Hey Jude!

Kad se krajem 60-tih, John Lennon razvodio od prve mu supruge Cynthie, poznato duševni Beatles br. 2, Paul McCartney, odlučio je posjetiti buduću bivšu gospođu Lenon i sina joj Juliena i uvjeriti ih da razvod nije kraj svijeta. Putem od Londona do Weybridgea spjevao je i utješnicu za Lenona juniora, 'Hey Jude' koja mu i dan danas donosi milijune. Da li se Julien utješio, ostaje nepoznato.

Par godina kasnije izvjesni Peter & Maggie po istoj su pjesmi sinu nadjenuli ime, a da pri tom nisu ni sanjali da će i njega zapasti ista brakorazvodna sudbina. Da stvar bude bolja, i gospođa od koje se upravo razveo ime je dobila po jednoj od pjesama Beatlesa.

No, ako i nije imao sreće s liverpulskom četvorkom, Jude Law (jer o njemu je riječ) se na malo što drugo u životu može požaliti. 32 godine su mu tek, otac je troje djece, proglašen je trećim najprivlačnijim muškarcem na svijetu (People magazine), snimio je svu silu vrlo uspješnih filmova, ponosni je vlasnik BAFTA nagrade te nominacija za Oscar, 2 Zlatna Globusa, Tony i Laurence Olivier nagradu, publika (naročito ženska) ga obožava, a gotovo jedanko idiličan odnos ima i s kritičarima (naročito britanskim kazališnim).

Međutim, za njegovu odnedavna planteranu slavu puno je zaslužniji par 'manolica' koje je, navodno, kupio na dar Nicole Kidman. Priča se tjednima razvlačila po novinama, i premda je Nicole dobila tužbu protiv britanskih tabloida, gđi Law, poznatijoj kao Sadie Frost, pukao je film i zatražila je razvod.

Jude se tješi radom i to na ekranizaciji najvećeg kazališnog hita 90-tih, 'Closera' Patricka Marbera u režiji Mikea Nicholsa. A upravo je kazalište prva Judeova ljubav.

Još kad je imao 12 godina agilni roditelji (koji danas vode vlastiti teatar na jugu Francuske) upisali su ga u britansku verziju ZKM-a - National Youth Music Theatre gdje je briljirao u mjuziklu Andrew Lloyda Webbera 'Joseph And his Amazing Technicolour Dreamcoat'. Usljedili su televizijski angažmani, a zbog jednog od njih, uloge u sapunici 'Families', Jude se odlučio i ispisati iz škole. Zaigrao je i u 'Pygmalionu' i s njim obišao pola Italije, a onda konačno debitirao u profesionalnom, Hampstead kazalištu ulogom u 'The Fastest Clock In The Universe'. Taj bizarni komad, kojeg je 1992. trendseterski magazin Time Out proglasio najboljom novom dramom, donio mu je sjajne kritike i - status nove britanske kazališne nade.

Usljedila je uloga Blaisea u 'The Snow Orchid', danas najprestižnijeg britanskog teatra Royal Court, zatim 'Live Like Pigs', te uloga Happya u Milerovom klasiku 'Smrt trgovačkog putnika'. Već 1994. godine Law je nominiran za najcjenjeniju kazališnu nagradu na svijetu – Laurence Olivier – i to u kategoriji najveće nade za ulogu u kultnom tekstu Jeana Cocteaua 'Les Parents Terribles'. Tragikomedija o gotovo incestuoznim odnosima disfuncionalnih obitelji srednje klase praizvedena je još 1948., no užasavala je ćudoredne cenzore, pa je i film koji je režirao sam Cocteau odmah skinut s repertoara zbog navodne nemoralnosti.

Da se stvari nisu puno promjenile pokazalo se i 1995. kad su producenti odlučili megahit s West Enda prebaciti na Broadway. U tu su je svrhu malo 'pretumbali' i promjenili joj naziv u 'Indiscretions'. U podjeli su se, uz Lawa, našle i Kathleen Turner i Cynthia Nixon (Sex i grad), a predstava je odmah zaradila čak 9 nominacija za nagradu Tony, među kojima i onu Jude Lawa za mušku sporednu ulogu. Tonyja je na kraju dobio samo Cocteau (!) i to za najbolji tekst (!), a Law se utješio Theatre World nagradom.

Zato i ne čudi što je 1994. dobio glavnu ulogu u Euripidovu 'Ionu' i to ni manje ni više nego u Royal Shakespeare Company. Ista mu je odmah donijela nominaciju za Ian Charleston nagradu u kategoriji 'najbolji mladi klasični glumac' (!). Otprilike u to doba krenulo ga je i na filmu pa je Law par godina daske zamjenio celuloidom. A onda je 1999. opet zaigrao u jednom incestuoznom klasiku 'Šteta što je kurva' Johna Forda u jednom od prestižnih britanskih teatara Young Vic.

U međuvremenu je s društvancem iz tzv. Brit-packa, točnije zlatne dječice britanskog filma (sad već bišom suprugom Sadie Frost, Seanom Pertweem, Lee Millerom i bivšim cimerom Ewanom McGregorom) osnovao producentsku kuću Natural Nylon. Veliki planovi uz filmsku, uključivali su i kazališnu produkciju i to u partnerstvu s najvećim i najunosnijim lancem britanskih kazališta Ambassador Group, gle slučajnosti, A.L.Webbera.

Kompanija se raspala prije nego je realizirala svoje ambiciozne apetite, no jedna njihova kazališna produkcija ugledala je svjetlo reflektora. Dr. Faust Christophera Marlowea, u režiji Davida Lana izveden je 2002. u Young Vicu s Jude Lawom u glavnoj ulozi. Faust je za Lawa, kao i mnoge prije njega, bio koban. Prvo je zbog povrede na probi odgođena premijera, pa je Law ozljedio koljeno, otkazane su još dvije izvedbe, iako je predstava listom dobila sjajne kritike. Sunday Times je zapisao: 'Law-ova izveba je besprijekorna, u 29. je već spreman za neke od najvećih kazališnih uloga'; Independent: 'Law i cijela predstava najbolji su u scenama koje inače uvijek budu najgore'; Financial Times: 'Jude Law kao mladi Faust oduševljava spontanošću'.

Treba li išta dodati? Čekamo 'Closer', ali Jude je već naučio... don't make it bad...

Nora Krstulović