Snivaj, zlato moje

Tata scenarist i sin redatelj Hitrec očigledno su dobro iskoristili za naše uvjete pozamašan budžet od 13 milijuna kuna. Pedesete na zagrebačkoj Trešnjevci tako frcaju razrađenim kostimima, vjernom šminkom i frizurama, te svim mogućim detaljima: od nostalgičnih gradskih pjesama do dobro uhvaćenog duha ondašnjeg predgrađa. U našem je fokusu sentimentalna priča o odrastanju i ljubavi, a protagonisti nam dolaze iz obitelji Škrinjar koja se bori s neimaštinom i tugaljivim životom u trešnjevačkoj prizemnici.

Sin Tomica je od najranijeg djetinjstva zaljubljen u Janu, pa smo u prilici njegovu opsesiju i leptiriće pratiti od dječje pa do mladenačke dobi. Kako nema trokuta do onog ljubavnog, u Tomičinom susjedstvu stasa i ljepuškasta djevojka Tonka koja je oduvijek potajno zaljubljena u njega... Veliki dio radnje oslikava život u endehaziji koji je zbog stavova poklonika ili pak protivnika iste prilično komično dočaran.

Iako neki domaći kritičari poput Matea Ćurića iz Novog lista ističu da ugođaju ne možemo tepati 'češki' zbog određene usporenosti same radnje, sve su petice odnijeli mali glumci – posebice odlični Ivan Glowatzky kojeg su u Puli dočekali ovacijama, ali i određeni utjecaj Fellinija koji je posebno vidljiv u djetinjim maštarijama i događajima koji se kovitlaju oko njihovih malih života.

Hvaljena je i kamera Stanka Hercega kao i vjerna scenografija Mladena Ožbolta, film predstavlja galeriju tek stasalih glumačkih lica, a premijera je bila podgrijana glazbom skladatelja Darka Hajseka koji je za istu i dobio Arenu za najbolji soundtrack.