Tomislav Gotovac

Sve je movie - govorio je anarho-tata performansa i strukturalističkoga filma, opaki ljubitelj Francuza i jazza, čovjek s filmskom kamerom i monografijom.

Vječno pitanje je li prije bilo bolje, vjerojatno nema neki suvisao odgovor, osim onoga koji možda mogu ponuditi još uvijek aktivni protagonisti iz davnina. No, bez sumnje, 60-te su godine u filmskom svijetu promijenile mnogo toga, pa ih s punim pravom možemo nazivati revolucionarnima, jer percepcija redatelja, scenarija, eksperimentalnoga filma, animacije ili videa mnogo duguje upravo tom proljeću kinematografije.

Na velikoj se sceni događaju i velika imena: rađa se Novi val u Francuskoj (Chabrol, Godard, Rohmer: omiljeni Gotovčevi redatelji), Nam June Paik počinje eru videa, a u domaćoj je atmosferi na vrhuncu Zagrebačka škola crtanog filma (Kristl, Vukotić), pojavljuje se GEFF, te mnogi poetični i atmosferični Splićani, poput odličnoga Ivana Martinaca, i autori koji djeluju u zagrebačkom kinoklubu, primjerice Mihovil Pansini i Tomislav Gotovac.

Od svih autora tadašnje filmske renesanse upravo ime Toma Gotovca najjače je odzvanjalo prosječnom poznavatelju domaće kulture, i to vjerojatno iz više razloga. Tip je trčao gol po cesti, a kada je bio obučen imao je veoma čudnovat žuti lajbek. Taj bradonja je uvijek glasno pričao u kinu i puno psovao izvan njega, no posjedovao je i poveliki filmski i performerski opus po kome će ga prepoznavati i ljubitelji umjetnosti.

Svoju anarhofilmsku karijeru počeo je ranih 60-ih godina, kada radi serije fotografija, izrađuje kolaže, a zatim i izvodi mnogobrojne performanse i akcije te počinje snimati eksperimentalne filmove - snimke fotografija 'Smrt', 1962. i 'Prije podne jednog fauna' (1963.) eksperimentalni dokumentarac sastavljen od tri sekvence snimane fiksnom kamerom (bolnički balkon s pacijentima, zid i ulično raskrižje).

Kao performer, Gotovac se najviše koristio svojim tijelom i uvijek je djelovao iz 'ja-forme', a u svojim najranijim akcijama uglavnom bilježio svakodnevicu, kao što je uzimanje tableta, disanje ili pokazivanje časopisa Elle, čime privatno i svakodnevno postavlja u javni prostor (npr., 'Zagreb, volim te'). Zato ga smatraju tatom performansa koji je inspirirao generacije nakon njega (primjerice, megazvijezdu Marinu Abramović), a njegove strukturalističke avangardne filmove možete naći uz bok onima velikoga Michaela Snowa, Petera Framptona i Petera Kubelke.

Filmovima poput 'Kružnice' (Jutkevitch-Count), 'Pravca' (Stevens-Duke), 'Plavog jahača' (Godard-art) (svi iz 1964.) približava se američkim avangardistima, a u njih uključuje nezaobilazne hommage drugim autorima, odnosno referencijske poveznice s umjetnicima koji grade njegov vlastiti art panteon (od francuskih novovalovaca do Elingtona, Billie Holiday, Glenna Millera...).

Drugi bitni motiv njegova filmskog rada uključuje, naravno, raskrinkavanje politike svakodnevice i reinterpretiranje povijesnih političkih činjenica, kao i sebe samoga, što umnogome duguje i svojim velikim uzorima, od nadrealista i dade preko, primjerice, Godarda do Fluxusa.

U posljednje vrijeme bio je čest sudionik Dana hrvatskoga filma, mnogih revija i Festivala novog filma i videa u Splitu, koji mu je 2000. udijelio i nagradu za životno djelo. Kako je sam govorio, najvećim dobročiniteljima smatrao je HFS dvojac Veru Robić Škaricu i filmskoga maga Hrvoja Turkovića (i suprugu Zoru). Posljednjih godina predstavio se s čak dva dobra rada, 26-minutnim dokumentarno-eksperimentalnim filmom 'Glenn Miller 2000' (koji je 2002. godine osvojio Oktavijana za najbolji eksperimentalni film na Danima hrvatskoga filma) i 50-minutnim radom 'Dead Man Walking' (2003.).

Upravo je potonji veoma zanimljiv filmski esej i svojevrsna provokativna autobiografija, kolažirana od Tomovih umjetničkih akcija i osobnih obračuna s raznim ideologijama, a sve to uz makavejevski egzibicionizam koji razotkriva neobičnu povezanost između politike i seksa. Ovaj rad na kraju je postao testamentno djelo Toma Gotovca koji je  promijenio ime u Antonio Lauer, no više nije imao prilike snimati filmove pod novim imenom - preminuo je 25. lipnja 2010. u bolnici u Zagrebu.