Poludjeli diktafon, Motovun - Dugometražni
Home      Vijesti      Dugometražni      Poludjeli diktafon, Motovun

Poludjeli diktafon, Motovun

Nasumično izabrana grupica motovunskih hodočasnika istresla je u naš diktafon svoje 'pro i kontra' MFF-a 2006. Cenzure nema, čitaj slobodno!

i.a. 07.08.2006 0 komentara

Poludjeli diktafon, Motovun

Teško bi bilo nabrojiti sve glazbenike na koje je utjecao i koji su ga isticali kao uzor: od Boba Dylana i Joan Baez, preko Brucea Springsteena, do Stevea Earla, Billyja Bragga ili Boba Geldofa i Joea Strummera, da spomenemo samo neke.

Bio je prvi protestni pjevač, a njegove pjesme i gitara na kojoj je pisalo “This machine kills fascists” učinile su ga glasnogovornikom podjarmljenih i siromašnih, no, istovremeno je pjevao i o ljepoti Amerike koju je promatrao kroz otvorena vrata ili s krova teretnih vagona na svojim putovanjima uzduž i poprijeko zemlje. Kad bi ga policija skinula s vlaka, krenuo bi otvorenom cestom dalje, pješice ili autostopom, u potrazi za srećom, “na putu do slave”, boemski se zaustavljajući gdje ga je srce vuklo ili prazan želudac natjerao. Bio je istinski “kralj ulice” – kamo bi stigao, bacio bi šešir na zemlju i pjevao za napojnicu...

Sam Woody o svojim lutanjima piše: “Stavio sam šešir na glavu i krenuo pješice zapadno od Reddinga kroz šume sekvoje i duž obale, tumarajući od grada do grada, s gitarom obješenom preko ramena i pjevajući u hladu četrdeset i dviju država: na Aveniji Reno u Oklahoma Cityju... za nezaposlene i skitnice izgrižene od buha u improviziranim naseljima na rubu gradskog smetlišta možda baš vašega grada. Pjevao sam na teglenjacima za šljunak na Istočnoj obali i u Ulici Bowery u New Yorku, gdje sam gledao kako policija ganja pijance... Vijugao sam kao i Meksički zaljev i pjevao s mornarima i morskim vukovima u Port Arthuru, s naftašima u Teksasu, s pušačima marihuane u jeftinim prenoćištima u Houstonu. Slijedio sam trag svih sajmova i rodea po cijeloj sjevernoj Kaliforniji... slijedio sam berbe marelica i breskvi oko Marysvillea i pjeskovite brežuljke oko Auburna, gdje sam pio dobro domaće vino iz vrčeva ljubaznih vinogradara...
Ponekad mi se znalo posrećiti, pa bih našao kakav dobar posao. Pjevao sam uživo preko radija u Los Angelesu... ljudi su me slušali na nacionalnom radio programu kuća CBS i NBC, i mislili da sam bogat i slavan, a ja nisam imao ni novčić od pet centi kad sam ponovo krenuo na isti težak put...”

Nakon više od 60 godina od izlaska Guthriejeve autobiografije u Americi (preciznije, bilo je to 1943.) Šareni dućan ponosno objavljuje prvo hrvatsko izdanje, ilustrirano autorovim crtežima, otimajući tako zaboravu još jednu iznimnu knjigu. Obavezno štivo za svakog istinskog ljubitelja glazbe!

 

Komentari

Nema komentara.