Povratak

Dobitnik Zlatnog lava 2003. izazvao je nakon projekcije u Veneciji petnaest dirljivih minuta aplauza. Debitantsko ostvarenje ruskog učenika stare škole Zvjagintseva kojeg već uspoređuju s Tarkovskim, nadima se u mistično – simboličkoj alegoriji ruskih bijelih noći 24 – satnog danjeg svjetla koja tragičkim elementima otvara mnoštvo pitanja ne trudeći se odgovoriti ni na jedno. Zato redatelj nakon primanja nagrade i kaže 'Zvuči opravdanim pitanje 'o čemu je zapravo u filmu riječ'. No ja mislim da to pitanje ne bi trebalo postavljati.'

Zagonetke se kroz film samo produbljuju i na razini fabule prelamaju u likovima dvojice adolescentske braće čiji se Otac povratnik (jedan od najčešćih motiva ruske književnosti je upravo motiv povratnika) nakon dvanaest godina nepoznatog izbivanja vraća i jednako nepoznatim on ostaje do kraja, odnosno do svoje smrti. Dječake će ta alegorična figura oca povesti na simboličko putovanje hladnom, neprijateljskom prerijom ruskih jezera i pripadajuće prirode, upravo u sukobu s kojom se iščitava poanta očevog povratka i njegovog nedorečenog bivstvovanja na putovanju.

Jer, radnja je jednostavna, kao uostalom kod svih tragedija koje nosi, ne radnja, već lik i njegov odnos prema toj radnji. A odnos mlađeg dječaka prema putovanju je buntovnički, dok stariji sin preuzima modele oponašanja koji u ishodu nisu ništa manje bolniji, već upravo poentiraju katarzičnu dimenziju prikazanog. Odnos prema ocu kojeg se romantično sjećaju sa starih, požutjelih slika, prerasta okvire tradicionalnog mentorstva i postaje odnos pojedinca prema sudbini koja ne objašnjava, već tajanstveno vodi i nameće svoje zahtjeve čije izvršavanje itekako konkretno sankcionira.

Identitet oca, krucijalno 'Tko je otac?' neće se uopće odgonetnuti i zapravo, ni ne treba, jer važnije od tog pitanje jest Putovanje: gdje, čemu, zašto, koji je cilj? A na ta će pitanja dječaci spoznati razložnost i odgovore što upravo postaje cilj povratka. Hoće li i gledatelj, problematika je druge vrste.

Zvjagintsev će se portretirajući odnos Oca i Sina maksimalno koristiti temeljima filmskog jezika, vizualnim, a nadasve atmosferom i leitmotivima vode, visine i neba olovno sive boje, zadržavajući pak cijelo vrijeme svoju režiju neprimjetnom i promatračkom ističući tako opet priču kao bitnu, a ne redateljski postupak — i upravo će to biti ono što ga čini nastavljačem Stare ruske škole.

Inače, tragedija se dogodila vezana uz ovaj projekt; Vladimir Garin, glumac koji igra starijeg brata, poginuo je na jezeru na kojem je film sniman. Nesretan slučaj je potaknuo jednako nesretna naklapanja da je ta smrt najviše utjecala na članove žirija i publiku ne bi li filmu dodijelili visoke ocjene i proglasili ga remek – djelom.

Je li to istina, ocijenite sami.