Dugi film ZFF, najbolji i najgori
Kako je četiri festivalskih dana (i noći) već za nama, uz pokojeg favorita i buzz publike, donosimo vam sumu sumarum i poneki dašak atmosfere.
U konstelaciji domaćeg nam filmskog svemira publici najvjerojatnije nije bilo teško shvatiti tko je tko. Sve su projekcije 3. ZFF-a gotovo dupkom pune, nerijetko se događa da određeni broj ljudi ostaje bez mjesta u dvorani ili se mora okrenuti kući ili za šank, a zbog enormnih gužvi u foajeu kina SC, u isti su prostor za nekih projekcija mogli ulaziti samo vlasnici akreditacija i karata. Organizatori se ne mogu požaliti niti na broj gostiju (u srijedu ih je na presici bilo devet), a uz glavni program jednak interes pobudio je i onaj hrvatski, Kockice, te time opravdao svoje postojanje. Ako ćemo iskreno, u SC-u se mota barem dio ljudi koji je došao na pivu ili koncert, no filmofili su definitivno brojniji od ove skupine.
Što se tiče crtica s festivala: Slavko Štimac, jedan od članova žirija, pozornost plijeni svojom namrgođenošću, Ognjen Sviličić je simpatičan i jednostavan kao i inače, Hrvoje Laurenta svaki dan redovito spava u press centru, Hrvoje Hribar je u četvrtak, četvrtog dana festivala svoju zagrebačku premijeru najavio s brdom lososa, guščje paštete i svakakvih finesa, dok su zbog mnogo frankofonskih filmova ljudi iz francuskog veleposlanstva upriličili pravi francuski doručak za uzvanike.
Do sad najveće gužve koje je ZFF vidio popratile su projekciju Clooneyevog filma 'Laku noć, i sretno' za koji su karte bile rasprodane već u podne 18.10.(reakcije na film su bile začudno podijeljene), a čak su i novinari, bez obzira na press propusnice morali rezervirati svoje mjesto u dvorani. U srijedu je, u biti, gužva bila vidljiva na svim projekcijama – na 'Skupljačima perja' je barem pedesetak ljudi ostalo izvan dvorane, velik je interes publika pokazala i za iranski film 'Gorki san' (meni je ipak bio malo predug), a zadovoljan je mogao biti i Boris Veličan čija je knjiga 'Meni je svaki dan nedjelja' uz veliki interes i odobravanje (čovjek je donio odličnu rusku votku s travama i medom) predstavljena u press centru.
Kad smo već kod rekorda, naprosto moramo spomenuti da je u četvrtak film 'Što je muškarac bez brkova' bio prikazan čak tri puta – dvije su projekcije prije podne bile za novinare, dok se za onu večernju šuškalo da će polovica ljudi ostati vani – uz veliki je interes i brdo gostiju, Hribar stotinjak karata uzeo samo za svoje goste budući da je u pitanju zagrebačka premijera. Moj je definitivni favorit igrani dugi metar Mirande July, 'Ti i ja i svi koje znamo' (naslovna) koji me oduševio svojom višeslojnošću, mješavinom životnosti i luckastih elemenata, odličnom glumačkom ekipom i predobrom glazbom – jedan je od najboljih filmova koje sam gledala posljednjih godina.
Što se druge dugometarske ponude tiče, u sam bih vrh stavila 'To Take a Wife', Shlomija i Ronit Elkabetz koji potpisuju i scenarij i režiju. Duboka psihološka studija bračnih odnosa, ženskih promišljanja i potreba, snažne glumačke izvedbe i glavnih i sporednih likova, nakon dobrog dojma koji je Shlomi ostavio u živo samo još jače dobivaju na težini. Ipak, moj je dojam da bi se ovaj osobni uradak možda više mogao svidjeti onom dijelu publike koji je skloniji promišljanju o sebi.
Generalno, najmanje mi je zanimljiv bio slovenski 'Odgrobadogroba', iako bih na račun osobnosti (simpatičan, otvoren, duhovit) Jana Cvitkoviča definitivno mogla smisliti koji plus i filmu. Jednostavno mi je bio too much ex YU. Cjelovitom prikazu i dojmu nedostaju i dva filma koja nisam pogledala - 'Život s ocem' Sebastiena Rosea naprosto mi je izmakao, dok mi se 'Napuštena zemlja' Vimukhtija Jayasundara nije činio zanimljivim u startu. Možda griješim. Čini mi se da bi borba za pobjednika svakako mogla biti nepredvidiva do samog kraja. Oni najbolji se zaista razlikuju za dlaku.
Što se tiče crtica s festivala: Slavko Štimac, jedan od članova žirija, pozornost plijeni svojom namrgođenošću, Ognjen Sviličić je simpatičan i jednostavan kao i inače, Hrvoje Laurenta svaki dan redovito spava u press centru, Hrvoje Hribar je u četvrtak, četvrtog dana festivala svoju zagrebačku premijeru najavio s brdom lososa, guščje paštete i svakakvih finesa, dok su zbog mnogo frankofonskih filmova ljudi iz francuskog veleposlanstva upriličili pravi francuski doručak za uzvanike.
Do sad najveće gužve koje je ZFF vidio popratile su projekciju Clooneyevog filma 'Laku noć, i sretno' za koji su karte bile rasprodane već u podne 18.10.(reakcije na film su bile začudno podijeljene), a čak su i novinari, bez obzira na press propusnice morali rezervirati svoje mjesto u dvorani. U srijedu je, u biti, gužva bila vidljiva na svim projekcijama – na 'Skupljačima perja' je barem pedesetak ljudi ostalo izvan dvorane, velik je interes publika pokazala i za iranski film 'Gorki san' (meni je ipak bio malo predug), a zadovoljan je mogao biti i Boris Veličan čija je knjiga 'Meni je svaki dan nedjelja' uz veliki interes i odobravanje (čovjek je donio odličnu rusku votku s travama i medom) predstavljena u press centru.
Kad smo već kod rekorda, naprosto moramo spomenuti da je u četvrtak film 'Što je muškarac bez brkova' bio prikazan čak tri puta – dvije su projekcije prije podne bile za novinare, dok se za onu večernju šuškalo da će polovica ljudi ostati vani – uz veliki je interes i brdo gostiju, Hribar stotinjak karata uzeo samo za svoje goste budući da je u pitanju zagrebačka premijera. Moj je definitivni favorit igrani dugi metar Mirande July, 'Ti i ja i svi koje znamo' (naslovna) koji me oduševio svojom višeslojnošću, mješavinom životnosti i luckastih elemenata, odličnom glumačkom ekipom i predobrom glazbom – jedan je od najboljih filmova koje sam gledala posljednjih godina.
Što se druge dugometarske ponude tiče, u sam bih vrh stavila 'To Take a Wife', Shlomija i Ronit Elkabetz koji potpisuju i scenarij i režiju. Duboka psihološka studija bračnih odnosa, ženskih promišljanja i potreba, snažne glumačke izvedbe i glavnih i sporednih likova, nakon dobrog dojma koji je Shlomi ostavio u živo samo još jače dobivaju na težini. Ipak, moj je dojam da bi se ovaj osobni uradak možda više mogao svidjeti onom dijelu publike koji je skloniji promišljanju o sebi.
Generalno, najmanje mi je zanimljiv bio slovenski 'Odgrobadogroba', iako bih na račun osobnosti (simpatičan, otvoren, duhovit) Jana Cvitkoviča definitivno mogla smisliti koji plus i filmu. Jednostavno mi je bio too much ex YU. Cjelovitom prikazu i dojmu nedostaju i dva filma koja nisam pogledala - 'Život s ocem' Sebastiena Rosea naprosto mi je izmakao, dok mi se 'Napuštena zemlja' Vimukhtija Jayasundara nije činio zanimljivim u startu. Možda griješim. Čini mi se da bi borba za pobjednika svakako mogla biti nepredvidiva do samog kraja. Oni najbolji se zaista razlikuju za dlaku.
Nema komentara.