Pozdrav koji je skandalizirao Olimpijadu

Bila je to slika koja je obišla svijet – i zaslužila da se snimi film o tome. Dva crna sportaša na olimpijskom postolju ne stoje mirno i 'pokorno', već visoko u zrak dižu stisnutu šaku, gestu pobune kojom pokazuju crnačku snagu i solidarnost. Ne, to se nije dogodilo na Olimpijadi u Pekingu 2008., već 40 godina prije, na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju. 1968. se posvuda širio duh revolucije, a crnci u SAD-u su se požrtvovno počeli boriti za svoja ljudska i građanska prava. I kada su na utrci sprintera na 200 metara crni Amerikanci Tommie Smith i John Carlos osvojili 1. i 3. mjesto, znali su da neće moći tek mirno slušati himnu zemlje koja im uskraćuje prava čak i kada pobjeđuju.

Oba crna Amerikanca odlučila su skrenuti pažnju na to borbenim pozdravom, a htjeli su i nositi crne rukavice na dodjelu medalja, ali Carlos je zaboravio svoj par. I tada je bijeli Australac, Peter Norman, predložio da Carlos nosi desnu, a Smith lijevu rukavicu, a buntovni crni sportaši dodali su još simbola, npr. došli su na postolje u čarapama, da demonstriraju siromaštvo crnaca. Ipak, slika koja je postala legendarnom bila je ona najefektnija - crni sportaši koji visoko podižu stisnutu šaku kao znak crnačkog bunta.

Trailer za ‘Salute’ Matta Normana

Reakcija establishmenta bila je žestoka - predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Avery Brundage zatražio je da se crni sportaši odmah izbace s 'apolitičnih' Igara, i zaprijetio je da će izbaciti Amerikance s Olimpijade ako ga ne poslušaju. To je tim drastičnije ako se zna da je Brundage Amerikanac, i to onaj koji je imao pronjemačke stavove i nije podržao bojkot Olimpijskih igara u Berlinu 1936., kada su zbog nacističkog pritiska morali biti izbačeni mnogi židovski sportaši. Nakon što su izbačeni, crni sportaši su izgubili posao i stalno su živjeli pod stalnim prijetnjama smrću. Smith se kasnije razveo od žene, a Carlosu se supruga ubila. 'Rehabilitirani' su tek 80-godina prošlog stoljeća, kada su politički bojkoti olimpijada postali uobičajeni. A mada su olimpijski čelnici optužili ove sportaše da krše olimpijsku solidarnost, baš njihov čin je bio primjer američko-australske, i još bitnije, crnačko-bjelačke suradnje!

Amnesty International danas poziva i ostale da slijede primjer trojice hrabrih sportaša.

Tako je u sjeni događaja ostala činjenica da je i treći sportaš na postolju, bijelac Peter Norman, izrazio slaganje sa svojim crnim kolegama. Iako nije ni bio pozvan da kao bijelac izrazi crnačku solidarnost, na postolju pored crnih sportaša stajao je noseći značku Olimpijskog projekta za ljudska prava, pa su tako sva trojica svojim značkama izrazila antirasistički stav. Kada su ga pitali za razlog njegove podrške protestu, Norman je bio izravan i odgovorio da se protivi vladinoj politici 'bijele Australije'.

I ne samo da je zbog toga napadan u medijima, nego mu je uskraćena daljnja olimpijska karijera. Iako se kvalificirao za utrke na 100 i 200 metara, australski olimpijski čelnici su radije odlučili ne poslati nijednog trkača na Olimpijadu 1972. Australske vlasti ga nisu ni na koji način uključili u ceremoniju otvaranja Olimpijade u Sydneyu, ali je zato bio gost američke delegacije. 2003. je bio pozvan da govori na otkrivanju spomenika koje je Sveučilište u San Joseu postavilo u spomen olimpijskom protestu, a posljednje priznanje stiglo mu je - poslije smrti.

Kada je Norman 2006. umro od infarkta, na sprovodu su njegov lijes nosili - Tommie Smith i John Carlos. Glazba koja se puštala bila je 'atletičarska himna' iz 'Vatrenih kočija', a Smith i Carlos uputili su mu posljednji pozdrav i poručili ljudima da 'govore svojoj djeci priču o Peteru Normanu'. To je već davno prije odlučio Normanov nećak, Matt Norman, koji je odlučio snimiti dokumentarac o svom ujaku i protestu kojeg su izvela trojica sportaša.

Matt je bez ikakvog budžeta počeo snimati 'Salute' krajem 2002., sam se angažirao kao kao scenarist, redatelj i producent, a film je s budžetom od 2 milijuna dolara dogurao do najskupljeg australskog dokumentarca. Dokumentarac je nedavno dovršen, a Matt je bio shrvan kada je njegov ujak umro prije završetka filma koji mu je bio posvećen. Premijeru je imao 8. lipnja 2008., na filmskom festivalu u Sydneyu, a nedavno je počeo igrati u australskim kinima. Norman se nada da će mu uspjeh filma omogućiti i igranu rekonstrukciju tih događanja, nazvanu '1968'. Plan je realizirati projekt s nekom holivudskom glumačkom zvijezdom, tako da što više ljudi sazna za njegovog hrabrog ujaka. To bi Peteru Normanu bio - pozdrav koji zaslužuje.