Izazovnost filma noir

Praktično, noir oblikuje jedan cijeli fetišoidan aspekt svjetonazora, karaktera, dekora i osvjetljenja. Danas je noir sve ono što će nostalgičari nazivati 'istinskim cool' – cinični podsmijeh Humphreyja Bogarta dok u dobro skrojenom baloneru hoda mračnim, kišnim ulicama ispuhujući dimove zadnje cigarete, a ulična rasvjeta precizno osvjetljava blijedo bedro noćne dame…e, da i uvijek oni čudni oblaci pare koji dime kroz cijelu ulicu kako ju on nehajno prelazi.

Raspoloženje je imanentno sukladno navedenoj, arhetipskoj sceni klasičnog noira: melankolija, otuđenje, beznadnost stanja, deziluzija, pesimizam, očaj, paranoja, korumpiranost, krivnja, zločin. Sva ova osjećanja upućuju i argumentirana su vremenom u kojem pravac nastaje, a to je za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, odnosno u periodu hladnoratovske atmosfere i stalne prijetnje nuklearnog rata, od čega sve noir evidentno i crpi opća raspoloženja tjeskobe, sumnje i nepovjerenja (zvuči kao hrvatski film).

Unutar tadašnje američke kinematografije noir se pojavljuje i označava ravnotežu jednom drugom žanru koji je nastao kao posljedica istih uvjetovanosti svjetskih prilika, iako su se te posljedice dijametralno suprotno reprezentirale na stilskom planu: pak, mjuzikl. I tako utučeni i nezaposleni, okruženi postratnom neimaštinom birate što ćete gledati u kinu za razonodu: mračni noir ili blještavi mjuzikl? Netko je jednom rekao da se ovisno o izboru između ova dva, mogu utvrditi karakterne specifikacije pojedinca.

No, nije noir nastao ni iz čega; prvo, tu su kriminalistički/gangsterski/detektivski film i triler, drugo njemački ekspresionizam 1920-ih i 1930-ih, poput 'Kabineta dr. Caligarija' Roberta Wienea (1919) i 'M' Fritza Langa (1931). Filmovi su to koji su, između ostalog, posebni i po snažnom izboru neobičnih rakursa, mračnih i nepopularnih tema i likova, jakih svjetlosnih kontrasta i istančanih sjenčanja, dok u Ameriku stižu zahvaljujući rastućem nacizmu u Njemačkoj od kojeg umjetnici bježe u 1930-ima.

Najraniji noir je detektivski triler, a nastaje kao adaptacija uspješnog literarnog djela ilitiga razočarani detektiv mutne prošlosti (Robert Mitchum, Humphrey Bogart) susreće amoralnu femme fatale (Lana Turner, Mary Astor, Veronica Lake) koja će ga odvesti u propast. Noir, naime, kao malo koji drugi pravac, mnogo pažnje posvećuje svojim protagonistima, tako su likovi antijunaka, vječnih losera, zatečenih u situacijama koje nisu birali možda najopćenitije mjesto stila.

Tematska polja kretanja su ubojstvo/zločin, nevjera, zavist, korupcija, izdaja i beznadni fatalizam. Također, zajednički nazivnik su i subjektivna perspektiva (gledatelj vidi ono što vidi protagonist, znaju jednako), te rotirajuće uloge junaka u smislu da žrtva često postaje agresor, i obrnuto, a da noir kao takav namjerno ruši konvenciju detektivskog zapleta i jasno određenog trokuta detektiv – žrtva – zločinac; u noiru svaki element ovog trokuta uvijek ima potencijal i opravdani motiv da zamijeni mjesto.

Nadalje svaki noir će biti prožet i neproduktivnim odnosom pojedinca i društva (teme izolacije, otuđenja i dehumanizacije), odnosno on kao umjetnička vrsta uvijek predstavlja socijalno-političku kritiku društva. Jednostavno postavljeno, c/b film noir cinično ocrtava tamnu, nehumanu stranu ljudske prirode od čijeg iskustva naglašava moduse brutalnog, perverznog, ekstremnog i sadističkog u glavnoj premisi da 'sve može poći i polazi krivo'.

Međutim, noir se ne iscrpljuje u nihilističkom i fatalističkom svjetonazoru (noir obožava paradokse), ono što većinu gledatelja privlači ovoj struji jest njezin vizualni identitet: noćna atmosfera, fotografija niskog ključa, ekspresionistička rasvjeta, radije vertikalni i dijagonalni rakursi, no horizontalni, jaki kontrasti, no uvijek maglovito i komentirano sjenama —iako, važno je spomenuti, razlog takvog maglovitog i mističnog svjetla leži i u činjenici niskih budžeta i loših setova koje su dobivali B-produkcija i film noir, a zbog opće krize Drugog svjetskog rata.

Narativna struktura je pak većinom kompleksna i nelinearna, prekrcana flashbackovima, ponekad ispovijestima i često glasom iz offa, odnosno naratorom. Amnezija glavnog junaka i slabošću svog (muškog) karaktera posrnuli nevini pojedinac su uobičajeni zapleti, dok su neki od najpoznatijih redatelja Orson Welles, John Huston, Billy Wilder, Edgar Ulmer, Robert Siodmak, Fritz Lang, Otto Preminger i Howard Hawks.

No, unatoč svemu navednom, mnogi teoretičari se i danas spore oko točnog definiranja filma noir, odnosno oko najužih odrednica čije prisustvo u filmu bi taj film označilo kao pripadnika struje noir. Jedna od zanimljivijih teorija je ona koja navodi samo tri potrebita elementa: 1. perverzija/moralni relativizam, 2. fatalnost i neizbježnost sudbine i 3. izdaja, gdje je svaki oblik odnosa podložan izdaji, bilo zbog seksa ili novca. Ne doima li se film noir opće – ljudskim mjestom i bezvremenski relevantnim?  

Naslovna - The Blue Dahlia (1946), Alan Ladd i Veronica Lake