khm, khm... Jeste li za ples? - Dugometražni
Home      Vijesti      Filmski      Dugometražni      khm, khm... Jeste li za ples?

khm, khm... Jeste li za ples?

Mjuzikl kao igrano-filmski žanr u kojem se pjeva i pleše. I sav šušur koji je donio sa sobom.

filmski.net 12.11.2004 0 komentara

khm, khm... Jeste li za ples?

Ili žanr čija se narativna struktura temelji na onoj romantične komedije, te se pjeva i pleše, pa je riječ o glazbenoj komediji. Ili, treće i najuže, američki muzički film, jer je u ostalim zemljama taj žanr imao najmanje uspjeha od svih, pa je Amerika praktički proizvela 4/5 te filmske vrste. Žanr se oblikovao ustaljenjem zvučnog filma početkom 1930-ih (Warner Brosov 'The Jazz Singer', prikazan 6.listopada 1927., označava istovremeno rađanje zvučnog i muzičkog filma), a uobičajeno nastavljao na kazališnu tradiciju mjuzikla.

Sadržajno se često bavi životom glazbenih i plesačkih profesionalaca što dramaturški opravdava glazbene i plesne točke u filmu. Kasnije, 40-ih i 50-ih, kad se forma oslobodi, pjevači i plesači će koristiti svaki slobodan prostor za svoj nastup, pa će te nastupne točke uglavnom označavati idealizacijske trenutke u životu junaka.

Nakon 'The Jazz Singer' uslijedile su dvije godine paničnog prelaženja na zvučni sistem i mukotrpne borbe između studija za otkup raznih prava na muzičke brojeve, glumce, skladatelje, i sl., pa tek 1929. izlaze dva mjuzikla koja će odrediti novu glazbenu eru Hollywooda. To su 'Broadway Melody' (osvaja Oscara te godine za najbolji film) MGM-a koji će postati vodeći studio u proizvodnji mjuzikla, iako je tada zadnji prešao na zvučni sistem, i 'Love Parade' Paramounta u režiji veterana nijemog filma Ernsta Lubitcha koji će svojim režijama uvesti kanone jednog od razvojnih pravaca muzičkog filma: više pjevanog, no igranog.

Marlene Dietrich, Plavi anđeo

1930-ih se formira prva generacija znalaca odgojenih na iskustvima roda i početničkim pogreškama, koja će ostvariti značajna dostignuća prve faze razvoja. Razdoblje Velike depresije i sveopće ekonomske krize prihvaća bez zadrške eskapistički mjuzikl koji nudi blještavilo, kič, romansu i happy end. U to vrijeme se pojavljuje Marlene Dietrich ('Plavi anđeo', 'Morocco') — prva velika zvijezda glazbenog filma koju publika idolizira.

U okviru produkcije, koja postaje sistematski i masovno organizirana, izdvajaju se ličnosti poput Busby Berkeleyja, slavnog promotora specifično filmske koreografije, i Freda Astairea čiji plesački talent ipak nikad nije nadmašen. 1933. Berkeley radi uspješni 'The 42nd Street' za Warner Brothers koji kanalizira neke klasične narativne klišeje kasnijih filmova: brodvejski direktor koji bi ubio za hit, tašta zvijezda koja u odsutnom momentu slomi zglob, chorus-line djevojka koja na premijeri mijenja tu zvijezdu i postiže uspjeh.

U isto vrijeme na snagu stupa omražena Cenzura koja počinje sve nedostojno i nečedno braniti (npr. seks, preljub, poljubac otvorenih usta,…), pa studiji moraju pronaći nov način posredovanja tjelesnih ideja. Tako RKO angažira na nekoliko godina Freda Astairea i Ginger Rogers kao karizmatični plesni par koji do danas ostaje jedna od ikona 20-og stoljeća.

Ginger Rogers i Fred Astaire

I ostali studiji se bore za tržišnu prevlast zvjezdanim adutima, pa tako u tom razdoblju svaki studio ima svoj prepoznatljivi muzički stil i vlastitu garnituru zvijezda: Paramount i Bing Crosby, 20th Century Fox i Shirley Temple, Alice Faye, MGM i Ernst Lubitch, Eleanor Powell, Fred Astaire, dok Walt Disney započinje dugometražni animirani film uvijek obogaćen hitoidnim glazbenim brojevima.

1940-e donose najveći komercijalni uspjeh MGM-u koji ima pod ugovorom Judy Garland koja u deset godina snima 16 mjuzikla, inovativnog Gene Kellyja, svestranog Frank Sinatru, redatelja Vincenta Minnellija i ostale, za razliku od Warner Brothersa čiji se skoro cijeli profit temelji na jednoj zvijezdi: Doris Day.

Minnelli uvodi mjuzikl u drugu zrelost koja integrira tehnička dostignuća (color, široki ekran, usavršenje zvuka) i počinje koristiti razne talente u procesu nastanka djela (koreografa, plesača, muzičara, dekoratera, kostimografa, direktora fotografije, inženjera slike i sl.). Također pristaje uz novu struju koja zagovara realistični dekor i razrađeni scenarij koji bi prevladao utvrđene klišeje radnje ('Amerikanac u Parizu').

Cyd Charisse i Gene Kelly, Singing in the Rain

I napokon 1950-te; s jedne strane, zbog pojave i sve većeg utjecaja televizije, očevidni kraj ere glazbenog filma, dok su s druge strane upravo te okolnosti urodile najboljim uradcima forme. Warner Brothers izbacuje 'Calamity Jane' 1953. s Doris Day, Paramount snima 'White Christmas' 1954. s Bing Crosbyjem i Danny Kay, Walt Disney nastupa s klasicima 'Cindarella' 1950., 'Alice in Wonderland' 1951., 'Petar Pan' 1953., 'The Lady and the Tramp' 1955. i 'Sleeping Beauty' 1959.

No, i dalje najbolji mjuzikli stižu iz pogona MGM: 'Royal Wedding' 1951. s Fredom Astairom i Jane Powell, 'Kiss Me Kate' 1953. s Howard Keelom i Kathryn Grayson, 'High Society' 1956. s Bing Crosbyjem, Frankom Sinatrom i Grace Kelly. Iako je snimao sve i svašta, 4 MGM mjuzikla se posebno ističu, a neki i ubrajaju u sto najboljih filmova ikad, i stoga su sačuvana za kraj:
1. 'An American in Paris' 1951., Gene Kelly i Leslie Caron;
2. 'Singin' in the Rain' 1952., Gene Kelly i Stanley Donen;
3. 'The Band Wagon' 1953. Fred Astaire i Cyd Charisse;
4. 'Seven Brides for Seven Brothers' 1957., Jane Powell i Howard Keel.

Gene Kelly i Leslie Caron,  An American in Paris

Mjuzikl je dakle u spomenutom obliku nestao. Vjerojatno jer više nije bilo potrebe za njim, forma se iscrpila, gledatelji zabavili, došlo je doba novih pobjeda. Nestao da, ali iščeznuo ne; produžio se pod dvjema glavnim linijama — s vremena na vrijeme se stvaraju super-mjuzikli poput 'Priča sa zapadne strane' ili 'Mary Poppins' ili 'My Fair Lady' koji okupljaju ogroman budžet i profesionalce iz cijelog svijeta. Druga linija je interpoliranje elemenata mjuzikla u igrani film, nekad više, nekad manje uspješnije.

Svejedno i uopće, šarm i pritajeni seksipil plesnih performansi i coolerskih dijaloga i danas plijeni pozornost kako običnih gledatelja, tako i filmskih profesionalaca. Može se ustvrditi da današnje doba revalorizira nekad podcjenjivani glazbeni žanr.

Komentari

Nema komentara.