Panika pod morem

U svom četvrtom, najambicioznijem, pa shodno tome i najrazvikanijem projektu po imenu 'Panika pod morem' Wes Anderson je pod povečalo uzeo jednog ostarjelog oceanografa. Doista, možda je on u potrazi za ponekom još neotkrivenom životinjskom vrstom, no ono što redatelja više zanima je njegova potraga za ljubavlju, osvetom, iskupljenjem i drugim nečistim silama. Taj pothvat odvest će nas u kraljevstvo podmorja, jezovitih morskih pasa ali i pirata. Steve Zissou junak je filma i njegova je misija uhvatiti famoznog jaguar morskog psa koji mu je usmrtio najboljeg prijatelja. Nešto zvoni? Melville, kapetan Ahab i Moby Dick, naravno. Asocijativni nizovi su možda i točni, no ni približno ne opisuju sve što se gledatelju sprema. Ima tu još jedan izgubljeni (pa pronađeni) sin, arhetipski protivnik, majstor serenade i još koješta...

Glumačka postava gotovo da je savršena, reputacija čudnog i nedvojbeno zanimljivog redatelja također je ovdje. Svejedno, za  neke to nije dovoljno. Tako barem misli dobar dio američkih kritičara. Film su proglasili promašajem, a redatelja isforsiranim čudakom. Naravno da postoji i ona druga strana. Neki su otišli toliko daleko da su filmu nadjenuli pridjev 'oda ekscentričnosti'. Jasno je kao dan kako je riječ o djelu za probrane. Uostalom, pozicija u konkurenciji na Berlinalu možda se i dobiva na lijepe oči, ali ne prečesto kad je riječ o komedijama.

Kako posve specifičan film ne bi bio dovoljno specifičan da ga ne prati i pokoja kuriozitetna pikanterija i par takvih moramo odati. Možda je najzanimljiviju ponudio Owen Wilson. U trenutku kad je snimao scenu obučen samo u kupaće gaćice svi posjetitelji kina mogli su iz prve ruke (točnije letimičnog pogleda) saznati koliko je uzbudljivo raditi s Wes Andersenom. Heh.

Podsjetimo i na spačku koju je Anderson priredio svim trend setterima i onima koji bi to htjeli biti. Posebno potonjima. Nakon što je u 'Tanenbaumovima' do fetiša uzdigao tenisku opremu (trake za glavu posebno) ovaj se put posvetio pletenim crvenim kapicama ali i nečim što je raspametilo kolekcionare. Isfurao je retro verziju tenisica koja se proizvodila još tamo '59. (reizdanje je napravljeno samo jednom, 1979). Proizvođač je objavio kako tenisica nema u prodaji (svejedno je trljao ruke zbog neizravne reklame), a freakovi i geekovi potrošačke kulture odmah su prionuli kućnom dizajniranju, šivenju lijepljenju i... prodaji putem Interneta. No to zasigurno nije zasluga samo redatelja Andersona i kostimografkinje Milene Canonero. Tara Subkoff, dizajnerica ali i odabranica Wesova srca bez dvojbe je mastermind iz sjene. Fetišizacija starih brandova i uopće starih komada odjeće i njihovim pretvaranjem u hip i must have krpica upravo je poslovna filozofija njene dizajnerske linije 'Imitation of Christ'. Ni tu nije kraj. Nakit kojeg u filmu nosi Anjelica Houston također je otimao dahove, ovog puta (baš kao i kod Wilsonovog slučaja) većinom nježnijeg spola. Vi ne biste toliko voljeli Filmski.net da i te detalje nismo saznali: riječ je o kolekciji Marta Marzotto.

Film dakle za skupljanje dojmova iz prve ruke; uostalom Wes Anderson ništa manje ni ne zaslužuje. Svejedno upozorenje: ako i postoji u vašem ormaru neki mamin ili tatin komad odjeće to ne znači da ako ga odjenete odmah postajete trendy. To se prvo mora prošetati na newyorškom fasion weeku, usnimiti na filmu pa tek onda provjereno djeluje!