Tito, partija, omladina, armija - bunker filmovi ex YU - Dugometražni
Home      Vijesti      Dugometražni      Tito, partija, omladina, armija - bunker filmovi ex YU

Tito, partija, omladina, armija - bunker filmovi ex YU

Bunker, jedan od programa minulog ZFF-a, potaknuo nas je da prokopamo ropotarnicu zabranjivanih filmova i protjerivanih autora bivše Juge. Lista je poduža.

m.n. 14.11.2006 0 komentara

Tito, partija, omladina, armija - bunker filmovi ex YU

Svaka ex-yu priča naprosto mora započeti s Titom, pa ni naša filmska nije iznimka. Isti je odmah nakon formiranja Jugoslavije 1946. piscu Aleksandru Vuči dao u ruke Komitet za kinematografiju. Iako Vučo nije posebno bitan za ovu storiju, čvrste uzde, petogodišnji planovi te piramidalne strukture razvoja filmske industrije isprepletene s jasnim ideološkim i estetskim načelima koje je utemeljio ostat će utjecajni kroz cijeli period jugoslavenskog filma, jenjavajući tek osamdesetih.

Kao što je u uvodniku svog teksta u katalogu ovogodišnjeg Zagreb film festivala naveo Bernd Buder, filmski novinar, patos i politika oduvijek su bili na jednoj, a seks, diverzija, zločin i kritika na drugoj strani. Dugi je metar imao mrvicu drugačiju sudbinu tj. autori dokumentarnih, animiranih i kratkih filmova nešto su lakše uspjevali biti slobodni, hrabri i progresivni.

Jedan od prvih zabranjivanih hrvatskih filmova tijekom socijalizma, 'Ciguli Miguli', komedija Branka Marjanovića 1952. snimljena je prema scenariju Jože Horvata. Odobrenje za prikazivanje dobila je tek 1977. godine. Horvata su zbog priče o partijskom funkcioneru Ivanu Ivanoviću koji zbog vlastite revnosti rasturi pet glazbenih društava u provinciji optužili da je napao Socijalizam, Narodnu vlast i Partiju. Zbog cijele je hajke čak na neko vrijeme napustio zemlju, a Marjanović je režirao još samo jedan dugi metar – partizansku 'Opsadu' koju je kritika pokopala. Zanimljiv je podatak da je Marjanović bio voditelj proizvodnje endehazijskog Hrvatskog slikopisa, no zbog nekih je usluga komunistima ipak bio pošteđen pogroma.

Ciguli miguli /lijevo/, Opsada /desno/, Branko Marjanović

Ista sudbina nije zadesila poznatog Krešu Golika – nakon uspjeha njegovog filma 'Plavi 9' (1950) saznalo se da je bio domobran u takozvanoj Prosvjetničkoj bojni Endehazije u kojoj je po zadatku napisao neki tekst o hrabrim djelima ustaša. Iako nije postojala neka službena zabrana, filmski su ga krugovi ekskomunicirali na punih 12 godina tijekom kojih je mogao samo asistirati nekim redateljima svoga vremena. Iako gotovo dva desetljeća kasnije, sličan je put imao i Bahrudin Bato Čengić, Bosanac, koji je nakon filmova 'Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji' (1971) te 'Slike iz života udarnika' (1972) bio prisiljen izvještavati o poljoprivredi.

'Slike iz života udarnika' je must za gledanje: prikazuje sudbinu Adema - bosanskog rudara koji predvodi peteročlanu udarničku brigadu koja u jednoj smjeni može iskopati čak 102 tone ugljena. Oštra društvena ironija i satira sjajno su podebljane presmiješnim scenama koje bi danas zasebno mogle funkcionirati kao plakati. Politička groteska ide na slijedeći način: Adem i njegova ekipa, nakon što svojim mišicama junački zamijene strojeve, postaju glavna tema filmskih novosti i osvajaju put na Bled, a kasnije u Moskvu. Pri povratku ih dočekuje limena glazba, ogromne fotografije Tita, Staljina i Lenjina te njihovi kipovi koji su idol svakom dječaku. Udarništvo se nastavlja sve do tragičnog klimaksa...

U tom istom razdoblju trn u oku kreatora nacionalne kinematografije postaje i Želimir Žilnik, jedan od pripadnika crnog vala kojemu su radovi također često zabranjivani i cenzurirani. Njegov igrani prvijenac, dobitnik prestižnog Zlatnog medvjeda 'Rani radovi' (1969) nazvan je po uzoru na Marksove Rane radove i bavi se studentskim demonstracijama iz '68 te je od režima izdvojen kao savršen primjer filma suprotstavljenog socijalističkoj stvarnosti.

Plakat za film Rani radovi /lijevo/, Crni film /desno/, Želimir Žilnik

Podebljavanje teze da se poboljšanje životnih uvjeta ne može postići samo simulacijom revolucije odmah je dovelo do zabrane od strane državne cenzure s argumentima da film loše utječe na odgoj omladine i vrijeđa javni moral. Generatori priče su tri mladića i djevojka koji traže odgovor na pitanje – kako postati gospodar svoje sudbine. Budući da su pokušaji kod ispitanih postupno izazivali ljutnju, četverac se odlučuje patiti zajedno s narodom, lišivši djevojku muka samozapaljenjem! Negativne reakcije na film Žilniku su donijele prednost na međunarodnom planu što je rezultiralo Grand Prixom u Berlinu.

Ubrzo nakon toga u domaćem su tisku uslijedile žestoke kritike crnog filma i isticanje nepoćudnih. Ako se tome doda uska suradnja s također omraženim Dušanom Makavejevim, socijalno angažirani dokumentarci plus donošenje novog zakona o progonu filmskih radnika ne iznenađuje i bunkeriranja njegovog drugog igranog: 'Sloboda ili strip' (1972). Pritisci na Žilnika su se pojačavali, pa ovaj emigrira u Njemačku. Do danas ostaje poznat kao autor socijalno angažiranih filmova.

Početak sedamdesetih ukazuje na posebnu agilnost i zagriženost filmske vrhuške. Takozvani crni film koji je jak u tom razdoblju trpi napade zbog nekonformizma i često nihilističkog pogleda na jugoslavenski socijalizam. Razlozi tome najvjerojatnije leže u studentskim demonstracijama u Beogradu te raznim političkim previranjima koja su krvavo i uspješno ugušena (tzv. Hrvatsko proljeće i paralelni maspok). Povećana je ideološka strogost, a pikiralo se na umjetnike, studentske vođe te 'inteligenciju' koja nije dio partijskog aparatčika.

Misterije organizma, Dušan Makavejev

Važan akter tog novog filma je već spominjani Dušan Makavejev koji se u svoja dva najvažnija djela za to razdoblje ('Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT' te 'WR: Misterije organizma') bavi erotikom suprotstavljenoj represiji. Poteškoće s režimom navjestio je već njegov kratkiš 'Spomenicima ne treba vjerovati' (1958) koji je osvojio nagradu u Cannesu, no vlasti su ga stavile na policu zbog preerotične scene zavođenja. Njegovi likovi otvoreno govore o seksu, a redatelj im svesrdno potpomaže razigranim kaleidoskopskim kolažom, mnogim scenama poput gipsanog odljeva penisa, terapije elektroškovima koju su prakticirali nacisti ali i parolama kontroverznog psihologa iz naslova, Wilhelma Reicha: 'Dragi drugovi, zbog svog se zdravlja redovito jebite!'.

Nakon kontroverzi vezanih uz 'WR: Misterije organizma' Makavejev je izbačen iz Partije, pa je poput mnogih s istom sudbinom odselio iz Juge i nastavio filmovati u Francuskoj i SAD-u te si je daljnjim radovima osigurao kultni status. Erotikom i provokacijom bavio se i slovenski redatelj Boštjan Hladnik ('Sunčani krik', 'Erotikon', 'Maškarada') no on osim negodovanja mainstream krugova i otpora kritike nije imao većih (čitaj: životnih) pretumbacija.

Plastični Isus, Lazar Stojanović

Te kobne 1971. svoj je završni ispit na filmskoj akademiji snimio i Lazar Stojanović. 'Plastični Isus' - sporedba ustaša, nacista, četnika i jugovića putem raznih dokumentarističkih isječaka i igranih skečeva izazvala je neviđenu buru: film je bio apsolutno zabranjen do 1990. godine, a Stojanović je nakon snimanja osuđen te je čak tri godine proveo u zatvoru. Tom Gotovac, glavni glumac je u svojoj klasičnoj golišavoj maniri, a u nekim je intervjuima za domaći tisak otkrio da je do uhićenja došlo nakon što je Stojanović po odlasku u JNA vojnicima držao predavanja o anarhizmu. Iako me se film nije nešto previše dojmio i gotovo pa se slažem s ocjenama da je riječ o 'musaki nemušte radnje', činjenica je da je riječ o antologijskom materijalu koji je zanimljiv s neke povijesne pozicije praćenja anarhističko-filmskih intervencija.

Jovan Jovanović iste 1971. snima film 'Mlad i zdrav kao ruža'. Nakon samo jednog prikazivanja na Pula film festivalu (gdje je dobio nagradu za najboljeg debitanta) film je, bez ikakve zabrane, jednostavno umro i u kuloarima se priča da nitko ni do danas ne zna gdje je jedina original kopija. Film je nakon 35 godina (zahvaljujući Dunav filmu koji je obnovio negative) prikazan na ovogodišnjem beogradskom Festu, te je, unatoč najavama da se radi o jednoj od najboljih karijernih uloga Dragana Nikolića, po mnogima opet samo edukativni primjerak.

Mlad i zdrav kao ruža, Jovan Jovanović

Ipak, riječ je o pravoj mješavini kempa i trasha: delinkvent Nikolić u Bonnie&Clyde maniri u košulji s motivom britanske zastave nakon povratka iz zatvora i ne prihvaćanja od strane društva postaje mafijaški boss. Zbog mnogih nasilnih scena neki ga čak uspoređuju i s 'Paklenom narančom', a razlog za bunkeriranje filma vide i u negativnom prikazivanju tadašnje službe Državne bezbednosti. Jovanović danas živi i radi u Sloveniji, a ovdje možete pročitati još neke zanimljive detalje o filmu.

Nešto drastičniji korak zadesio je Aleksandra Petrovića, redatelja danas kultnih 'Skupljača perja' koji realno prikazuje život Roma. Iako je za spomenuti film 1967. osvojio glavnu nagradu u Puli te posebnu nagradu u Cannesu,nakon tromjesečnog saslušavanja 1973., Petrović, koji nije bio član Partije, otpušten je sa svog položaja na beogradskoj filmskoj akademiji pod optužbama da je doprinosio negativnoj atmosferi u školi te zbog 'krajnje političke nemarnosti'. Prema nekima, razlog tome je njegova podrška Lazaru Stojanoviću kao i ostalima koji su početkom sedamdesetih imali problema s režimom, ali i stara zamjerka vlasti na bijedu prikazanu u 'Skupljačima perja' za koju mu se nisu mogli osvetiti ranije zbog njegova međunarodna ugleda.

O ljubavnim vještinama ili film sa 14441 kvadrata /lijevo/, Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk /desno/, Karpo Aćimović Godina

Zanimljiv je i autor Karpo Aćimović Godina koji je uz već spominjane filmove vezan kao snimatelj (npr. 'Rani radovi', 'Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji', ali i Zafranovićeva 'Okupacija u 16 slika'). Zabranu je i sam dočekao s kratkim filmom 'O ljubavnim vještinama ili film sa 14441 kvadrata' zbog kojeg je gotovo zatvoren. Tematiziranje vojnog garnizona blizu kojeg se nalazi tvornica puna ženske čeljadi ocijenjen je subverzivnim, a njegov slijedeći 'Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk' zabranjen je jer akteri konzumiraju LSD.

Uz sočne anegdote i sudbine koje su vezane uz živote svih spomenutih autora još je zanimljivije da bunkerirani filmovi i danas u neku ruku imaju istu sudbinu – prije ih nitko nije mogao vidjeti jer su bili zabranjivani, a danas kod nas ne postoji Kinoteka gdje bi mogli naći svoj prostor. Javnosti su dostupni zahvaljujući festivalima gdje se ponovno rehabilitiraju. Publika na neke od ovih naslova samo sliježe ramenima – nekima od njih je zaista prašnjavo mjesto na polici jedina kvaliteta, no jedno je sigurno: njihova antologijska vrijednost.

Komentari

Nema komentara.