ZFF - prva dva dana kratkog metra
Što se obično dogodi čovjeku nakon nekoliko prosječnih filmova i samo jedne burne noći?
Naravno, gripa, upala porebrice, emfizem pluća i ostale boljke koje se eto svim silama trudi ne prišiti slabim filmovima, nego nekom sasvim općoj slabosti...
La vita e bella, rekao bi ridikul talijanske kinematografije, ali vjerojatno ne baš tim riječima nakon kratkoga filma koji je otvorio 2. Zagreb film festival. Iako bi naslov šašavog talijanskog Pinokija sigurno bolje pristajao radu španjolskog romantika Manuela Calve nego prozaičan naslov 'Ana i Manuel', čini se da je upravo to bio ključan trenutak općeg popuštanja imuniteta. Radi li se to o autobigrafskom djelu, pitaju se zabrinuti gledatelji, o sasvim realnoj hepiendovskoj sličici iz dnevnika? Ili je život DOISTA lijep?
Uglavnom, Manuel ostavi Anu, Ana kupi psa, pas se izgubi, Manuel nađe psa, i onda svi žive hepili ever after... Nije fer, znam, ali predlažem novu oznaku za filmove poput 'Ane i Manuela', Cinik Free. Bez šećera, ofkors... E sad, već me u zadnjim ljubavnim sekvencama uhvatila lagana temperatura, ali uvjerena u moć ljubavi i iscjeljenja, ipak sam ostala na drugome filmu, a kada sam otkrila da je riječ o Japancu, sreći nigdje kraja. Eh, nema do japanske alijenacije i tehnologizacije...
Rečeno filmskim diskursom, film pod nazivom 'Helmut' (naslovna fotka), autora Isamua Hirabayashija, tematizira banalnost i apsurdnost jednostavnih radnji, a u konačnici i samoga života i smrti. Iliti, Helmut obučen u svemirsko bijelo odijelo i s bizarnom nasmiješenom maskom na licu prevozi jaja na motorinu od kokošinjca do nekog, vjerojatno logičnog cilja poput dućana, ali usput padne s motora i kaciga mu ne spasi život. Film je ispresijecan besmislenim priručničkim parolama kao, primjerice, provjeri jesi li dobro osigurao teret i pravovremeno napravi pauzu na dugome putu...
Japanac vrlo suvereno vlada atmosferom, ironijom i fotografijom pa stoga ne čudi podatak da već neko vrijeme radi u spotovskoj industriji. I da ne duljimo, tu se sada dogodila velika prekretnica u programu kratkometražnih filmova. Naime, svi znamo za onu bodrijarovsku, ako nisi u medijima – onda nisi... a budući da je spomenuta strihninska priča sasvim skržila potpisnicu ovih redaka, osjećam odgovornost barem spomenuti dva kratka filma koja su se našla na programu festivalske srijede iliti dana za kratke filmove iz klaonice.
Upravo sam ta dva, na moju žalost, bezecirala kao vjerojatne favorite, jer se radi o filmovima kvalitetnih filmaša, Michaela Roskama i Jana Cvitkoviča. Belgijanac Roskam predstavio je svoj drugi kratkometražni film 'Carlo', a nakon odličnog prvijenca 'Fight' sigurno se radi o zanimljivu ostvarenju koje se našlo u i u kanskoj selekciji najboljih flamanskih kratkih filmova. Sličnosti između dva Roskamova filma nisu toliko sadržajne, koliko je očito da se radi o autoru koji vreba bizarne teme i zatim ih vještim pokretima kamere pretvara u blagu jezu začinjenu apsurdom.
Drugi film iz klaonice stiže iz Dežele, koja se evo baš ovih dana vrti na dugometražnom programu hrvatskih političkih dnevnika. Jan Cvitkovič, poznat po 'Rezervnim dijelovima' i filmu 'Kruh i mlijeko', ovjenčanim Zlatnim debitantskim lavom na venecijanskom festivalu, prikazao je mesarski film 'Srce je komad mesa', a znajući njegovu privrženost socijalnoj obiteljskoj tragediji, recimo samo da se radi o vrlo usamljenome mesaru kojem u život iz vedra neba upada djevojka... No, hoće li isti dobiti i zlatni bib za najkratki, jer je i prošle godine nagradu ponio rumunjski, recimo obiteljski film, 'Priča iz bloka C', stay tooned...
Mirna Belina
Nema komentara.