Berlinale 2005: stanica na pola puta. - Dugometražni
Home      Vijesti      Filmski      Dugometražni      Berlinale 2005: stanica na pola puta.

Berlinale 2005: stanica na pola puta.

Mic po mic i došli smo do polovice festivala. Tiho i samozatajno to obavljaju Nijemci, ali naš malo dublji pogled nisu mogli izbjeći.

h.p. 15.02.2005 0 komentara

Berlinale 2005: stanica na pola puta.

A taj 'malo dublji pogled' ispostavio se kao napad svjetlosnim mikroskopom na atomsku strukturu. Dakle trebalo nam je puno strpljenja i čačkanja jer kad je netko slabo primjetan jednostavno ga se: slabo primjećuje! Nakon obeshrabrujućeg otvaranja s povijesnim epom 'Man to Man' Regisa Wargniera prošlog četvrtka (više o tomu ovdje) stvari su se ipak pomalo zakotrljale. Doista, još uvijek se ne naziru spektakularne vijesti o još spektakularnijim filmovima, no kad govorimo o zadovoljstvu tamošnje publike pomaci se ipak moraju konstatirati. Subota je organizatorima Berlinala pružila pokoji razlog više za zadovoljstvo. Ne nećemo se lagati pa reći kako je to zbog Sviličićevog filma (njemu ćemo se vratiti na kraju, kao šećeru; recimo...) već zbog druga dva trenutka.

Prvi je film 'Sophie Scholl' njemačke produkcije i njemačkog redatelja Marca Rothemunda. Riječ je o povijesnoj drami utemeljenoj na istinitim događajima iz 2. svjetskog rata. Sophie Scholl (u izvedbi Julije Jentsch) uhićena je 18. veljače 1943. radi poticanja studenata na unutarnji otpor nacistima. Šest dana kasnije pogubljena je, a film prati upravo njene posljednje trenutke. Mlada studentica i jedna od najistaknutijih članica pokreta koji se nazivao 'Bijela ruža' u trenutku svoje smrti imala je 21 godinu. Šezdesetak godina nakon u Njemačkoj je očigledno došao trenutak za pogled unazad. Ovaj film svojevrstan je odgovor na, za Oscara nominirani i po kinima isprodavani, 'Hitlerov pad'. Dva filma koji se bave istim periodom, ali iz posve različith aspekata; istodobno i dva filma koji su publiku natjerali na snažan aplauz.

Dlanove su gledatelji ugrijali iste te subote i zbog korejskog redatelja Im Kwon Taeka. Dalekoistočni filmaš odnio je kući počasnog Zlatnog medvjeda za životno djelo, a direktor Berlinalea Dieter Kosslick nazvao ga je ni više ni manje već 'korijenom korejske kinematografije'. Lijepe riječi, no činjenica koja iziskuje još i veći respekt jest da je tijekom godina Im Kwon Taek sakupio čak sedam berlinskih pojavljivanja u različitim selekcijama. Posljednji naslov bio mu je 'Chunhyang' iz 2000. godine. Kad smo već kod azijskog filma najavimo i sutrašnju projekciju filma Tsai Ming-Lianga 'The Wayward Cloud'. Fotke obećavaju barem jedno snebivanje, jednu lamentaciju i jedne crvene uši po redu kino dvorane! 

'The Wayward Cloud'

Pored filmova iz konkurencije i ljudi koji trebaju pokupiti zaslužene nagrade u Berlinu se dešavaju i popratni programi. Film koji je iz tog backgrounda prikupio podosta zanimanja jest kontroverzni 'Dear Wendy' Thomasa Vinterberga i Larsa von Triera. Film je dvaput prikazan u sklopu tzv. 'Filmske tržnice' i nonšalantno zasjenio sve dotada viđeno. Distributeri i novinari totalno su se pomamili za danskim art bombončićem, koji tematizira američku opsjednutost oružjem. Wendy je naime ime jednog 'malog ali moćnog' pištolja. Svjetsku je premijeru imao na nedavnom Sundanceu, a svi koji su ga pogledali kažu isto: 'Ludi za oružjem' na europski razoružavajući način. Prašinu je podiglo i prikazivanje engleske verzije 'Mog ujaka' Jacquesa Tatija. Film se smatrao izgubljenim, a sada, 47 godina kasnije ponovno je otkriven. Zanimljivo, u (očigledno) kaosu francuskog filmskog Arhiva. Snimljen je s istim glumcima kao i francuska verzija ali na engleskom jeziku i s pokojom dodatnom scenom.

Evo tih šećernih trenutaka za kraj koje smo ostavili za našeg Sviličića. Sve se vrti oko subote, pa tako i njegov film 'Oprosti za kung fu'. Prepuna dvorana u kojoj je sam autor, kako nam poručuju izvjestitelji, bio primoran potražiti svoje mjesto negdje na stepenicama utjeha su za brojne tehničke poteškoće koje su ispratile film. Mutna slika rezultat je platna velikih proporcija, ali i nekvalitetne snimke. Riječi isprike pored režisera izustio je i snimatelj Vedran Šamanović, no ono najbitnije u cijeloj priči jest da je publika film prihvatila s dosta razumijevanja za nastale teškoće – pravi dokaz da je riječ o uspjelom, zanimljivom djelu. Čestitke!

Komentari

Nema komentara.