(Pred)izborni intervju: Dinko Tucaković - Dugometražni
Home      Vijesti      Dugometražni      (Pred)izborni intervju: Dinko Tucaković

(Pred)izborni intervju: Dinko Tucaković

Koji su Titovi omiljeni filmovi, znaju li blogeri vrednovati filmove, koliko dugih filmova prosječno snime filmolozi i što je jeftinije – papir ili život?

filmski.net 24.11.2007 0 komentara

(Pred)izborni intervju: Dinko Tucaković

Dinko Tucaković /naslovna fotografija: ZFF/ je od 1990. ravnatelj Muzeja jugoslovenske kinoteke, a kao programski direktor priredio je razne autorske i tematske cikluse. Diplomirao je filmsku i televizijsku režiju u Beogradu, a 1985. je režirao dugometražni igrani 'Šest dana juna'. 2000. se prihvatio teškog posla – prema knjizi snimanja i uputama suradnika montirao je 'Državu mrtvih', film legendarnog Živojina Pavlovića koji je umro ne dovršivši taj film.

Napisao je i režirao dokumentarni serijal 'Zabranjeni bez zabrane', o cenzuri u domaćemu filmu. Kao filmski kritičar objavljuje u 'Vremenu', a objavljivao je u hrvatskim i svjetskim časopisima, uključujući i u uglednom 'Sight and Soundu'. Napisao je filmske knjige 'Tajni život filma' i 'Stranci u raju'. Sudjelovao je u popratnom programu posljednjeg Zagreb film festivala kao izbornik programa Izbori.

Na intervjuu se pokazalo da govori kao što i piše - zanimljivo i s puno anegdota, čak je i tekst u katalogu ZFF-a koncipiran kao duhovit esej. Kada je osobno najavljivao program Izbori na Zagreb film festivalu, gledateljima je objasnio da ciklus filmova o izborima završava s mafijaškim krimićem 'Izbori' jer i kada je riječ o izborima - 'Mafija zna najbolje!' Je li taj aforizam i dobra najava za hrvatske izbore - prosudite sami...

I sami ste kao izbornik programa Izbori naveli da niste mogli prikazati sve filmove koje ste namjeravali – koji su još filmovi bili u planu?

Postojala su dva ograničenja: broj termina za prikazivanje i kriterij što većeg uzorka filmova: igranih i dokumentarnih, mainstreama i alternative. Bila je odlična ideja s ovim programom predizbornih spotova, tako da je to jedna dosta široka lepeza. Meni je intimno žao što neki filmovi nisu prikazani, recimo manje je poznato da je jedan od najvećih redatelja svih vremena, John Ford, bio fasciniran izborima. Moja je ideja bila da, ako je to moguće, prikažemo njegovu trilogiju u jednome danu. To su tri filma, među njima je i 'The Sun Shines Bright' iz manje poznatog serijala o Judgeu Priestu, poanta tog filma je da glavni junak uspije da pobijedi tako što glasa sam za sebe. Naravno, tu je i film za koji je Ford govorio da mu je jedan od najdražih; 'Mladi gospodin Lincoln' iz 1939., s Henryjem Fondom, koji govori o temeljima američke demokracije u koje je Ford duboko vjerovao. Posljednji iz trilogije je jedan prilično gorak film, 'Posljednji poklič' ('The Last Hurrah'). Bilo je još nekih filmova u razmatranju, ali većinom iz mainstreama, npr. o aferi Watergate, a pitanje je da li je Michael Moore bio isuviše blizu da se prikaže, jer je publika već gledala taj film. Tako smo došli do ove liste nekim razumnim kompromisom.

'
'Mladi gospodin Lincoln', r: John Ford, isječak

U programu Jugoslavenske kinoteke vidi se da surađujete s Hrvatskim filmskim centrom – primjećujem da ste nedavno imali i ciklus preminulih hrvatskih redatelja?

Mi se zovemo Jugoslavenska kinoteka ne zbog neke jugonostalgije, nego zato što Kinoteka u svojim kolekcijama čuva 2/3 materijala koji pripada državi koja se zvala Jugoslavija. Brendiranje kao Srpska kinoteka, što mi objektivno i jesmo (kinoteka države Srbije) ne bi odgovaralo stanju stvari. Mnogi nas kude zbog toga, no mi nemamo neku pretenziju da budemo nad svima, a to živcira najviše one u Srbiji, ne možete ni zamisliti koliko je pritiska da promijenimo to ime. Suradnja sa Hrvatskom kinotekom mogla bi da bude mnogo bolja. Mi smo svojevremeno odmah reagirali na smrt Ante Peterlića, Fabijana Šovagovića i drugih autora iz Hrvatske, Cici Tadić (Cici je bio prijateljski nadimak Zorana Tadića – op.a.) je imao čitav dan projekcija. 'Ritam zločina' je nastao u čisto srpskoj produkciji, iako je to ultrahrvatska zagrebačka priča. Takve stvari treba da nas spajaju, a ne razdvajaju. ZFF je dokaz da bi ta suradnje mogla da bude mnogo veća. Moje kolege i ja, koji radimo na Festivalu autorskog filma i na FEST-u, ne propuštamo priliku da zovemo autore iz Hrvatske, bili su Boris T. Matić, Vinko Brešan, Zrinko Ogresta. Opet, motiv ne treba da bude neka nostalgija za prošlošću niti politička korektnost, nego zanimljive teme i činjenica da se pojavila jedna nova generacija autora, da više to nisu oni stari filmaši.

Peterlić je snimio dugometražni igrani film, kasnije se posvetio isključivo filmologiji. Vi ste također snimili samo jedan dugometražni igrani i posvetili se filmologiji – da li zbog vlastitog interesa ili se u vrijeme komunističke Jugoslavije moglo snimati samo uz određenu političku podršku?

Ima i jednog i drugog. Ante Peterlić je jedan od autora te provenijencije, način na koji je on shvaćao film, na koji je snimao, jednostavno nije bio podoban u to vrijeme. Peterlić nije bio zabranjivan, ali nije bio ni stimuliran da dalje radi filmove.  U to vrijeme bilo je izuzetno bitna politička podobnost, označena posjedovanjem partijske knjižice. U mojoj generaciji sve se već bilo lomilo, tako da sam ja vrlo komotno došao do svog prvog filma. Međutim, moja omiljena teza je da smo mi, tj. ex Yu, jedna debitantska kinematografija - imate 60-70 % debitanata, svega 30 % onih koji imaju permanentnu karijeru, a da ne kažem da imate samo 1-5 % onih koji imaju preko 10 filmova, što i nije neka spektakularna kvota.

Kad smo kod političkih pritisaka, da li mislite da je kresanje filmova 'crnog vala' uzrokovalo zastoj u napredovanju jugoslavenske kinematografije?

Činjenica je da je jugoslavenska kinematografija imala jedan senzacionalan uspjeh u svijetu, a da se to poklopilo s jednim prelomnim trenutkom, razdobljem od 1968.-1971. (nacionalni pokret, liberali). U to vrijeme u fokusu onih koji su bili cenzori nije bio film, nego literatura i slikarstvo. Tito je bio filmofil, što je pomagalo, i pri tom je on imao pomalo kič ukus, mi imamo u Kinoteci evidenciju filmova koje je on naručivao za gledanje. Njegov omiljen film je (što mu skidam kapu) 'Moja draga Klementina' ('My Darling Clementine'), koji je gledao 19 puta...

Koje je još filmove volio – vesterne?

Volio je vesterne, volio je 'Scarface' Howarda Hawksa, ima neka legenda koja kaže da je on mislio da sliči na Edwarda G. Robinsona, to je bila njegova fiksacija. Volio je jako i Čapajeva – to su bili njegovi favoriti...

Edward G. Robinson - pljunuti Tito?!

Da li je Tito možda volio gledati filmove u kojima je on bio u glavnoj ulozi, tj. gdje je on bio glavni lik?

Kao prvo, bilo je zabranjeno da ga bilo tko glumi, recimo u 'Desant na Drvar' Fadila Hadžića korišten je dokumentarni materijal, jer kao 'zaboga, tko može glumiti Tita'. A onda su se pojavili likovi koji su ga podobni glumiti, od Šerbedžije u 'Bombaškom procesu' Ivande, pa do Laze Ristovskog u dramama Save Mrmka, i naravno, Richard Burton. Marko Todorović je došao tek na kraju – nikad neću zaboraviti razgovor s nesretnim Markom Todorovićem kada me je, kao mlađeg kolegu, pitao da li da glumi u Čalićevom serijalu (Žikina dinastija i sl.), jer je prije toga glumio Tita – da li će zbog toga imati problema?'

Sve je više internetskih, blog-kritičara, a sve manje 'profesionalnih' kritičara - filmologa. Da li mislite da to utječe na pad recepcije filmskih klasika, jer blogeri najčešće ne prate starije filmove i art drame?

Gubi se - ne tanka linija - već ozbiljna granica između filmologije i filmofilije. Filmofilija je legitimna stvar, kao i filatelija. Ona prije svega označava strast prema nečemu, a kada je čovjek strastven i zaljubljen, bilo u ženu ili u film, on nužno nije objektivan. Znamo da je stanje zaljubljenosti stanje povišenog adrenalina, a adrenalin i intelekt ne idu zajedno. Upravo na blogovima postoji ta druga vrst energije koja je stimulativna i korisna. Filmska kritika na našim prostorima bila je ideološki diktirana, bila je formirana jedna vrsta ukusa. Kada sam se ja pojavio kao mladi filmski kritičar, krajem 70-tih, onda je napisati pozitivnu recenziju 'Prljavog Harryja' bilo svetogrđe najgore vrste. Zahvaljujući časopisima kao što su Film, Polet, Džuboks i Mladina, demontirana je ta kritika koja je očito bila ideološki brižljivo njegovana. Ova blogerska situacija nije loša jer daje jednu novu energiju koju je službena kritika zbog svog akademizma potpuno izgubila. Ja sam bio sudionik starih Pulskih festivala, bilo je zanimljivo da se već drugog dana festivala znalo tko je u užem krugu pobjednika – žiri je bio po ključu, a kritičari dobro instruirani što da pišu.

Kako biste sada ocijenili situaciju u filmologiji, kakvo je u Srbiji stanje u filmskom izdavaštvu – prije je Institut za film dosta objavljivao?

Ima onaj film Waynea Wanga 'Life Is Cheap... But Toilet Paper Is Expensive' Kod nas je suprotno – papir je jeftin, a život je skup. Mi tiskamo dosta knjiga, filmsko izdavaštvo na neki fantastičan način naprosto buja. Mi ćemo na svom festivalu promovirati i knjigu mladoga autora iz Niša koji je bio u Americi i zove se Dejan Ognjenović. Izdao je fantastičnu knjigu koja se zove: 'U brdima, horori', bavi se hororima u srpskom i ex-Yu filmu, npr. 'Krvopijcima' Dejana Šorka. Ono što jedino ne valja kod nas je sumrak kina. Privatnik koji je kupio kino-mrežu Beograd filma je ugasio sva kina u centru grada, tako da postoji samo kino Zvezda, i nekoliko cineplexa. U Beogradu je situacija patetična, 'Simpsoni film' nisu prebacili 70.000 gledatelja, a 'Klopka' kao prestižni film koji je otvorio FEST je došao do brojke od 75.000 gledatelja. Podsjećam da je prije pet godina 'Zona Zamfirova' imala dva milijuna gledatelja, pa izračunajte koji je to pad.


'Tragači', r: John Ford, trailer

Za kraj, pitanje za filmofile: možete li nam reći Vaš omiljeni film, te najbolje domaće i strane autore?

Kako da ne, ja mislim da je to jedna vrsta intelektualne igre, koja se stalno mijenja. Ja sam imao veliku čast da povodom 100 godina filma 1995. budem pozvan od 'Sight and Sounda' da dam svoju listu filmova, i na vrhu te liste je bio 'Tragači' Johna Forda. Ja sam zaista veliki fan toga filma, pošto mislim da je on sublimacija onoga što je radio John Ford. Tu su i neki mali filmovi kao što je film-noir 'This Gun for Hire' Franka Tuttlea, to je film koji je inspirirao Melvillea da snimi svog 'Samuraja'. Moram da kažem da, ne samo zato što sam u Zagrebu, ali zaista sam veliki fan Cicija Tadića. Među mojim dražim filmovima su i 'Ritam zločina' i 'Treći ključ', koji su po meni prava mjera njegovog slobodnog i nezavisnog duha. Izuzetno volim film Branka Bauera 'Samo ljudi' (jako potcijenjena melodrama), a veliki sam fan Slobodana Šijana i njegovog filma 'Kako sam sistematski uništen od idiota'.

Razgovarao: Siniša Paić

Komentari

Nema komentara.