Takeshis

Takeshi Kitano, japanska medijska ikona, tipus čije glumačke radove nalazimo pod imenom Beat, ne oskudijeva ni u pjesničkim, ni u slikarskim ni u novinarskim inspiracijama. Čovjek je, blago rečeno, svestran, što zahtijeva javnu dekonstrukciju njegove persone (barem je on tako mislio). Iz ovog izvučemo drugi korijen i imamo kratki sadržaj njegovog novog filma: demistifikacija, seciranje i raskrinkavanje iliti: od kojih je sve slojeva sastavljen karizmatični Kitano.

Na tragu ovih filozofskih rasprava Kitano u svom novitetu utjelovljuje razne karikature sebe, sve selebritije i sva lica po kojima je znan. Ako ćemo suditi po pregledima koji su osvanuli u svjetskim medijima nakon premijere u Veneciji, zaplet 'Takeshis'-a podsjeća na najluđe vizije Charliea Kaufmana i Spikea Jonzea zajedno, ispreplićući stvarnost i fikciju na način kako samo Japanac zna.

Kitano dakle, s jedne strane glumi superzvijezdu čija je jedina zadaća kad-tad se pojaviti na tv setu, nekoliko puta opaliti iz pištolja i već na temelju toga zaraditi cvijeće od ostatka casta. Naganjaju ga poremećeni obožavatelji, zamišlja da je curka za odnose s javnošću gola, potpisuje autograme, sređuje poznatima poslove i sve po najstereotipnijem defaultu određenom za osobe bez privatnosti. S vremenom se počinje pitati kakav bi mu život bio da je manje poznat glumac ili da je primjera radi, vozač taksija ili pak obični činovnik. Nekoliko flasheva i on zaista postaje netko drugi…

Variety nam obećaje vrlo kompleksno djelo, koje uz sve moguće autobiografske elemente sadrži i nekoliko referenci na ostale dosad snimljene biografije (npr. u nekim je kadrovima Kitano obučen kao klaun što dosta vuče na Fellinija). Ako ćemo o kategorizacijama, najbolja polica za novog Beata definitivno bi bila stand up komedija – svi se glumci, uz samog velikana, pojavljuju u više rola, kroz cijelo je tkivo provučeno nekoliko komičnih momenata a radnja se ni u kom slučaju ne bi mogla nazvati linearnom. Što se lokacija tiče, iste su sterilne i pročišćene od nepotrebnih boja dok je za dojam šarenila odgovorno osvjetljenje i iskričavi kostimi.

Ukoliko ste zatečeni svim podradnjama i komplikacijama, ostaje nam samo jedan zaključak: Kitano nam svima poručuje da nije osoba(e) koju utjelovljuje na velikim ekranima, a ako ćemo čiribuirati: želi nam poručiti da je njegov yakuza period definitivno gotov. Kada su ga nakon projekcije u Veneciji ipak pitali za komentar, rekao je: 'Snimio sam ovaj film da bi isfrustrirao ljude. Isto tako, ovo je pogreb za sve one filmove kojima sam se bavio u posljednje vrijeme. Ovo je zadnji iz te serije'.