Troma, šok i splatter

Iskustvo gledanja filma u kinu mnogi su teoretičari uspoređivali sa snom. A kako snovi često reproduciraju naše podsvjesne žudnje i strahove, uspjeh koji su doživjeli neki eksploatacijski filmovi ni ne čudi. Njihove provokativne teme bile su vezane uz sve oblike nasilja prema čovjeku i njegovom tijelu, no način na koji im se pristupao često je bio senzacionalistički. Grupu filmova o kojima je riječ podijelit ćemo na one koji eksploatiraju šokantne teme (npr. silovanje, osveta) i na splatter filmove, iako se često preklapaju. Krenimo s potonjima.

Splatter je onaj tip filma koji vrlo `slikovito` prikazuje prizore ubojstava i sakaćenja, s puno krvi, sluzi i ostalim tjelesnim izlučevinama te trajanjem dužim nego to zahtijeva dramaturgija djela. Vjeruje se da je prvi splatter film 1963. režirao Herschell Gordon Lewis, a zvao se `Blood Feast`. Priča o egipatskom svećeniku koji ubija ljude i uzima komade njihova tijela kako bi probudio drevnu božicu Ishtar (koja btw spada u babilonsku mitologiju) šokirala je gledatelje svojim eksplicitnim prizorima nasilja. Lewis je snimio još dva filma (`Two Thousand Maniacs!` 1964, `Color Me Blood Red` 1964) koji zajedno s prvim filmom čine tzv. `The Blood Trilogy`.

`Color Me Blood Red` govori o slikaru kojeg jedan kritičar ubije u pojam komentarom da nema smisla za boju. Slikar zato odluči slikati vlastitom krvlju (!), no uskoro shvati da tako neće daleko dospjeti i počne tražiti žrtve koje će svoj život dati za umjetnost. `Two Thousand Maniacs!` govori o gradiću na američkom Jugu čiji stanovnici zarobljavaju nekoliko slučajnih prolaznika i uključuju ih u proslavu stogodišnjice tajanstvenog događaja iz njihove prošlosti. Film spada u kategoriju `toliko loše da je dobro` i zapravo nema nikakvu drugu funkciju nego da gledatelja uznemiri serijom krvavih prizora, od kojih je najpoznatiji onaj gdje jednog od likova stavljaju u bačvu u koju su zakucali čavle te ga zatim gurnu niz brijeg. Rezultat si možete zamisliti.


Two Thousand Maniacs, r. Herschell Gordon Lewis

Unatoč svojim nedostatcima, film dobiva bodove na grotesknoj atmosferi koju postiže povezivanjem prizora ubojstava s gradskom veselicom, roštiljanjem i pjesmom, a sličnim će se motivom, ali na drugačiji način, 15-ak godina kasnije pozabaviti Robin Hardy u `The Wicker Manu`.

Filmovi o zombijima i kanibalima (o kojima smo pisali) zbog svoje eksplicitnosti također spadaju u kategoriju splattera, a ovaj će žanr poseban polet dobiti 80ih godina s pojavom videa. Eksplicitni filmovi poput `Driller Killer` (1979) i `Faces Of Death` (1978) koji su završavali direktno na policama videoteka nazvani su `video nasties`, a zbog svoga su ekstremnog sadržaja često uzrokovali niz diskusija u medijima, što im je s jedne strane pribavljalo publiku, a s druge – dovodilo do njihova cenzuriranja i zabranjivanja. Iako su danas cenzori nešto blaži, u početku su i filmovi poput Friedkinova `Egzorcista` ili Hooperova `Teksaškog masakra motornom pilom` doživjeli jednaku sudbinu kao i neambiciozna ostvarenja dvojbene vrijednosti.

Cenzorske škare okomile su se i na ostvarenja koja danas smatramo vrhuncima toga žanra jer su splatter uspjela izdignuti iznad puke eksploatacije. Stuart Gordon je svog `Re-Animatora` (1985) nakrcao campy likovima i dijalozima, a Sam Raimi je u trilogiji `The Evil Dead` pokazao majstorstvo u baratanju kamerom, dok je i najnasilnije scene začinio morbidnim crnim humorom. Slično se može reći za Petera Jacksona koji se jednako uspješno poigrava sa žanrovskim stereotipima kao i izdržljivosti gledateljeva želuca (`Bad Taste`, `Braindead`).


Braindead, r. Peter Jackson

Zanimljivo je i to da žanr splattera danas mnogi cijene zbog njegove subverzivnosti. Naime, inzistiranjem na prizorima koje naša kultura smatra odvratnima i odbojnima jer su vezani uz raspadanje tijela i tjelesne izlučevine koje ga prate (krv, slina, sluz, gnoj), napada se kult mladosti i ljepote, čime se podsjeća na krhkost i prolaznost ljudskoga tijela. To je vjerojatno jedan od razloga što se splatter zadržao do danas, a recentni primjeri su `Hostel` Elija Rotha, `Krvava romansa` Alexandrea Ajae, serijal `Slagalica strave` te filmovi Roba Zombieja (`House of 1000 Corpses`, `Ðavolji odmetnici`).

Splatteru su se nerijetko približavala i ona ostvarenja koja su gledatelja jednostavno htjela šokirati svojom tematikom, kao i sugestivnošću kojom je prikazana. Silovanja, premlaćivanja (uglavnom žena) i osveta koja je zatim uslijedila ovdje su postala općim mjestima, iako su se neki filmovi pozabavili još mračnijim temama, npr. nekrofilijom (`Nekromantik`, 1987) i snuffom (`Last House On Dead End Streat`, 1973). Kod ovakvih je filmova teško odrediti koliko je riječ o djelima ozbiljnih namjera, a koliko o čistoj eksploataciji. Npr. redatelj spomenutog `Last House On Dead End Street` izjavio je da je 800 $ svoga budžeta potrošio na film, a 3000 $ na amfetamine.

No, filmovi poput `The Last House On The Left` (1972) Wesa Cravena i `I Spit On Your Grave` ( 1978) Meira Zarchija još i danas izazivaju rasprave oko važnosti poruke koju, navodno, nose. `The Last House On The Left` govori o ocu koji se osvećuje grupi bandita nakon što sazna da su mu isti silovali i ubili kćer. Craven je snimio jedan od prvih post-vijetnamskih horora koji su na velikim platnima prikazivali eksplicitno nasilje, a poznat je i slogan kojim se film predstavljao publici - `To je samo film!`, što je trebalo ponavljati u stanju tobožnje uživljenosti da bi se gledatelj uvjerio kako događaji na ekranu nisu stvarni. Craven se kasnije specijalizirao za filmove strave, od kojih je dobar dio posjedovao socijalno satiričnu oštricu (npr. `The Hills Have Eyes`, 1977) pa se u tome kontekstu pretpostavlja da ni ovdje nije riječ o čistoj eksploataciji.


I Spit On Your Grave, r. Meir Zarchi

Film je u Velikoj Britaniji bio zabranjen čak 30 godina, i tek je 2003. dobio dozvolu za izdavanje na DVD-u – s 30ak sekundi izrezanog materijala! `I Spit On Your Grave` podigao je još i više prašine nego Cravenov film, posebno zbog zloglasnih kritika Rogera Eberta i Genea Siskela koje su rezultirale skidanjem filma s repertoara nakon nekoliko dana prikazivanja. `I Spit...` je priča o Njujorčanki koja odlazi u provinciju kako bi pisala knjigu, no tamo je višestruko premlati i siluje skupina dokonih mladića. Mislivši da su je ubili, ostavljaju je u stanu, no ona ustaje i odlučuje im se osvetiti – jednom po jednom.

Čitajući Ebertovu kritiku dobije se dojam da ga je više zasmetao ambijent u kojem je film gledao, nego sam sadržaj. Na podnevnoj projekciji neki je čovjek navijao za negativce, a kada je djevojka uzela pravdu u svoje ruke, neka je žena iz stražnjih redova vikala `Razreži ih, sestro!`. Siskel kaže da su u kinu bile i obitelji s djecom.

Na kraju se ispostavilo da je u kinoverziju filma vraćen sav materijal koji je bio izrezan kako bi film dobio oznaku R, što je dovelo do sudskih tužbi i daljnjeg rezanja filma. A redatelj je navodno imao ozbiljne namjere, jer je njegova priča motivirana osobnim iskustvom – jedne je večeri s prijateljima naišao na silovanu djevojku i umjesto da je odmah odveze u bolnicu, ovaj ju je odvezao u policiju gdje su se ljudi ponašali vrlo neprikladno situaciji. Otuda ideja o priči u kojoj djevojka uzima pravdu u vlastite ruke, kako bi vratila dostojanstvo koje joj je oduzeto kao žrtvi i kao ženi. Na posljetku, alternativni naslov filma (koji redatelj i sam favorizira) jest `Day Of The Woman`.


Last House On the Left, r. Wes Craven

Iz današnje se perspektive ozbiljne namjere redatelja mogu prepoznati. Obrat u kojem žena uzima pravdu u svoje ruke kako bi vratila dostojanstvo zaista posjeduje neke feminističke poruke, realizirane i na metaforičkoj razini (kastriranje negativaca, koje je opće mjesto u ovome tipu filma). No, zbog naivnosti kojom ona uspijeva namamiti žrtve u svoju mrežu te lakoća s kojom se oni tome prepuštaju, kao i zbog izbora glumaca (npr. usporedba između silovatelja iz `I Spit...` i Boormanova `Oslobađanja`), još uvijek postoje dvojbe oko `plemenitih` namjera ovoga filma.

Filmovi s motivom osvete bili su jako česti, a jedan od popularnijih svakako je bio i `Fight For Your Life` (1977) Roberta A. Endelsona, koji je (uz uobičajeno) bio kontroverzan zbog rasizma i nasilja prema djeci. Danas se ovakvi filmovi snimaju u art ozračju, no i oni često izazivaju rasprave oko toga koliko je okvir `arta` samo isprika za prikazivanje nasilja i jeftini senzacionalizam? `Nepovratno` Gaspara Noea, `29 Palms` Brune Dumonta i `Slobodna volja` Matthiasa Glasnera samo su neki od njih.

Za kraj ostavismo veselije teme, vezane uz producentsku kuću specijaliziranu za izdavanje trash filmova, `Troma Entertainment` ili jednostavno `Troma`. Termin `trash` namjerno smo izbjegavali zbog njegove prečeste i pogrešne uporabe, no Tromini su uratci školski primjeri trasha. Nezavisni filmovi malih budžeta, apsurdnih priča i još apsurdnijih naslova snimani su izvan studijskih sistema, a zbog svega navedenoga ponekad ih se smatralo subverzivnima.


Toxic Avenger, r. Lloyd Kaufman i Michael Hertz

Tromu su 1974. osnovali Lloyd Kaufman i Michael Herz, a aktivni su još i danas. Jedan od najpoznatijih filmova je `Toxic Avenger` (1985), horor komedija o slabičku koji igrom slučaja upadne u bačvu toksičnog otpada i postane suprjunak/osvetnik Toxie. Film je početkom 90ih zaživio kao Marvelov strip, a imao je dva nastavka koji su slučajno snimljeni istovremeno. Naime, Kaufman je na snimanju nastavka primijetio kako je snimljeno previše materijala i odlučio ga podijeliti u dva filma. Ovakav način štednje (uporaba istih glumaca, setova i rekvizita) jedan je od Trominih zaštitnih znakova.

Tromin `Blood Sucking Freaks` (1976), priča o čovjeku koji priređuje bizarni sado-mazo show u kojem muči i ubija žene pred očima publike i kritike, izazvao je osude javnosti, osobito nekih ženskih grupa. Potpuno drugačiji `Vegas In Space` (1991) govori o troje astronauta koji moraju postati žene kako bi obavili misiju na žesnkome planetu Klitorisu, a serija filmova `The Class Of Nuke `Em High` govori o srednjoj školi smještenoj blizu nuklearne elektrane iz koje, nije teško pogoditi, počne curiti radioaktivni otpad, a zračenje uzrokuje mutacije adolescentske populacije. Imena ostalih filmova govore sama za sebe (`Redneck Zombies`, `Surf Nazis Must Die`, `Killer Condom`, `Tromeo and Juliet`).

Svake godine u Park Cityju, tromovci paralelno sa Sundanceom organiziraju i Tromadance Festival, a riječ je o reviji koja poput našeg RAF-a i Trash Film Festivala mladim autorima nudi priliku da svoje radove prezentiraju javnosti, a tako su Matt Stone i Tray Parker 1996. ovdje predstavili svoj `Cannibal! The Musical`. Lloyd Kaufman trenutno radi na filmu `Poultrygeist`, priči o fast-food restoranu izgrađenom na drevnom indijanskom groblju, kojeg napadaju zombiji kokoši. Film je najavljen za ljeto ove godine, a prikazat će se i u nadolazećem Cannesu.

Neobičan popis Trominih filmova možete pronaći ovdje. Neobičan, jer iz nekog razloga sadrži i `Bitku na Neretvi`.