Fu, Kung - fu

Tridesetak godina nakon smrti Brucea Leea na našim su se prostorima pojavila dva fenomena: njegov prezimenjak Bore i inicijativa za postavljanje Bruceovog spomenika u Mostaru. (Sve u ime turističke atrakcije i borbe za siromašne.) Žilavi serijal 'Teksaški rendžer' s Chuckom Norrisom, Bruceovim starim drugom, u glavnoj ulozi koji se već godinama vrti na dragoj nam domaćoj televiziji ne moramo posebno isticati. Istodobno, svjetska se filmska publika sve više pali na zanimljivo koreografirane akcijanere koji nadiru iz hongkonških i inih istočnjačkih radionica, dok je i američke redatelje poput Tarantina također zahvatila zen groznica. Grebemo, eto, kung-fu.

Korijeni lokalnih i globalnih (kung fu?) trendova sežu u kinesku prošlost, točnije do mačevalačkih filmova (zvani wuxia) koji su svoju popularnost izborili davnih dvadesetih godina 20. stoljeća. Nije da su Kinezi u tom razdoblju izmislili toplu vodu – nadovezaše se ljudi na romanične vizije srednjovjekovnih vitezova, japanskih samuraja, raznih zaštitnika sirotinje i drugih plemenitih legendi. Mačevanje ponovo postaje in tijekom šezdesetih godina (najpoznatiji je hongkonški naslov 'Jednoruki mačevalac' Wang Yua), a cijela je stvar samo bila paravan tj. kamuflaža kojom se gladnom puku mogu dati ideje nešto uzvišenije od silnih egzistencijalnih tema – kodovi viteštva, osobne časti, dostojanstva, posvećenosti višem cilju i poštenju što će nepovratno utjecati i na etiku kung-fu filma.

Pravi su kung-fu strujaši generalno nešto manje mistični od goreopisanog, akcijske scene su realnije, a aktere češće možemo vidjeti da se koriste golim šakama nego pak mačevima. U strogo žanrovskom smislu, prvim se pravim predstavnikom kung-fu filmova smatra 'Nepobjedivi boksač' redatelja Cheng Chang Hoa, koji djelomično nastaje kao reakcija na pretapanje kategorija dobrog i zla u zapadnjačkim kriminalističkim (posebno vidljivo u noir-u) te western filmovima. Novi pravci u kineskim i hongkonškim filmovima gledateljima s druge strane nude vrlo jasno razlikovanja između pozitivaca i negativaca, te istovremeno uzdižu moralne vrijednosti.

Da bismo se još više približili rasvjetljavanju cijelog fenomena, nužno je spomenuti i povijesni kontekst – Kina se medijski tek počinje otvarati prema širem Zapadu kojem je njezina kultura i tradicija malo poznata i egzotična, te ubrzo nastupa s jedinstvenim materijalom za izvoz. Veliki se naglasak mora staviti i na naslijeđe budizma, taoizma i konfucijanizma s jedne strane, te pekinške opere s druge strane – od religijskih odrednica potječe strpljenje, upornost i odanost, dok je od opere preuzeta koreografija.

Za zatvaranje kung fu kruga potrebne su nam razne borilačke vještine iliti tehnike obrane, te tematski okviri. Priča je gotovo uvijek ista: pošteni i siroti mladić (ponekad i djevojka) se svojim načelima i vrijednostima suprotstavlja moćnoj grupaciji koja je skrenula s pravog puta i prekršila tradicionalne manire (u povijesnim filmovima se često u liku negativaca mogu naći Japanci). Budući da su krivovjerci mnogo jači od njega, on isprva gubi ili mu čak ubiju nekog bliskog što prilično povoljno utječe na njegov inat. Odluči se suprotstaviti, te se u te svrhe podvrgava strogom treningu borilačkih vještina (učenje je dugotrajno, teško i prosvjetljujuće; usput se može zaljubiti, a stvara i neraskidivu vezu sa često starijim učiteljem), da bi se na kraju balade konačno osvetio svojim neprijateljima. Amen.

Borilačke vještine, koje tako nemilosrdno spominjemo zadnje u našoj tiradi, u ovom žanru imaju posebno mjesto, pijedestal, rekli bi neki. Naime, sedamdesetih i osamdesetih, kad je kung-fu bio apsolutni hit mlađoj generaciji - što na Istoku, što na Zapadu, u uži izbor (čak i kad je riječ o najsporednijem glumcu) ulazili su samo fizički najspremniji. Borilačke vještine reflektiraju istočnjačku filozofiju i disciplinu u njezinom punom smislu. Ukoliko ste razmišljali o karijeri u ovoj disciplini, u vašim kvalifikacijama mora stajati aikido (ono kad se neprijateljeva energija koristi protiv njega samog), jeet kune doe (blokiranje udaraca, tehniku je posebno proslavio Bruce), karate (iliti kineski boks), shaolinski boks (što znači da imate svijest o chiu tj. životnoj sili), taekwondoe (by Koreja) ili pak wing chun kung fu (budističke vještine koje se temelje na neprestanom kretanju).

Dok ste tako nabrijani, dobro će vam doći razni meditacijski treninzi, kontakt s prirodom (poseban su hit planine i voda), proučavanje divljih životinja, osama i deprivacija svake vrste. Sve spomenuto ćete pri snimanju koristiti na izuzetno stilizirani način, popraćeno jaucima uz nesinkronizirano otvaranje ustiju, tupe udarce i zveket kakav već proizvodi činjenica da nekog kolju. Oružje se gotovo nikad ne koristi – vaše je tijelo, uz adekvatan trening, dovoljno za izazivanje smrtonosnih posljedica.

Ako ćemo o trendseterima, osim Bruce Leea ('Way of the Dragon', 1972; 'Enter the Dragon', 1973) se do poda klanjamo studiju braće Shaw koji je protežirao redatelja Chang Cheha ('Osveta', 1970; 'Boksač iz Shantunga', 1972; 'Pet otrova', 1978) čiji je najuvjerljiviji konkurent bio njegov dugogodišnji koreograf borbi i suradnik Lau Kar Leung ('Shaolinska smaknuća', 1977; '36 shaolinska soba', 1976; 'Legendarna oružja Kine'; 1982). Za boom kung-fu filmova osim Brucea zaslužni su i distributeri koji su ih u zapadnjačka kina plasirali kao filmove 'B' produkcije (produkcija je često bila vrlo oskudna), ali i razni društveno-politički elementi. Naime, činjenica je da je ovaj žanr veliku većinu svoje publike pronašao u najnižim slojevima stanovništva, a s junacima su se često identificirali crnci i ostale etničke manjine.

Nakon smrti Brucea Leea, Hong Kong je gladnim zapadnjacima pokušavao poturiti mnoge imitatore, čemu je sljedovala jedna maniristička faza (što bi rekli – aa-ca zbog aaaa-ca!) i filmovi loše kvalitete. Autentičnost se ipak javila u liku Jackiea Chana, jedinog kineskog glumca čija se slava barem donekle može mjeriti s Bruceovom. Chan je karijeru započeo kao kaskader na filmu 'Enter the Dragon', da bi danas bio sinonim za kung fu komediju, posebice zbog suradnje s Yuenom Woo-Pingom ('Zmija u orlovoj sjeni', 1978; 'Pijani učitelj', 1978).

Chanovo je majmuniranje kung-fuu produžilo život, izmjenilo lice svjetskih akcijanera, a njemu osim love osiguralo i svjetsku karijeru ('Policijska priča', 1986). Od velikih nasljednika kung-fu tradicije treba spomenuti i Johna Wooa (krenuo je s epohalnim 'Bolje sutra', 1986) u čijem je radu aaa-ca ruka vidljiva i danas. Moderna (čitaj:raskošna) produkcija, maksimalno iskorištavanje tehnološkog napretka, leteći ratnici i korištenje tankih žica u produkciji poznati su pod nazivom wire-fu ('Kill Bill', 'Tigar i zmaj', 'Heroj', 'Matrix' trilogija...), dok na mjestu gdje se kung fu sljubljuje s modernim akcijskim filmovima nalazimo redatelje poput Quentina Tarantina, Roberta Rodrigueza i Johna Wooa.