Nasmijava nas zahodski humor - Kratki
Home      Vijesti      Kratki      Nasmijava nas zahodski humor

Nasmijava nas zahodski humor

Redateljice Sonja Tarokić i Hana Jušić otkrivaju zašto budžet studentskog filma ima cijenu jednog kaputa, a već planiraju i zajednički film – o tajnicama!

20.05.2011 0 komentara

Nasmijava nas zahodski humor

Filmske redateljice Sonja Tarokić i Hana Jušić nove su nade hrvatske kinematografije koje svojim studentskim radovima polako ali sigurno osvajaju struku, ali i širu publiku. 23-godišnja Sonja Tarokić i 27-godišnja Hana Jušić, studentice filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, na ovogodišnjoj Filmskoj reviji kazališne akademije osvojile su nagradu za najbolju redateljicu (Jušić s filmom 'Zimica') i najbolji film ('Kurvo!' Sonje Tarokić), a njihov zajednički kratki igrani film 'Pametnice', komična priča o gubitku nevinosti i ustaljenim socijalnim normama, nedavno je prikazan na Danima hrvatskog filma, gdje je srpska glumica Marina Vodeničar dobila nagradu za najbolje glumačko ostvarenje. Hana Jušić za film 'Zimica' osvojila je nagradu Jelena Rajković Hrvatskog društva filmskih redatelja za najboljeg autora do 30 godina starosti, istu onu koju je prošle godine Sonja Tarokić dobila za svoj hvaljeni film 'Crveno' koji je 'pokupio' i nagradu publike. 

Kada smo već počeli s nagradama, što mislite o njima i što vam one znače?
Hana: Na F.R.K.I sam i prije dvije godine dobila nagradu za najbolju režiju s filmom 'Danijel' i to mi puno znači, prije svega zato što su u žiriju bili ljudi iz struke koje iznimno poštujem i čije priznanje mi puno znači, poput Zvonimira Jurića koji je i meni i Sonji najdraži hrvatski redatelj. 

Sonja: Nagrade su dobar poticaj za samopouzdanje, no mladi ljudi ne bi se trebali fokusirati na nagrade, jer to može navesti na pogrešno mišljenje da počneš vjerovati da si stvarno jako dobar, a mislim da se treba uvijek još malo 'propitkivati'. U našem se poslu neprestano nailazi na kritike s kojima se treba naučiti živjeti, a za mlade ljude nagrade su više kao pomoć da se nose s kritikama.

Recite nam nešto o vašim nagrađenim filmovima 'Kurvo!', odnosno 'Zimica'?
Sonja: Inače puno više volim raditi ozbiljnije filmove, i 'Crveno' u kojem se radi o odnosu majke i kćeri, sav je u toj jednoj mučnoj atmosferi svađe i puno priče, dok je 'Kurvo!' film atmosfere, bez neke naracije, film koji se temelji na sitnim pogledima i na nečem neizgovorenom. To je prije svega režijski film, a manje scenaristički i meni je takav film bio potreban, baš zbog te režijske strane koju sam htjela isprobati. No, svjesna sam da se film puno više svidio ljudima iz teorijske strane filma, negoli široj kino-publici. 

Hana: Film 'Zimica' nastao je kao fakultetska vježba, minijatura po kratkoj priči Tarika Kulenovića 'Igra tucanja'. Priča se sastoji se od jednog seksualnog odnosa između dvoje ljudi, a dovitljivost je bila u tome kako ćemo režirati scenu seksa. Meni je to bio velik izazov zato što mi je priča u kojoj se seks doživljava kao aerobik svjetonazorski jako strana, i htjela sam napraviti nešto smislenije u emocionalnom smislu. Mislim da sam se ovim filmom 'iskupila' za film 'Stric' koji je zaista bilo loš i nije se trebao ni dogoditi.

Objema vam je zajedničko da u filmovima vrlo ležerno pristupate seksu i otvoreno progovarate o muško-ženskim odnosima. Što je konkretno bio motiv za film 'Pametnice'?  
Sonja: Ne radi se toliko o muško-ženskim odnosima koliko o naklonosti prema ženskim likovima. Žena može biti jednako legitiman protagonist filma kao i muškarac, bez da to uključuje konotaciju ženskog filma. Film 'Pametnice' poigrava se stereotipima, bavi se temama koje su vezane uz ženskost, ali on nije namijenjen samo ženama, niti bismo ga definirale u kategoriji rodnog. 

Hana: Željele smo prokazati određeno društveno licemjerje, ubod u takav milje, film je više satira, a ne nešto što bi propitivalo ženskost. Taj film je punk, malo nježnija rukavica u lice prevladavajućoj paradigmi. Obje smo dosad snimale 'ozbiljne filmove' i s ovim smo si htjele dati oduška, a tek smo zajedno skupile hrabrost da pokušamo napraviti nešto što je komično, jer nekoga nasmijati stvarno je iznimno teško, treba imati veliko poštovanje prema filmovima koji uspijevaju zabaviti.

Pametnice
null

Karla Brbić i Marina Vodeničar u filmu 'Pametnice'.


Koji su filmovi koji vas najviše uspijevaju zabaviti?
Hana: Obje nas najviše nasmijavaju najgore moronske komedije sa zahodskim humorom.

Koji redatelji su vam uzori?
Sonja: S jedne strane ozbiljne drame i redatelji poput Antonionija i Cassavetesa, a s druge Woody Allen, Miloš Forman, Robert Altman...neki od njih jako su dobro uspjeli spojiti ozbiljnu strukturu i promišljenost s elementima komičnosti i voljela bih da i meni to jednom uspije.

Hana: Strašno volim klasični Hollywood, a najdraže provođenje slobodnog vremena mi je kad pogledam pet filmova iz 40-ih u jedno popodne. Od redatelja koji me inspiriraju na prvom je mjestu Haneke, te francuski redatelj Bruno Dumont, kojeg sam nedavno otkrila. 

'Pametnice' ste snimali u Sarajevu u sklopu Sarajevo Talent Campusa, koliko se takva produkcija razlikuje od one studentske?
Sonja: Ključna razlika je što na profesionalnom setu ne poznajete većinu tih ljudi, oni nisu dužni ništa raditi zbog toga što vas vole, neće ostajati duže zbog vas zato što ste im dragi i upravo ta doza profesionalnog odnosa između ljudi na setu nam je bilo jako korisno iskustvo. Razlika je, svakako, i u budžetu. Akademija jako loše stoji, uopće se nema novaca za financiranje studentskih filmova, a naši budžeti toliko su mali da, kada nas na nekim festivalima pitaju koliki je budžet našeg filma, pa kad tu cifru još pretvorimo u eure, to zvuči doista apsurdno, otprilike kao cijena jednog skupljeg kaputa.

Hana: Na Sarajevo Film Festivalu dobile smo prave ovacije i mislim da je film odlično legao tamošnjoj publici, vjerojatno zbog jezika, obje glumice jako su se potrudile oko izgovora i cijela naša sarajevska ekipa ih je konstantno kontrolirala i ispravljala. Nakon Sarajeva film je prikazan na festivalima u Sofiji i Bristolu. Bojale smo se malo kako će zagrebačka publika prihvatiti ovaj film, no na premijeri u SC-u ljudi su se najviše smijali na scenu kada djevojke gledaju pornić. Zanimljivo, u Bristolu se nitko nije nasmijao niti jednom i osjećale smo se užasno, no mislim da taj film ima nešto u jeziku što je 
neprevodivo, to je mentalitet ovih krajeva i možda su Englezi mislili da je to drama.

U zadnje se vrijeme mnogi afirmirani redatelji vraćaju formi kratkog filma, koji je prilično podcijenjen. Koliko je to redateljski zanimljiva forma?
Hana: Dugometražni film nešto je čemu svi redatelji teže, no meni su dugometražni i kratki film kao roman i kratka priča, mislim da je nepravedno i snobovski gledati kratki film kao 'uvertiru' za snimanje dugometražnog. Pozitivno je da su se već afirmirani redatelji poput Matanića i Jurića odlučili snimati i kratke filmove, jer prije je kod nas bila praksa da se kratki filmovi snimaju na Akademiji i kad se dobije dugometražni film više nitko ne snima kratki.

Sonja: Dugi film radi se godinama, i baš zato dolazi do bezbolnosti s kratkim filmom, zato što se radi kraće, šest mjeseci do godinu dana najviše. U Hrvatskoj je način financiranja kratkog i dugog filma jednak, isključivo na državnom natječaju gdje se raspoređuju novci svake godine svim formama i svim rodovima filma, stimulira se jedina opcija koju hrvatska kinematografija ima, a to je da bude autorska kinematografija, jer ne postoji čitava industrija. I baš zbog toga se rade i kratki filmovi svih rodova koji onda imaju 'festivalsku karijeru', jer općenito za film kakav se proizvodi u Hrvatskoj festivali su jedina opcija i tu kratki filmovi uspješno funkcioniraju. 

Postoji li netko od afirmiranih glumaca s kim biste voljeli surađivati na filmu?
Sonja: Super je stvar što su profesionalni glumci u Hrvatskoj otvoreni za suradnju sa studentima i pristaju raditi bez naknade. Ja sam, primjerice, na taj način radila s Jasnom Bilušić. Također, mislim da je cijela generacija glumaca u tridesetima jako zanimljiva, ali isto tako smo povezane sa glumcima naše generacije i sigurne smo da ćemo s nekima od njih raditi cijeli život. Tu bih istakla glumce Marinu Redžepović, Ivu Babić, Karlu Brbić, Zorana Pribičevića i Igora Kovača, zatim snimatelje Danka Vučinovića i Marka Brdara, producenticu Isu Živanović, te montažere Martina Semenčića i Bornu Buljevića.

Hana: U svibnju snimam film s Karlom Brbić, Silvijom Vovkom i Tihanom Lazović, mladim glumcima s Akademije, a nakon toga ću raditi s naturščicima, sa djecom iz srednje škole, bit će to film o neprilagođenim tinejdžerima i 'teen angstu' i to će mi biti veliki izazov . 

Što će biti tema vašeg dugometražnog debija?
Sonja: Bit će to milje srednje škole, a bavila bih se profesorima. Taj milje zbornice i kodovi ponašanja koji vladaju u školama i odnosu prema djeci i općenito sustav koji postoji potpuno neovisno o karakteru ljudi koji ga čine mi je jako zanimljiv. 

Hana: Mene najviše preokupira patologija unutar obitelji i mislim da je sve što sam do sada radila bio mali uvod u to.

Imate li već u planu kakav novi zajednički film?
Hana: Već smo napisale jedan novi scenarij, to nam daje mogućnost da se povremeno malo udaljimo od onoga što snimamo pojedinačno. Naš novi film ima radni naslov 'Tajnice' i bit će to jedna trilogija filmova na –ice. 

Razgovarala: Lana Bunjevac

Komentari

Nema komentara.