Zlatna palma i za 10 filmskih minuta

Sve su palme i ostali prixevi podijeljeni, pa je tako došao kraj i ovogodišnjem 58. kanskom festivalu. Nas je dopao red obavijestiti vas i o onim manje glamuroznim trenucima, barem prema našim pomalo neodgojenim standardima u koje ne spada davanje priznanja kratkome filmu. Jer ako je suditi po domaćoj produkciji do 30-ak minuta, teško da će naše gore list ikada koraknuti na crveni kanski tepih. No, kratka je palma ipak dodijeljena, a morat ćete priznati, kada vam žiri u kojem sjedi Chantal Akerman oda priznanje, nije baš da ste bezveze sumanuto tražili kojekakve fondacije za vaše malo djelce (o kratkim kancima već smo ponešto i rekli).

Zlatna je palma ove godine pripala ukrajinskom redatelju Igoru Strembitskyyju za dokumentaristički short 'Podorozhni’ (‘Wayfarers’) ili što bi na hrvatskom rekli, o ljudima koji mnogo putuju, a posebno je priznanje zaradila Australka Van Sowerwine za svoj stop-motion animirani lutka-rad ‘Clara’. Igor je primajući nagradu izjavio da je 'Podorozhni’ prvi film koji je napravio na 35-ici, a radio ga je čak 3 godine zbog teške situacije u kojoj se filmska umjetnost nalazi u njegovoj zemlji. No, Igorov se trud izgleda višestruko isplatio, jer je za isti rad primio i 'The Norman McLaren Prize' (nazvanu prema kanadskom genijalnom redatelju shortova), uz koju ide 3 tisuće eura, međunarodna distribucija filma te mogućnost koprodukcije ili ulaganja u autorov sljedeći film.

Film koji se dakle okitio zlatnom palmom, desetominutni je dokumentaristički crno-bijeli short koji priča o nepovratnom djetinjstvu, neispunjenim snovima i o ludilu kao nekoj vrsti blaženstva ili tuge, temama koje su veoma bliske redatelju Igoru Strembitskyyju, barem što se tiče njegovih prijašnjih radova. Njegov film iz 2001. godine, 'Birthmark' priča je o životu Ukrajinaca u jednoj rudarskoj regiji, a 'Last Year's' o glumačkom paru koji živi u staračkom domu blizu Kijeva. Snažna društveno-ekonomsko-politička potka, uz naglašenu emotivnost karakteristična je za svaki Igorov rad, uz, naravno činjenicu da uglavnom radi dokumentarističke filmove.

Australka Van Sowerwine dolazi iz sasvim drugačijega filmskog miljea; medijska umjetnica koja živi i radi u Brisbaneu uglavnom se bavi instalacijama i animacijom, a do sada je napravila mnogo relativno nezapaženih radova (čekirajte ih na njezinom homepageu, a pogledaje i trailer za 'Claru'). Rad koji je posebno priznat na ovogodišnjem Cannesu priča je o 12-ogodišnjoj djevojčici koja se teško snalazi nakon smrti svoje sestre. Njezini napori da popravi tu stravičnu situaciju i da nekako osmisli svoj život, koji se trenutno čini veoma ozbiljnim i nimalo djetinjim, dovode je do spoznaje da su se stvari nepovratno promijenile i da je njezino djetinjstvo na neki način zauvijek završilo.

Završetak ovogodišnjega Cannesa kod nas neće izazvati slične osjećaje, no sjećat ćemo ga se sigurno još neko vrijeme dok će u naša kina polako kapati nagrađeni radovi. Dugometražni, of course.