Sanja Iveković

Sanja Iveković jedna je od nekoliko imena s hrvatske art estrade koju često možete susresti u stranim katalozima ili vidjeti na popisima važnih svjetskih umjetničkih centara. Razlog je tome veoma rano uključivanje u svjetsku art matricu kojoj se priključila početkom 70-ih godina brojnim performansima, fotografskim ciklusima, akcijama i, naravno, radom na videu.

S Goranom Trbuljakom i posebice Daliborom Martinisom veže je pionirski rad na videu, a kako možete i sami primijetiti, jedina je žena koja se tada uspjela probiti u mušku art škvadru te je, naravno, i taj aspekt postao važnim, ako ne i osnovnim motivom njezina djelovanja.

Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970. godine, a zajedno je s već spomenutim Martinisom udarila temelje u hrvatskoj umjetničkoj praksi videa kojim se počinje baviti već 1973. godine. Osnovna tema njezina rada jest propitivanje vlastite osobe te pronalaženje mjesta za sebe u svijetu, na što se teda posebice veže uloga žene u našem patrijarhalnom društvu i vremenu.

Sanja Iveković prva je žena umjetnica koja se nazvala feministicom, a ta je preokupacija rezultirala velikim brojem performansa i akcija, osnivanjem udruge Elektra – ženskog umjetničkog centra u Zagrebu te angažmanom na Ženskim studijima gdje predaje od 1994. godine.

No, kako sama kaže, performans je samo jedan oblik njezina umjetničkog rada, iako upravo taj umjetnički oblik najviše vežemo uz Ivekovićkino djelovanje, pa stoga ne treba zaboraviti primjerice i brojne serije fotografija u kojima kombinira fotke iz privatne zbirke i slike iz novina ('Tragedija jedne venere' i 'Dvostruki život', 1976.) ili se koristi fotoreprodukcijama top-modela kojima dodaje biografije ubijenih antifašističkih junakinja iz II. svjetskog rata ('Gen XX', 1997/98.).

Svoj prvi performans, 'Otvorenje', izvela je 1976. godine u Galeriji suvremene umjetnosti na svojoj izložbi 'Dokumenti 1949-1976.' na kojoj je izložila velik broj konceptualnih radova. Ideja o performansu rodila se iz treme koju je kao mlada umjetnica imala izlažući neke od svojih prvih radova u uglednoj instituciji, a uključivao je fotografiranje s posjetiteljima i stetoskop na srcu koji je bilježio i producirao otkucaje srca u galerijskom prostoru.

Prvi performans koji je uključivao i bilježenje videokamerom dogodio se u MM centru 1978. godine, a zvao se 'Inter nos'. Kako sama kaže, u ranim joj je videoperformansima bilo veoma bitno da video snimka kasnije može funkcionirati i kao zasebni rad. Tijekom performansa 'Inter nos' Sanja se nalazila u jednoj prostoriji, a posjetitelji su zasebno ulazili u drugu u kojoj se nalazio video link na kojem je producirana modulirana slika posjetitelja.

Njegova reakcija na taj susret sa samim sobom i Sanjom bilježila je kamera i producarala u trećoj prostoriji kao združenu sliku koja je djelovala kao hot-line susret između ljubavnika. Upravo taj model Sanja Iveković njeguje u mnogim performansima do danas – susret između umjetnice i publike, interakcija gledatelja i objekta gledanja te direktna akcija u vremenu koja umnogome utječe na sam izgled performansa.

Iako je s Daliborom Martinisom upisana u anale hrvatske videoumjetnosti i s njim se obično zajedno nalazi u brojnim zapisima umjetnosti iz 70-ih godina, s njim je izvela samo jedan performans, i to 'Vrijeme u Amsterdamu' (1979.) koji se odvijao ispred ulaznih vrata bivšeg zatvora tada često korištenog za umjetničke akcije. Martinis i Ivekovićka tjedan dana su glumili figurice muškarca i žene koji na barometru pokazuju kakvo će biti vrijeme, pa su dakle i oni pokazivali hoće li biti sunčano ili će padati kiša.

Opus Sanje Iveković obuhvaća mnogo više od onoga što se može napisati u nekom kratkom prikazu. Izlaganje na Documenti (Kassel), predstavljanje izabranog videoopusa početkom 2005. godine u centru Pompidou (radovi iz 70-ih i 80-ih, poput 'Slatko nasilje', 'Meeting Points', 'Osobni rezovi'...), genijalna akcija 'Triangle' (1979.) u kojem je tijekom posjeta predsjednika glumila da masturbira na balkonu, ukazujući na to kako se privatnu seksualnu akciju može interpretirati kao javnu prijetnju totalitarističkoj državi, rad 'Lady Rosa of Luxembourg', 'Romeo is Julia', 'Instrukcija', 'Ženska kuća', 'Borovi i jele'...

Sve to, i još mnogo više, smjestilo je Sanju Iveković među najveće videoumjetnice i performerice s kraja 20. stoljeća, tik uz Valie Export, Marthu Rosler i Marinu Abramović, a strani je art magazini često vežu i uz Garyja Hilla te Vita Acconcija.

Pa što bismo onda mogli zaključiti osim – žene su zakon!