Vjetar koji povija ječam

`Vjetar koji povija ječam` je ambiciozni film Kena Loacha smješten u period od 1916. do 1923. u Irsku, ispričan iz perspektive dvojice braće. Damien (Cillian Murphy) je mladić koji želi postati liječnik, no vlastita mu se vizija budućnosti drastično mijenja kada pripadnici zloglasne postrojbe `Black and Tans` ubijaju njegova prijatelja samo zato što nije htio izreći svoje ime na engleskom. Damien se tada priključuje svome starijem bratu Teddyju (Padraic Delaney), lokalnom vođi IRA-e koji se suprotstavlja opresorskoj britanskoj vojsci.

1921. donosi primirje između britanske i irske vlade, no uvjeti mira izazivaju oprečne reakcije među Ircima. Irska bi tako postala dio britanskoga Commonwealtha, dominij koji još uvijek priseže na odanost britanskoj kruni. I dok Teddy ovaj sporazum vidi kao poboljšanje situacije, Damien i njegovi istomišljenici sporazum shvaćaju kao izdaju irske borbe za potpunu nezavisnost. Ovaj sukob dovest će do Irskog građanskog rata, pri čemu će se dvojica braće naći na suprotnim stranama.

S godinom dana zakašnjenja u kina nam stiže `Zlatnom palmom` nagrađeni film Kena Loacha koji govori o Irskome ratu za nezavisnost (1919-1921) te Irskome građanskome rat (1922-1923) koji je uslijedio ubrzo nakon potpisivanja primirja s Britancima. No, iako je povijesna tematika ambiciozna, a žanr ratnoga filma obećava spektakl, Loachev je film naturalističan i vrlo uvjerljiv, no ne i spielbergovski patetičan. Unatoč odličnoj i nagrađivanoj fotografiji Barryja Ackroyda (Europska filmska nagrada), nasilje se prikazuje neestetizirano i realistično. `Ljudi tvrde da su protiv rata, ali uživaju gledati filmove pune pucnjave i krvi. To je problem kod većine ratnih filmova`, kaže Loach.

Redatelj je osim povijesne tematike naglasak stavio i na socijalnu situaciju u kojoj su se likovi našli, opisujući pritom oskudne uvjete unutar kojih je operirala IRA te naglasivši pritom i činjenicu da je dio njezina uspjeha ležao i u suradnji između pripadnika vojske i civila, čija se angažiranost nije očitovala samo u pružanju zaklona i hrane, već i u prijenosu informacija. Važno je napomenuti da Loach ne idealizira irsku vojsku, ne libeći se prikazati nedostatke u njihovoj organizaciji, a kada dođe do primirja s Britancima, likovi kroz raspravu istaknu pozitivne i negativne strane takve odluke.

`Situacija u filmu prikazuje prijateljstva i suradnju za vrijeme pokreta otpora što lako pobuđuje romantične osjećaje. No u takvom životu nema ničega romantičnog - on je užasavajuć i razoran. Kad pucaju na vas i kad ubijete, to ostavlja traume. Nije čudo da ljudi koji prežive rat ne žele o njemu govoriti. Stoga mi je bilo važno da nevjerojatno nasilje ne prikažemo na romantičan način`, kaže scenarist Paul Laverty.

Osim nagrada i brojnih nominacija, film je izvrsno primila i kritika. A. O. Scott iz `N. Y. Timesa` rekao je da je film živopisan i uznemirujući poput večernjih vijesti, `no s više promišljenosti i ljepote`, dok ga je Michael Wilmington iz `Chicago Tribunea` prozvao remek-djelom. No, Glenn Whip iz `L. A. Daily Newsa` zamjerio mu je didakticizam, dok mu je Jonathan Rosenbaum iz `Chicago Readera` dao lošu ocjenu, s objašnjenjem: `Kao što to često biva u Loachevim filmovima i u povijesti, iznevjeravanje socijalističkih i inih ideala ostavilo je gorak okus u ustima` jer film `korespondira s ljevičarskim agitpropom u nekim dijelovima, dok u drugima iznenađuje predvidljivim političkim namjerama`.