Igor Mirković

Igor Mirković je rođen u Zagrebu 1965. godine gdje je proveo sretno djetinjstvo, završio osnovnu i srednju školu, a potom i politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Od 1989. godine radio je kao televizijski novinar i urednik televizijskih emisija. Možda se i sjećate emisija 'U potrazi', 'Javna stvar', '007' ili 'Od 5 do 12'?

Osim na HRT-u, radio je i u nezavisnima produkcijama, a do 1994. do 1996. je radio za CNN-ov 'World Report'. Za svoje dokumentarne reportaže prikazane na televiziji nagrađivan je u Hrvatskoj i inozemstvu. Osim na televiziji, Mirković je pisao i za novine, a radio je i radio emisije.

I što se onda dogodilo? Mirković se zarazio virusom kojeg ima većina iskusnih televizijskih novinara. Forme vijesti i priloga postaju skučene, pa je najlogičniji izbor bijeg u svijet dokumentarnog filma. 1998. u Factumovoj produkciji je snimio 'Orbanići Unplugged', te mu je od tog trenutka karijera sve više vezana za film.

Orbanići su rodno selo Alena Vitasovića. Alen je na ča-valovima preko noći postao najpopularniji pjevač u Hrvatskoj, što je iz korijena promijenilo njegov život. Nije više mogao živjeti životom seoskog dječaka. Snovi su se ostvarili, ali ne na očekivani način. U filmu 'Unplugged' je Mirković prikazao Vitasovića čovjeka, koji je danas vjerojatno mnogo sretniji nego na vrhuncu slave.

No, šira publika je za Mirkovića-redatelja čula tek 2001, kada je zajedno s Rajkom Grlićem režirao film 'Novo, novo vrijeme'. Dokumentarac o dramatičnim predizbornim događanjima u Hrvatskoj (nakon smrti Franje Tuđmana, a prije legendarnih izbora na kojima je okončano razdoblje 10-godišnje HDZ-ove demokrature) privukao je velik broj Hrvata u kina (30 tisuća Hrvata u kinu na hrvatskom filmu je puuuuno). Pod nazivom 'Croatia 2000 - Who Wants To Be A President' je prikazan i na mnogim festivalima, od kojih moramo izdvojiti IDFA. Na međunarodnom festivalu u Paliću dobio je nagradu Firpresci.

Mirković je u filmu pratio najutjecajnije aktere hrvatske politike, a predstavio ih je iz neuobičajenih prespektiva, u situacijama u kojima ih nitko dosada nije vidio. Kako je riječ je o vjerojatno najambicioznijem dokumentarcu koji je ikad snimio Hrvat u Hrvatskoj, Mirković je postao prepoznatljiv i kao redatelj.

I onda se dogodilo 'Sretno dijete'. Mediji kao da su jedva dočekali da netko snimi film o novom valu. Doba u kojem su ugledni novinari i urednici bili mladi, moralo je pronaći mjesto u svakom hrvatskom mediju. A i šire - na festivalima u Srbiji i Makedoniji ljudi su se rado prisjećali novih zvukova iz osamdesetih.

No, sve je to logično. Igor je u vrijeme procvata novog vala bio mladić u naponu snage (u filmu je i fotografija na kojoj drži natpis 'mlad i vječan'). I normalno je da je želio snimiti film o svojim idolima, pogotovo jer prema vlastitoj procjeni 'poznaje pola Zagreba'. Isto kao što bi vi željeli snimiti film o počecima techna ili rapa u Hrvatskoj. (Ili o Dalekoj obali, punku, funku, štajaznam).

Sigurno je da je Mirković snimio dobar film (paralelno je izdao i istoimenu knjigu) i vratio nadu da će dokumentarci postati (bitan) faktor kulturnog života. Za to je jednim dijelom zaslužan mudar odabir tema - glazba, politika i opet glazba. Slijedeći logiku - na redu je politika. No, Mirković trenutno smišlja 'nešto o čudnoj verziji porno industrije'. Ali, kako je politika kurva, to je sigurno na neki način povezano.