivim uvjetima i spiralama značenja.

Sažetak i 'pouka' relociranog rada – da prisutni sada i ovdje omogućuju izmiještanje – uglavnom odgovara i Kneževićevu angažmanu u području eksperimentalnog videa, što samo znači da bismo od njega još mogli očekivati mnogo kvalitetnih projekata i radova o kojima će se vjerojatno nešto i čuti.