Alfie

Joj, što volim antijunake!

Nekad dramska predstava Billa Naughtona, pa uspjela filmska adaptacija Lewisa Gilberta iz 1966. koja je proslavila Michaela Cainea, pa još malo odigranih predstava, i napokon 2003. nova postava, nova verzija — remake.

'Daj da igram' Jude Law je antijunak novog doba. Mick Jagger, Dave Stewart, Sherryl Crowe i Joss Stone muzička pratnja novog doba.
Nova verzija britanskog originala podrazumijeva uz osnovne karakterne postave originalnog lika, malo ublaženiju verziju istog, onu koja poznaje i upotrebljava vrline ljubaznosti i brižnosti. U globalu je riječ o poopćenom tretiranju problematike glavnog lika, što, jasno, uvijek posljedično rezultira mlakim, uljepšanim i površnim filmom.

Jude Law je šarmantan i nonšalantan, ali ne i temeljno moralno upitan. Vozač je limuzine na Manhattanu, elokventan i komunikativan, engleski playboy koji jako dobro koristi svoj engleski šarm da zavede lakomislene američke državljanke.
Ima nekoliko cura, jednu stalniju, bivšu ženu i dijete kojem nije uzoran otac, pa ga malo peče i savjest, onoj stalnijoj će napraviti dijete, pa će to biti najveći problem radnje čijom kulminacijom ima shvatiti da njegovo ponašanje nije prihvatljivo, i da ukoliko nešto trajnije i dublje želi, ga mora promijeniti. 

Ako ništa, možda soundtrack bude stvarno dobar, a možda i ne bude. Tad uvijek preostaje fanatična frakcija feminizma koja je već pokrenula rasprave o neprispodobivosti ekraniziranog karaktera.