Kuća od pijeska i magle

Ovo je prvi dugometražni film redatelja Vadima Perelmana, koji je zejedno s Shawn Lawrence Ottom zaslužan za adaptaciju dirljivog romana  Andrea Dubusa III. iz 1999. godine.  Perelman, koji je tada bio još daleko od Hollywooda, kupio ju je na rimskom aerodromu. Bio je inpresioniran, dirnut i odlučan u svojoj namjeri da priču o imigrantu u stranoj zemlji i odpadnici u vlastitoj, prepriča široj publici.

Priča ga je dirnula zato što je probudila emocije vezane uz njegovo djetinjstvo kad je s majkom emigrirao iz Sovjetskog Saveza, tako da mu se činilo da dobro poznaje lik Behranija, iranskog emigranta. Priča je jednostavna i životna, a film je očito pogodio srž jer je osvojio tri oscarovske nominacije: za najbolju filmsku glazbu, Ben Kinglesey za najboljeg glumca i Shohreh Aghdashloo, poznata iranska glumica, u kategoriji za najbolju sporednu glumicu.

Film govori o kući koja uništava živote ljudi sukobljenih oko njezinog vlasništva. Za Kathy Nicolo (Jennifer Connelly) ona je sigurnost i ostavština pokojnog oca, dom koji pod svaku cijenu želi zadržati. Kuća predstavlja nadu za život koji je gotovo nepovratno izgubljen u njezinoj ovisnosti  o drogi zbog koje je upropastila brak. Jedna administrativna pogreška zaprijeti cijelom 'okretanju nove stranice' i kuća biva prodana na aukciji za samo dio onoga što zaista vrijedi.

Kupac je Massoud Amir Behrani (Ben Kinglesey), osoba koja u kupovini vidi ispunjenje američkog sna, dugogodišnjih čežnji još od vremena kada je sa svojom porodicom napustio Iran. Čak ga okoliš i ambijent sjeverne Kalifornije podsjećaju na Iran i predio u kojem je prije živio. Kako bi kupio kuću - sinonim za dio bogatstva, sigurnosti i poštovanja koje je napustio dolaskom u SAD, u kupovinu je uložio svu životnu ušteđevinu zarađenu crnčenjem u Americi.

Ni jedan ni drugi ne žele se odreći doma pa njihov sukob eskalira. Kathy kao saveznika uvlači svog dečka policajca Lestera Burdona (Ron Eldard). U središtu oluje nađu se i Behranijev sin Esmail (Jonathan Ahdout) i žena Nadi (Shohreh Aghdashloo).  Cijela priča završava tužno, sukob oko 'obične' kuće pokreće lavinu događaja koji poprimaju oblik sudara različitih kultura i nacionalnosti te poručuje da nas ne razdvaja samo mržnja i netrpeljivost, već i naši snovi i nadanja.

S obzirom da je kuća glavna glumica, trebalo je pronaći pravu, tako da je ekipa pet, šest tjedana tumarala sjevernom Californiom. Prva vizija bila je pronaći kuću za koju bi svaki gledalac rekao da bi se i on borio za takvu, što pojednostavljeno znači –  savršenu. Ali Vadim je otišao u drugom smjeru kako bi pomalo ironično istakao da je kuća samo simbol nade i boljeg života, a kao takva može izgledati, kako na kraju i izgleda, kao nepoželjni bungalov.