Kad dokumentarci zgrću lovu

S jedne strane, dobro je što su dokumentarci postali popularan žanr i što su njihovi autori došli do neke kinte. Ali, upravo je ta utrka za profitom dovela do iskrivljavanja stvarnosti pa tako možemo gledati i sladunjavo upakirane priče o genocidu u Darfuru. Škot John Grierson, 'pater familias' britanskog i kanadskog dokumentarca oduvijek je tvrdio da su materijali i priče uzeti iz sirovine uvijek finije i realnije od odglumljenih scena. On je svoje filmove snimao kao nepromijenjenu istinu, no u njegovo vrijeme u svijetu dokumentaraca vrtile su se male pare. Danas kad se dokumentarci distribuiraju u nekoliko tisuća kina – ipak je potrebno nešto više od gole istine.

Za 'modifikaciju stavrnosti' idealni su elementi montaže kojima se stvara napetost. 'Roger & Me', 'The War Room', 'Startup.Com' i 'Hoop Dreams' samo su neki od filmova u kojima se to događa. Nitko ne brani dokumentaristima da se koriste osnovnim alatima montaže, ali ako u tome pretjeraju, gube na vjerodostojnosti i autentičnosti. Što bi trebala biti glavna karakteristika žanra.

'Hoop Dreams', r: Steve James, trailer

Činjenica je da su se u svijetu dokumentarnog filma snimaju raznoliki filmovi – i to je dobro. No, sve ih je više koji kao da oponašaju druge filmske žanrove. Sa sudskim slučajevima susrećemo se u 'Aileen Wuornos: The Selling of a Serial Killer' i 'Capturing the Friedmans', s krimi-dramom u 'Paradise Lost: The Child Murders at Robin Hood Hill', 'The Thin Blue Line' ili u 'Biggie and Tupac', a s disfunkcionalnim obiteljima u 'Tell Them Who You Are', 'Brother’s Keeper', 'My Architect' i 'Hitman Hart: Wrestling with Shadows'. Za svakoga ponešto. Ali, kod nekih od ovih filmova čini vam se kao da se radi o igranom 'based-on-a-true-story' filmu.

Jeste li se zapitali u koju kategoriju svrstati najpoznatijeg dokumentarista Michaela Moorea? Njegovi filmovi zapravo nisu dokumentarci - nisu ni fikcija, ali rijetko zaslužuju atribut dokumentarni. On u svojim filmovima polemizira, a kako se dosta ljudi slaže s njegovim stavovima, nije ga teško popiti za dokumentaristu. Ali, koliko je on objektivan, e to je već drugo pitanje. Trebamo li ići dalje od uvrštavanja kadrova iz 'Naše male klinike' u 'Sicko'? I činjenice da od samog sebe u bezbrojnim stand-upovima radi zvijezdu?

'Sicko', r: Michael Moore, izbačena scena

I što ćemo sad? Sve nam je jasno, samo nam još treba krivac u kojega možemo uperiti prst. Je li to možda reality TV? Ili ona samo odražava žeđ javnosti za istinom? A ako znamo da je sve manje 'reality showa', a sve više 'reality based showa' (za koje rade i scenaristi!), jasno je zašto su hrvače grčko rimskim-stilom zamijenili kečeri. Važna je gledanost, a sama istina – ma, tko još za to mari. Grierson je odavno pod zemljom, pa 'kompromisa nema, istina naša je tema' može izgovoriti još jedino Siniša Vuco. I svi autori pravih dokumentaraca, koji nikad u životu neće zaraditi ozbiljniju lovu.

A zašto je sve toliko zabrinjavajuće? Zato što većinu ljudi podatke koje vide i čuju u 'dokumentarcu', uzimaju zdravo za gotovo, upijaju kao spužva. Publika filtere ostavlja na ulazu, baš kao i kritičku misao. Možda je problem ipak u omamljujućem mirisu kokica, koji uništava moždanu aktivnost na nešto više od sat vremena...