RFP: Nepoznato o poznatom 3

KLASIČNI NARATIVNI FILM

Djelom je ovaj proces artikulacije klasičnoga stila započeo potkraj prvog desetljeća 20.st., razrađivan je narednih deset godina, osobito u SAD-u, da bi 1920-ih postao standardiziran, često visoko sofisticiran i u svjetskim razmjerima dominantan stil.

Oslanjao se o stalnu publiku i njenu želju za uspostavom složenijeg i angažiranijeg odnosa sa svijetom filma. Promjena nastaje nakon otkrivanja mogućnosti filma da nešto predoči i ostavi dojam, što su osnovne uvjetovanosti za promjenu kuta gledišta istog prizora, iz čega onda slijede osjećaji napetosti, odgađanja vrhunca, Hitchcock (naslovna, '39 stepenica') itd.

Revolucija navedenog odvijala se u više stupnjeva:
· prvi je bio uvođenje paralelne montaže, jer je time gledatelj suočen s tjelesno nemogućim trenutnim i naizmjeničnim promatračkim prijelazima iz jednog ambijenta u drugi.
· drugi je stupanj bio korištenje krupnih planova u danom toku
· treći i najbitniji je ustaljenje istančanije montažne varijacije položaja točke snimanja u odnosu na tok istog prizora (uvođenje varijacija u planovima, kasnije i u položajima kamere i njenom nagibu)

Za sve to najviše je bio zaslužan D.W.Griffith (o njemu u sljedećem RFP-u); tako je otvoren put spoznajnoj slobodi u razradbi predodžbe zbivanja, kao i u uobličavanju kombinatornijeg i angažiranijeg odnosa prema zbivanjima.

NARATIVNI FILM U KLASIČNOM RAZDOBLJU ZVUČNOG FILMA

Počinje krajem 1920-ih. U početku je loša tehnologija snimanja zvuka usporila razvoj narativnih postupaka, smanjivši kretanje glumaca i pokretljivost kamere, no ubrzo zvuk omogućava ekonomičnost i preglednost pripovijedanja korištenjem ambijentalnih šumova i dijaloga bez poznatog izvora. 

Prizorni kontinuitet se postiže montažnim prijelazima u kojima se zvuk preklapa.
Posljedično, gluma postaje suptilnija, jer je sad oslobođena mimike, te dobiva na korištenje glas (inače, tad je mnogo glumaca ostalo bez posla; saznalo se naime da nemaju lijep, radiofoničan glas).

U tom razdoblju su se ustalile tri norme: 

· norma interesne važnosti pokazanog zbivanja (sve pokazano mora biti što je moguće zanimljivije)
· norma povlaštenog promatračkog položaja (sve se promatra s najpogodnije točke promatranja)  
· norma prizorne motiviranosti ili fabulativne funkcionalnosti pripovijedanja

Pod utjecajem ovih normi, fabule, naravno, postaju homogenije. Još je jedna norma koja objedinjava prethodne tri, a to je norma neprimjetnosti po kojoj sve tehnike predočavanja moraju biti neprimjetne kako ne bi privlačile pažnju na sebe.