FILMSKI.NET :: Dokumentarni http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/rss hrvatski filmski portal. vijesti, informacije o filmovima, kino i tv program, biografije glumaca, nagradne igre hr http://www.filmski.net/img/logo.gif FILMSKI.NET :: Dokumentarni http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/rss Zagreb Dox 2019. - U ime Republike Hrvatske i Pismo http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14462/zagreb-dox-2019---u-ime-republike-hrvatske-i-pismo- Zagreb Dox 2019. - U ime Republike Hrvatske i Pismo ]]> Svojim novim filmom U ime Republike Hrvatske Goran Dević je usmjerio svoj dokumentaristički fokus na problematiku pravosuđa u Hrvatskoj. Priča govori u najvećem dijelu o sudskom procesu protiv Marka Franciškovića, koji je optužen da je pozivao na nasilje protiv hrvatskih političara. S obzirom da je kod njega i pronađena znatna količina oružja pokrenut je sudski spor protiv njega.

Sudski proces je sniman od strane Gorana Devića, ali mu nije dozvoljeno da snima samog sudca, već samo audio dimenziju, odnosno njegov glas, te je time sadržaj izgovaranog još više dolazio do izražaja. Tako se itekako moglo svjedočiti sljedećem: Pravnu artikulaciju onog što je smatrao neophodnim za obranu Francišković nije imao priliku značajnije realizirati, a od strane nadležne psihičke vještakinje se čulo vrlo malo tog što je utemeljeno u profesionalnoj stručnoj terminologiji, te je bilo uvelike kolokvijalno odnosno neformalno prezentirano.

Postoji znanstveno dokazano pravilo, a to je da svaka biološka stanica koja je svjesna da je netko promatra nastoji modificirati odnosno prilagoditi svoje ponašanje danoj situaciji. Uzevši u obzir da su se sudionici filma koji su pripadnici državnih institucija ovako ponašali iako su znali da ih se snima, mora se postaviti jedino logično pitanje – „Kako se ponašaju kada ih se ne snima, ako se ovako ponašaju pred kamerama?!“.

Nažalost dani problem nije ikakav izuzetak, već određeno vrijeme unazad itekako može poslužiti kao obrazac raznih nepravilnosti državnih dužnosnika, koji neku značajniju namjeru da skrivaju određene poslovne anomalije uopće više i nemaju.

Stoga, upravo dana distinkcija ukazuje na bitnu razliku između kiča odnosno farse te nasuprot njima šunda. Kako je svaki kič u finalnoj instanci gledano politički to jest institucionalni, tako se ovdje očito radi o novoj fazi funkcioniranja određenog broja hrvatskih institucija, a to je upravo – institucionalni šund.

Sudski proces je završio izricanjem obveznog psihijatrijskog liječenja Franciškovića, iako je on tražio da bude kažnjen kaznom zatvora, jer je spreman snositi pravne konzekvence za posjedovanje oružja. Uzevši u obzir da u Hrvatskoj postoji alarmantan broj građana koji imaju određene količine oružja, a uz to su itekako nastrojeni i agresivno i militantno, očito je da je problem za Franciškovića nastupio jer je on kao adresate vlastite agresije naveo političare, a ne određene socijalno ranjive skupine kako to biva dominantnim društvenim diskursom.

Rasprostranjenost snabdjevenosti oružjem je možda najbolje ilustrirana posredstvom društvene satire Svinjari Ivana Livakovića, gdje u filmu postoji epizoda o količini oružja koja se može pronaći kod uvjetno rečeno normalnog građanstva.

'Svinjari', isječak.

Sukladno tome da je film U ime Republike Hrvatske trajao samo 33 minute, ostalo je ipak mnoštvo nedorečenih bitnih stvari. Iako je u teorijskom smislu svaki film u stvari film manjka, narativna praznina koja je ostala u filmu nepopunjena, neoprostivo je velika. Što se događalo u Psihijatrijskoj bolnici, ostaje u potpunosti nepoznato.

Ako je već urađena tako značajna dramska elipsa, onda je sam prostor kadra bolnice trebalo efektno naseliti dimenzijom zazornog, posredstvom određenih zvukova primjerice, a samu nemuštost izričaja ako je ona postojala uslijed proživljene traume je bilo neophodno predočiti posredstvom određenog filmskog jezika odnosno simbolike.

Goran Dević ne samo da je trebao osjećati dug prema samom glavnom liku dokumentarnog filma te materijalizirati jednu jaku dramsku priču, već je morao osjećati obvezu i prema  mnogim drugim građanima Hrvatske koji su značajno nezadovoljni radom hrvatskih institucija. Bilo to u sferi pravosuđa, socijalne politike odnosno demografije, području zdravstva ili pak drugih društvenih segmenata.

Koliku je traumu boravak u Psihijatrijskj bolnici izazvao za Marka Franciškovića, te može li on to uspješno artikulirati, ostaje veliko pitanje.

U samoj definiciji traume spominje se nekoliko bitnih stvari – dotok podražaja često biva prevelik za stupanj podnošljivosti subjekta i njegovu sposobnost ovladavanja tim podražajima te psihičkoj obradi. Traumatsko sjećanje je sjećanje na osobni traumatski događaj i karakteriziraju ga fragmentarnost i intenzivne senzacije i afekti, često sa malo ili gotovo nimalo verbalnog narativnog sadržaja.

Nažalost, ovo nije prvi put da u svojem filmu Dević ispušta informacije od krucijalnog dramskog značaja, već je to uradio primjerice i u filmu – Gastarbajteri 65+.

Šire gledano, premda u visokocivilizranim zemljama pojmovi država i društvo imaju tendenciju što većeg približavanja odnosno podudaranja, nažalost u Hrvatskoj to očito nije slučaj, te mnoge državne institucije postoje mnogo više zbog sebe samih, nego u svrhu rješavanja problema građana.

Filmom Pismo (2012) Sergej Loznica se također bavi fizičkim ograničavanjem kretanja psihičkih pacijenata, gdje oni u zabačenom selu na sjeverozapadu Rusije bivaju smješteni u bolnicu otvorenog tipa, ali ipak uslijed surovih klimatskih uvjeta njihovo kretanje biva značajno ograničeno. Snimljen u crno-bijeloj monokromnoj tehnici, i sama forma filma Pismo biva u službi stanja psihičkog sivila oboljelih ljudi. Neizoštrenošću kamere, odnosno snimanog materijala, oboljeli ljudi dobivaju odliku pukih silueta odnosno prisutnog odsustva, ostajući u jednoj mnogo više irealnoj dimenziji. Upravo zbog toga u filmu itekako dolazi do izražaja takozvano mrtvo vrijeme, odnosno vrijeme čiji protok uopće ne postoji, niti ikakvo događanje unutar njega. Zračeći smanjenim energetskim snopom, sliku ljudi istodobno prati zvučna kulisa normalno oštrih i jakih tonova, te se time stvara značajan kontrapunkt između života pacijenata kojeg su živjeli nekad u prošlosti i ostataka života koje sada žive, odnosno između sna i stvarnosti. Uslijed različitosti tekstura slike i zvuka također je moguće posredstvom afektivnog sjećanja prizvati i davno zaboravljene životne trenutke.

Što s tiče same slike, njezina opća odlika je jedna vrst utopije, kako slika ikad nije do kraja dostižna, odnosno dohvatljiva. Iako se samobitnost slike očituje u dimenziji cjeline, taj fenomen cjeline međutim uvijek spoznajno izmiče.

Što se tiče nekomplementarnosti slike i zvuka, film Sergeja Loznice se može analizirati i kroz pojam vertikalne montaže uzevši u obzir sam koloplet ponuđenih asocijativnih procesa.

Nasuprot filmovima koji su se bavili hrvatskom problematikom suženosti životnih i mentalnih prostora, veliki je broj filmova koji su se srećom bavili mnogo širim sagledavanjem i života i svijeta, te je moguće nabrojati tek neke od njih: Živjeti u prošlosti budućnosti Susan Kucera, Bodljikava žica Nikolausa Geyrhaltera, Prazna soba Shirly Berkovitz, Studio 54 Matta Tyrnauera, Još se snima Ghiatha Ayouba i Saeeda Al Batala, Westwood: pankerica, ikona, aktivistkinja, Proces  spomenutog Sergeja Loznice, Nisu imali kad odrasti Petera Jacksona, Kameni govornici Igora Drljače. Osim navedenih filmova treba spomenuti i događanja kao što su standardni Pitching forum, te održana predavanja Želimira Žilnika te Sergeja Loznice.

Tako je prošlo još jedno izdanje festivala. U susret ZagrebDoxu 2020, slaveći Film i njegovu afirmaciju, u svoj potencijalno ostvarivoj ljepoti i snazi!

]]>
Fri, 8 Mar 2019 22:51:42 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14462/zagreb-dox-2019---u-ime-republike-hrvatske-i-pismo-
ZagrebDox 2019. - Susjedi http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14461/zagrebdox-2019---susjedi- ZagrebDox 2019. - Susjedi ]]> Na festivalu ZagrebDox 2019. održanom od 24.02.2019. – 03.03.2019., inače ove godine petnaestom po redu prikazano je 104 filma u 16 različitih sekcija. Kao i prošlih godina, i ove je godine koncentracija najkvalitetnijih filmova bila u tri dobro znane sekcije: Stanje stvari, Majstori doxa, te Kontroverzni dox. O navedenim sekcijama je već dovoljno pisano te ovdje nisu predmet kritičke analize, a presudan kriterij odabira analiziranih filmova i ove godine je baziran na tome da filmovima bude prikazan kako specifikum sadašnjeg vremena (zeit gest), tako i specifikum prostora  - to jest Hrvatske.

Iako su posljedice destruktivnosti na cjelokupnu svjetsku civilizaciju povodom Drugog svjetskog rata svojom veličinom vjerojatno nemjerljive, ipak postoje i određeni pozitivni fenomeni do kojih je došlo usred ratnih događanja.

Prvi primjer je onaj kada je nedostatkom muškaraca koji su uglavnom bili na raznim ratištima došlo do značajnog manjka radne snage u proizvodnji neophodnih strateških resursa, te je distributivni prekid kompenziran dovođenjem žena na njihova radna mjesta. Time su pripadnice drugog to tada zapostavljanog spola, dokazale da su one itekako sposobne obavljati razne radne zadaće na zadovoljavajućoj razini, te je dani proizvodni obrazac ostao prisutan i po završetku rata.

Drugi rijetki primjer pozitivnih posljedica po određene društvene segmente je pojava da su psihički bolesnici za vrijeme Drugog svjetskog rata izašli na slobodu iz razloga jer su im bolnice bile uništene, te su se kako nisu imali gdje biti na jednom mjestu razbježali uokolo. Premda se za mnoge od njih pretpostavilo da se u takvim životnim uvjetima uopće neće snaći, sama stvarnost je ipak dokazala suprotno.

Jedan od filmova koji govori o pozitivnim promjenama psihičkih bolesnika nakon što su napokon došli na slobodu, odnosno napustili ustanovu u koju su bili internirani, je i film Susjedi Tomislava Žaje.

Iako bi se na samu početku filma moglo pretpostaviti da je u pitanju još jedan film koji se bazira na vizualnom eksploatiranju psihički bolesnih ljudi, odnosno raznih devijacija njihovih fizionomija, ipak se srećom radi o upravo suprotnu pristupu redatelja. Tomislav Žaja se ne bavi ni estetikom ružnog, niti takozvanom izopačenom umjetnošću, niti pripada cijelom jednom fotografskom i filmskom žanru koji se bavi pukom pojavnošću psihički nerazvijenih to jest bolesnih osoba.

Zbog toga redatelj radi ono što su trebale uraditi razne državne ustanove, ali nažalost uopće nisu – od konkretnih osoba nastoji izvući upravo ono najbolje iz njih. Da bi Tomislav Žaja to uspio itekako je trebalo veliko strpljenje i istrajnost, a preduvjet svega je naravno bila ljubav za dane osobe. Kako se u filmskoj terminologije nažalost često krajnje nestručno koriste kao filmski sinonimi dva različita pojma, a to su direct  film i cinema verite, upravo je film Susjedi djelo gdje se itekako može shvatiti esencijalna razlika dva navedena pristupa realizaciji filmskog materijala. U velikom broju društvenih slučajeva princip fly on the wall koji odlikuje direct film pristup snimanja, ma koliko vremenski trajao ipak neće polučiti neke bitnije spoznajne rezultate iz razloga bihevioralnog pristupa životu onih koji su snimani, odnosno sveprisutnog imperativa samoprezentacije u najboljem mogućem svjetlu. Zbog toga je u njihovu slučaju mnogo zahvalniji cinema verite pristup koji podrazumijeva i određene provokacije snimanih. Za razliku od navedenih građanskih, uvjetno rečeno normalnih osoba kod psihički bolesnih osoba jedini ispravan je princip direct filma, to jest  promatračkog odnosno opservacijskog dokumentarca.

Tako se o konkretnoj problematici  u filmu u Susjedi može saznati sljedeće: Neki su pacijenti bili internirani u dom za psihičke osobe i nekoliko desetljeća, značajno im je forsirano farmakoterapijsko liječenje, nekima od njih su i davani određeni eksperimentalni lijekovi, a znalo se događati i da su same doze kvantitativno prejake. Isto tako uočljivo je nepostojanje individualnog pristupa liječenju pacijenata, prisustvo negativnih nuspojava lijekova kakve su nemogućnost spavanja i oboljenja jetre, držanje oboljelih u karanteni kao da se radi o zaraznoj bolesti, te svođenje ljudi uglavnom na vegetativnu razinu postojanja.

Od recentnijih dokumentarnih filmova koji se bave sličnom problematikom treba spomenuti film Nuspojave (Controindicazione, 2016) autorice Tamare von Steiner, koji govori o problematici interniranih zatvorskih psihičkih bolesnika, te u jednom  mnogo naturalističnijem ključu gradi priču i kao suvremenu globalnu metaforu.

Sam proces snimanja filma Susjedi imao je dvostruku dimenziju, kako je  paralelno s dokumentiranjem stvarnosti imao i značajnu ulogu u procesu socijalizacije snimanih osoba. Osim navedenog, film se naravno može i percipirati kroz prizmu svojevrstne opomene za gledatelje, kako bi više cijenili same njihove živote.

Što se tiče aspekata gdje je itekako ostvariva identifikacija s likovima filma Susjedi, to se naročito odnosi na segment filma gdje oni govore da bi voljeli biti u braku s voljenom osobom, možda imati i djecu, imati zaposlenje odnosno normalan život. Također je značajno prisutna dimenzija njihovog stoičkog življenja, koja je itekako univerzalna ljudska kategorija, a osobito u suvremenom dobu u kojem je nažalost sve naglašenija.

Pored svega kazanog, može se postaviti osnovno društveno pitanje, a ono glasi: Tko je u stvari bolestan, a tko ipak zdrav u ovakvom vremenu u kojem živimo, odnosno pripadajućem nam prostoru. Jesu li to uvjetno rečeno psihički bolesne osobe ili su to ipak mnogi političari ove zemlje. Dijagnoze koje se spominju u filmu su bipolarni poremećaji, shizofrenija, afektivna psihoza. Sukladno vremenu potpune političke nedosljednosti političara, njihovih svjetonazorski nekomplementarnih premrežavanja, pojavama najprizemnije političke trgovine, nedovoljno definiranom okviru društvenog djelovanja odnosno zajednice, odsustvu značajnije novinarske etike i stručnosti, a svemu tom prezentiranom u što višem afektivnom registru – neophodno je postaviti pitanje: Tko je normalan, a tko ipak lud?!

Zbog toga je u filmu Tomislava Žaje itekako efektno pojavljivanje bivših interniranih pacijenata okruženih ljudima na ulici, jer u njihovoj međusobnoj interakciji dolazi do izričaja dramaturško pravilo da spoljašnjost sporednih likova znakovito može opisati unutrašnjost onih glavnih, to jest uvjetno rečeno normalnih građana, te fizička devijantnost dotičnih osoba time itekako prerasta u autorov svojevrstan društveni komentar.

Zato se na kraju treba zapitati:Tko su bolesni Susjedi?!

]]>
Tue, 5 Mar 2019 22:35:00 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14461/zagrebdox-2019---susjedi-
15. ZagrebDox - mladi autori i prestižni festivali http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14441/15-zagrebdox---mladi-autori-i-prestizni-festivali- 15. ZagrebDox - mladi autori i prestižni festivali ]]> Na 15. izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, koje će se održati u kinu Kaptol Boutique Cinema od nedjelje, 24. veljače do nedjelje, 3. ožujka, gledatelje očekuju 104 dokumentarna filma raspoređena u 16 programa, niz atraktivnih službenih i posebnih filmskih programa, predavanja, razgovori s autorima i koncerti. Selektori su za ovogodišnje izdanje pogledali otprilike 1.700 filmova, a u natjecateljski program ZagrebDoxa uvrstili su 37 filmova: 19 u međunarodnu i 18 u regionalnu konkurenciju. Natjecateljski program 15. ZagrebDoxa i posebnosti ovogodišnjeg, polujubilarnog festivalskog izdanja, na konferenciji za medije predstavili su direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski, producentica Lucija Parać i Ivan Benc, direktor Odjela za marketing TV usluga i sadržaja Hrvatskog Telekoma, generalnog sponzora festivala.

"Evo nas na petnaestom, polujubilarnom izdanju ZagrebDoxa u kinu Kaptol Boutique Cinema. U ovih petnaest godina prikazali smo više od 2 tisuće dokumentaraca, koje je pogledalo više od 190 tisuća gledatelja. To otprilike znači da smo pregledali 15 tisuća filmova kako bismo publici predstavili najbolje, najvažnije i najzanimljivije iz svjetske dokumentarne produkcije. Činjenica da smo još uvijek tu znači da su se naši radni sati isplatili i da su gledatelji prepoznali trud i kvalitetu koji stoje iza imena ZagrebDox. To ćemo ove godine proslaviti još jednim sjajnim festivalom." Izjavio je Nenad Puhovski.

U međunarodnu konkurenciju 15. ZagrebDoxa uvršteno je 19 dokumentaraca, a zanimljivo je da gotovo polovicu naslova potpisuju autori do 35 godina, što najavljuje trend smjene generacija na svjetskoj dokumentarističkoj sceni. Dva filma mladih autora ujedno su i kandidati za ovogodišnju nagradu Oscar: U procijepu (Minding the Gap) redatelja Bing Liua, atmosferični doku-hit sa Sundancea o američkim skejterima na pragu zrelosti koji je dosad osvojio gotovo 50 svjetskih nagrada, i britanski kratkometražni dokumentarac Crna ovca (Black Sheep) redatelja Eda Perkinsa koji postavlja teška i aktualna pitanja o rasi i identitetu. Generaciji rođenoj krajem osamdesetih pripada i Alexandria Bombach, dobitnica nagrade za režiju na Sundanceu 2018. godine, redateljica potresnog i važnog dokumentarca Na njezinim plećima (On Her Shoulders) o Nadiji Murad, aktivistici za prava Jazida.

U međunarodnoj konkurenciji ZagrebDoxa gledamo niz filmova nagrađenih na prestižnim svjetskim festivalima, od Venecije i IDFA-e do Sundancea i Cannesa. Još se snima (Still Recording) Ghiatha Ayouba i Saeeda Al Batala, ovjenčan s čak sedam nagrada na venecijanskom Tjednu kritike, moćna je i potresna posveta dokumentaristima i umjetnicima koji su odlučili svjedočiti užasima u Siriji. Kontemplativni dokumentarac o jednom nesvakidašnjem međugeneracijskom prijateljstvu, Summa u režiji Andreija Kutsile, nagrađen je priznanjem za najbolji srednjometražni dokumentarac na IDFA-i. S IDFA-inom nagradom za najbolji nizozemski dokumentarni film na ZagrebDox stiže “Nešto se ipak polako mijenja” (“Now Something is Slowly Changing”). Film istražuje različite suvremene oblike osobnog razvoja, od treninga za bolje upravljanje s konjima do masiranja svinja i prezentacije o sreći za osnovnoškolce.

Uz već spomenute naslove, za Oscara je nominiran i dokumentarac o afroameričkoj zajednici u Alabami Okrug Hale jutros, večeras (Hale County This Morning, This Evening) RaMella Rossa, nagrađen i na festivalima Full Frame i Sundance. S nagradama Tribece i festivala Visions du Réel u Zagreb stiže australsko-njemački Otok gladnih duhova (Island of the Hungry Ghosts) redateljice Gabrielle Brady koji vodi gledatelje u strogo čuvani prihvatni centar za ilegalne imigrante na Božićnom otoku usred Indijskog oceana. Francuski Četiri vjetra (To the Four Winds) redatelja Michela Toesce o farmeru koji pruža utočište izbjeglicama na svojoj farmi na granici između Italije i Francuske osvojio je posebno priznanje Golden Eye u Cannesu.

Dva filma u konkurenciji nastala su prema poznatim pričama s novinskih naslovnica. Američki Tri identična stranca redatelja Tima Wardlea priča je o jednojajčanim blizancima koji su bili razdvojeni nakon rođenja, a slučajno su se sreli u dobi od 19 godina. Splav (The Raft) u režiji Marcusa Lindeena, nagrađen na CPH:DOX-u, na zanimljiv način rekonstruira jedan od najpoznatijih socioloških eksperimenata 70-ih za koji se petoro muškaraca i šest žena otisnulo preko Atlantskog oceana na splavi. U međunarodnu konkurenciju ZagrebDoxa stižu i dvije zanimljive obiteljske priče koje također potpisuju mlade autorice. Cille Hannibal, redateljica danskog filma Te noći smo pali (The Night We Fell), dirljivog osobnog dokumentarca o žalovanju i gubitku voljene osobe kojim se otvara ovogodišnji ZagrebDox, i Anna Kryvenko, koja u filmu Moj neznani vojnik (My Unknown Solider) preispituje sudbinu svoga praujaka koji je 1968. godine ušao u Prag kao okupator, o čemu se u njezinoj obitelji desetljećima šuti.

U međunarodnu konkurenciju uvršteni su još češko-nizozemski Bruce Lee i razbojnik (Bruce Lee and the Outlaw) u režiji Joosta Vandebruga, priča iz podzemlja Bukurešta koja se bavi sudbinom jednog dječaka beskućnika, poljski Simfonija tvornice Ursus redateljice Jaśmine Wójcik, koji oživljava sjećanja radnika nekad najvećeg europskog proizvođača poljoprivredne opreme, i vizualno impresivan kineski dokumentarac nagrađen u Busanu Na planini (Up the Mountain) Yang Zhanga o kineskom umjetniku koji je svojim podukama iz slikarstva trajno transformirao jednu seosku planinsku zajednicu.

Za Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji natječu se i tri sjajne dokumentarne minijature: iransko-britanski Zgriješila sam s užitkom (I have Sinned a Rapturous Sin) redateljice Maryam Tafakory o ženskoj senzualnosti u islamskoj kulturi, estonsko-peruanski Sretan život (A Life of Pleasure) Marte Pulk koji se bavi temom nasilja u vezi iz perspektive nekoliko prostitutki i švicarski All Inclusive Corine Schwingruber Ilić o masovnom kruzing-turizmu koji je nagrađen Zlatnom golubicom na DOK Leipzigu.

Natjecateljski blok regionalne konkurencije uključuje 18 dokumentarnih filmova među kojima su i novi dokumentarac Gorana Devića, trostruki laureat DOK Leipziga i niz naslova prikazanih na prestižnim festivalima poput IDFA-e, Berlinalea, Sundancea, Visions du Réela, Locarna i Hot Docsa.

Novi film Gorana Devića U ime Republike Hrvatske prati Marka Franciškovića u pokušaju predstavljanja radikalnog političkog programa i pravosudno-psihijatrijskoj reperkusiji koja je uslijedila nakon tog političkog aktivizma. S IDFA-e stiže Mađarska 2018. (Hungary 2018) Eszter Hajdú, važan i simptomatičan film za trenutačnu europsku i regionalnu političku situaciju koji nas vodi iza kulisa demokracije politički devastirane Mađarske, a bavi se porastom nacionalizama i desničarskog ekstremizma u Europi. Lake lekcije (Easy Lessons) redateljice Dorrotye Zurbó još je jedan mađarski naslov iz regionalne konkurencije. Film je prikazan na Locarnu, a prati sedamnaestogodišnju Kaifu, odbjeglu iz rodne Somalije kako bi izbjegla prisilni brak, dok se pokušava integrirati u mađarsko društvo. Trostruki laureat DOK Leipziga Sanjala sam (I Had a Dream) u režiji Claudije Tosi film je o dvije talijanske političarke i njihovu suočavanju s talijanskim političkim ambijentom u kojem žene nisu dobrodošle. Njih dvije pritom svjedoče promjenama koje donedavno nisu mogle ni naslutiti: smrti politike i uzletu populizma. Iz Italije u regionalnu konkurenciju dolaze i Pospane priče (Stories of the Half-Light) redatelja Luce Magija, koji je nagrađen na Visions du Réelu, i Una Primavera (red. Valentina Primavera), koji je premijeru imao na DOK Leipzigu.
 
Prikazana na Hot Docsu i nagrađena posebnim priznanjem na Visions du Réelu, alpinistička priča srpskog redatelja Mladena Kovačevića 4 godine u 10 minuta uvrštena je i u regionalnu konkurenciju ZagrebDoxa. Taj intimni prikaz jednog nesvakidašnjeg putovanja i avanture prvog srpskog alpinista koji se popeo na Mount Everest načinjen je od slučajno pronađenog amaterskog videomaterijala i tekstova iz dnevnika protagonista koji su otkriveni nakon 17 godina. Još jedan film, rumunjski Boksač zvan Marelica (Caisă) Alexandrua Mavrodineanua, dotiče se sporta. To je priča o upornosti, otpornosti i opstanku u surovom okruženju unutar i izvan sportske dvorane. U programu gledamo i koprodukciju Srbije i Švicarske Taurunum Boy u režiji Jelene Maksimović i Dušana Grubina o "opasnim" dečkima iz Zemuna, njihovim zabavnim danima, jednostavnim snovima i neuzvraćenim ljubavima i belgijsko-crnogorski dokumentarac Separation, Vivid Dreams redateljice Bojane Radulović koji je prikazan na IDFA-i i DOK Leipzigu.
 
U konkurenciji su i dva slovenska dokumentarca: Temelji, u kojem redatelj Peter Cerovšek prati izgradnju luksuznog hotela kroz prozor svoje kuhinje, bilježeći usput djeliće raspada svoje veze koji se nehotice potkradaju u snimljeni materijal, i Koliko se voliš? redateljice Nine Blažin o beskućnici Viktoriji koja planira novi život.
 
Nakon prikazivanja u službenim programima Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa gledamo kosovski dokumentarac U sredini (In Between) Samira Karahode i kanadsko-bosanske Kamene govornike (The Stone Speakers) Igora Drljače koji su premijeru imali na festivalu u Torontu. Veerin čarobni život (The Magic Life Of V) u režiji Tonislava Hristova također stiže s Berlinalea, a prikazan je i na Sundanceu.

Uz Devićev dokumentarac, za Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji natjecat će se još tri hrvatska naslova. Redateljice Marija Ratković Vidaković i Dinka Radonić potpisuju hrvatsko-švedsku koprodukciju IKEA for YU koja je prikazana na DOK Leipzigu. To je film o obitelji suredateljice Marije, koja i danas njeguje jugoslavenske ideale, i priča o odrastanju, odvajanju od roditelja i prihvaćanju vlastita sustava vrijednosti. Na kraju tame Ranka Paukovića u fokus stavlja Sakibu, jednu od posljednjih radnica iz rudnika Breza, i istražuje što znači biti rudar na kraju ere fosilnih goriva, ali i što znači biti žena u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Susjedi Tomislava Žaje prate ljude s psihičkim poteškoćama koji napuštaju instituciju nakon desetljeća provedenih u izolaciji i pokušavaju obnoviti svoje raspadnute živote.

ZagrebDox, kao i dosad, uz natjecateljski program donosi i niz popularnih službenih programa: Biografski dox, Glazbeni globus, Happy Dox, Kontroverzni dox, Majstore doxa, Stanje stvari, Teen Dox, ADU Dox i Factumentarce.  Atraktivni su i posebni programi. Slow Dox, nazvan prema istoimenu filmskom podžanru, gledateljima nudi posebnu vrstu doživljaja u filmovima koje odlikuju dugi kadrovi, minimalizam, opservacija i malo ili gotovo ništa radnje. Program, između ostalog, uključuje i eksperimentalni film sastavljen od namještenih snovitih slika Njezina kuća obuzeta snom u režiji jednog od istaknutijih predstavnika pokreta slow doxa Scotta Barleyja. U programu Poznati o poznatima gledamo dokumentarce o slavnim osobama koje su režirali jednako slavni redatelji, između ostalih Papa Franjo, čovjek od riječi u režiji Wima Wendersa, dok program Ljubav i moda donosi tri dokumentarca o modnim ikonama našega vremena. Retrospektiva je posvećena Sergeju Loznici, jednom od najistaknutijih europskih dokumentarista današnjice i žestokom kritičaru ruske politike, dok će u sklopu Autorske večeri biti prikazan izbor filmova našeg nagrađivanog redatelja Nebojše Slijepčevića.

Na ovogodišnjem izdanju edukacijskog programa ZagrebDox Pro predstavit će se 12 dokumentarnih projekata u različitim fazama razvoja i produkcije iz 12 zemalja. Uz jednodnevni pitching forum, središnje zbivanje programa ZagrebDox Pro koje je otvoreno za javnost, održat će se i dva majstorska predavanja s cijenjenim autorima i redateljima, Želimirom Žilnikom i Sergejem Loznicom, i studija slučaja poznate filmske publicistice Mirjam Wiekenkamp (NOISE Film PR) pod nazivom Treba li vašem filmu PR?.

"Za naše posjetitelje ponovno ćemo u dnevnim terminima besplatno prikazivati sve filmove iz međunarodne i regionalne konkurencije. Već tradicionalno, nakon zatvaranja festivala i dodjele festivalskih nagrada najboljim filmovima po izboru žirija u nedjelju, 3. ožujka u programu The Best of Fest moći se pogledati svi nagrađeni filmovi ovogodišnjeg ZagrebDoxa i dodatne projekcije najtraženijih filmova festivala. Također, u slavljeničkom raspoloženju, ove godine posebno se veselimo glazbenim večerima u WOW baru, gdje će se svake večeri od utorka do petka održavati glazbeni program tematski vezan uz neki od filmova iz programa. Rođendanski Dox Party održat će se u subotu, 2. ožujka u Vinyl Baru u Bogovićevoj od 21 sat."- dodala je Lucija Parać.

"Kad 15 godina radite festival filmskog žanra koji se bavi stvarnim događajima i koji se ne oslanja na glumačke zvijezde, tada zaista trebate biti stručnjak. Gospodin Nenad Puhovski i njegov tim istinski su stručnjaci pa koristim priliku da im čestitam na ovom jubileju. Osim što je ZagrebDox važan događaj za hrvatsku kinematografiju i kulturu općenito, a možemo reći i za ovaj dio Europe, važan je i Hrvatskom Telekomu. Hrvatski Telekom je uz ZagrebDox već 14. godinu zaredom! Zahvaljujući međusobnom razumijevanju i dobroj suradnji s festivalom, Hrvatski Telekom korisnicima može ponuditi ekskluzivne sadržaje u njihovu domu. Takva suradnja našim korisnicima donosi zanimljive i atraktivne dokumentarce s festivala koje putem platforme MAXtv mogu pogledati bilo kada i bilo gdje – na televiziji, računalu, tabletu ili smartphoneu. Takva suradnja ujedno doprinosi stvaranju premium sadržaja, što čini MAXtv drugačijim u odnosu na konkurenciju. Cijelom timu želim uspješan i dosad najposjećeniji festivalski tjedan, a ljubitelje dokumentaraca pozivam da nam se pridruže i uživaju u vrhunskoj ponudi filmova na festivalu za koje vjerujem da će zadovoljiti svačiji ukus. Pogledajte i one koji će biti dostupni u videoteci MAXtv-a jer sigurno nećete stići pogledati baš sve na ZagrebDoxu." Izjavio je Ivan Benc, direktor Odjela za marketing TV usluga i sadržaja u Hrvatskom Telekomu.

Prodaja ulaznica počinje 15. veljače na blagajnama kina Kaptol Boutique Cinema, na tiketomatima u predvorju kina, online na kaptolcinema.hr i putem mobilne aplikacije iCineStar. Na sva glazbena događanja u WOW Baru i na Dox Party u subotu – ulaz je slobodan.

]]>
Wed, 13 Feb 2019 04:17:21 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14441/15-zagrebdox---mladi-autori-i-prestizni-festivali-
ZagrebDox 2018. (5.) - Filmovi o umjetnicima http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14440/zagrebdox-2018-5---filmovi-o-umjetnicima ZagrebDox 2018. (5.) -  Filmovi o umjetnicima ]]> Od prikazanih filmova o umjetnosti, odnosno umjetnicima, treba spomenuti tri filma koja su uglavnom bazirana na rušenju granica, odnosno njihovom zamagljenošću: Tako su to filmovi:  U potrazi za Traneom: Film o Johnu Coltraneu, film Beuys, te Mutne granice: U svijetu umjetnosti.

Snažno hipnotičko djelovanje nije samo imao film Ljudska rijeka, već je sličan efekt polučio i film U potrazi za Traneom: Film o Johnu Coltraneu (Chasing Trane: John Trane Documentary) Johna Scheinfelda. To je naravno ostvareno sveukupnom simbiozom ekspresivnosti slike i zvuka, to jest muzike i različitog arhivskog materijala, te je karizma umjetnika danim filmom efektno evocirana, a čime su ljubitelji samog Johna Coltranea itekako bili zadovoljni. Druga dva zanimljiva filma o umjetnosti su pak u velikoj mjeri u međusobnoj suprotnosti.

Film jednostavnog naziva Beuys redatelja Andresa Veiela, film je koji govori o njemačkom umjetniku Josephu Beuysu, odnosno njegovim svjetonazorima koji su neodvojivi od njegova umjetničkog rada, a itekako distingvirani od komercijalne umjetnosti. Tako po Beuysu umjetnici, trebaju isprobavati mogućnosti prodora umjetnosti u svakodnevnu životnu praksu i njezine promjenu, te je jedna od njegovih glavnih teza bila „Svaki čovjek je umjetnik“, dok je izborom materijala za svoje skulpture i objekte značajno podrivao tradicionalne umjetničke kanone, koristeći primjerice filc, mast i med. Iz razloga intenzivnog suočavanja s raznim društvenim pitanjima, te antropozofskim učenjem Rudolfa Steinera, Beuys je u svojim djelima gradio veoma složene sustave značenja. Radeći na nizu društvenih aktivnosti u kontekstu proširenog pojma umjetnosti tako nastaje i koncept socijalne skulpture. Društvo u cjelini percipirano je kao veliko umjetničko djelo, nastalo ravnopravnom suradnjom svih društvenih segmenata, svojevrstan globalni Gesamtkunstwerk.

Nasuprot filmu Beuys, u djelu Mutne granice: U svijetu umjetnosti (Blurred Lines: Inside The Art World, 2017) autora Barrya Avricha, svrha suvremene umjetnosti ne biva u njezinoj liberalizaciji i širokoj prijemčivosti, već upravo u što većoj eksluzivnosti. Eksluzivnost je najefektnije ostvariva kroz financijsku dostupnost najvišim društvenim slojevima, koji umjetnička djela percipiraju uglavnom kroz prizmu statusnih simbola, to jest etatističku dimenziju umjetnosti, a takav pristup daljnje vodi i do same fetišizacije određenih umjetničkih djela. Oslobođena svake ideologije osim idelogije novca, contemporary art odlikuje visoka tržišna prilagodljivost, proizišla iz permanentnog osluškivanja tržišta. Svu predestiniranost ka materijalnom i dekadenciju trenutne epohe, najbolje potvrđuje intenzivno blještavilo i jarkost boja prisutnih u filmu Mutne granice: U svijetu umjetnosti, koje umjetnosti oduzimaju svaku potencijalnu dimenziju tajne, i pokazuju da iza te prve naglašene dimenzije malo što i postoji u stvari. U kontekstu umjetnosti performansa također je uočljiv negativan evolutivan put od art of performance do performing of art, što su očito dijametralno različite stvari.

Dva su različita filma koja koriste skoro identičnu estetiku ljudskih portreta, odnosno posredstvom pejzaža ljudskih lica nastoje naglasiti svu mikrokosmičnost prikazivanih jedinki, odnosno njihovu posebnost i neponovljivost. Prvi film je Vježbanje razgovora (Atelier de conversation, 2017) autora Bernharda Braunsteina koji prikazujući interaktivan način učenja francuskog jezika u javnoj knjižnici Centra Georges Pompidou u Parizu, uspijeva ući u svjetove čitavog spektra ljudi različitih geografskih, socijalnih, odnosno kulturoloških područja. Koristeći već samom konverzacijom uspostavljenu formu anketno-raspravljačkog filma, te rabeći krupne planova kojima biva posredovana veoma osobna dimenzija svega kazanog, Braunstein sugestivno oslikava prilike prostora pridošlih polaznika tečaja.   

Drugi film u sličnom vizualnom ključu je Natjecanje (Le Concours, 2016), uradak Claire Simon o cjelokupnom procesu selekcije studenata na prijamnom ispitu ugledne pariške filmske škole La femis, gdje članovi ispitne komisije uranjajući u kozmose prisutnih mladih ljudi, nastoje izabrati one s najvećim umjetničkim potencijalom, odnosno autentičnošću.

Kako se natjecanje događalo u filmu Claire Simon, tako se slično dogodilo na središnjem događanju festivala. Naravno, riječ je o sada već tradicionalnom Pitching forumu 12 dokumentarnih projekata, od kojih je njih nekoliko dobilo prolaznu ocjenu za određenu financijsku podršku. Sama riječ pitching potječe od glagola to pitch, izraz izvorno iz bejzbola, što znači nabaciti lopticu, a u ovom kontekstu – nabaciti projekt za realizaciju. Kvaliteta filmova u selekciji je svake godine zadovoljavajuća, te je u većini slučajeva sam pozitivan odabir za sudjelovanje već garancija, ako ne za sve, onda sigurno za većinu da će njihovi projekti biti realizirani. Nažalost, događalo se i da je vremenski put do same završnice projekata znao itekako dugo trajati, mada na kraju filmovi ipak ne bi rezultirali zadovaljajućom kvalitetom. Također bi se ponekad znalo dogoditi da je kvaliteta samih izlaganja određenih projekata bila na višoj razini nego sami filmovi kada bi bili finalizirani. To se ove godine dogodilo s filmom U slučaju rata Jana Geberta, koji nije ni izbliza zadovoljio postavljena očekivanja. Srećom za razliku spomenutog filma, prikazani uradci koji su opravdali očekivanja s prošlih pitchinga su bili filmski esej u stihu Slatko od ništa (2017) Borisa Mitića, te film Samotna bitka Thomasa Reida (The Lonely Battle of Thomas Reid, 2017) autora Feargala Warda. Osim Pitching foruma također je održano nekoliko radionica, i to od strane eminentnih autora dokumentarnih filmova koji su ove godine među ostalima bili Talal Derki sa svojim predavanjem Snimanje u neprijateljskom okruženju, te Eva Mulvad, Miha Čelar i Anna Zamecka.

Tako je prošlo još jedno izdanje festivala. U susret ZagrebDoxu 2019, slaveći Film i njegovu  afirmaciju, u svoj potencijalno ostvarivoj ljepoti i snazi!

]]>
Mon, 5 Mar 2018 23:43:36 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14440/zagrebdox-2018-5---filmovi-o-umjetnicima
ZagrebDox 2018. (4.) - Ljudska rijeka http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14437/zagrebdox-2018-4---ljudska-rijeka ZagrebDox 2018. (4.) -  Ljudska rijeka ]]> Silom prilika, i naslovljen i koncipiran po principu dramaturgije plutajućeg subjeka biva film Ljudska rijeka (Human Flow, 2017), konceptualnog umjetnika i aktivista Ai Weiweia, iz razloga jer ikako drugačije i nije mogao biti postavljen, a da bi istodobno bio u skladu s okrutnom realnošću svih prikazivanih ljudi. Iz razloga ratnih strahota koje se događaju u njihovim domicilnim zemljama trenutačno, sukladno podacima kojima raspolaže film Ljudska rijeka, preko 65 milijuna ljudi biva raseljeno naokolo po svijetu. U sferi igranog filma postoje dva antologijska filma koji su strukturirani na spomenutoj vrsti dramaturgije, odnosno njihovi likovi, a to su antologijski Džimi Barka iz filma Kad budem mrtav i beo Živojina Pavlovića, te djevojka Una iz ništa manje bitnog filma Život i smrt porno bande Mladena Đorđevića, koji problematizirajući društveni segment biopolitike, odnosno nekropolitike itekako korespondira s filmom Ljudska rijeka. Osim što oba lika imaju imena vezana za tok (barka i rijeka Una), dijeli ih i to što oboje umiru na kraju navedenih filmova, te je za nadati se da će nesretni ljudi iz filma Ljudska rijeka, ipak proći bolje nego oni, ali s obzirom na kompleksnost  cjelokupne problematike, to je ipak opcija koja im netremice nad glavom visi poput Damoklova mača.

Sukladno višegodišnjoj problematici izbjeglica, postoji već veliki broj filmova koji su snimljeni na ovu temu, ali ipak bi mogao biti izdvojen film Zidovi (Walls, ZagrebDox 2017) autora Pabla Iraburua i Migueltxoa Moline, koji je itekako mogao utjecati na strukturu filma Ai Weiweia, s tim da je film Ljudska rijeka ipak znatno širi, scene snimane u totalima imaju naglašenu vizualnu hipnotičnost (Rat kao otac svih fotografija – staro je pravilo), što je nažalost i logično s obzirom da se radi o katastrofama biblijskih razmjera, a sve to naravno već postoji memorirano u prostoru kolektivnog nesvjesnog.

Intencije redatelja Weiweia ipak ostaju na razini vizualne eksploatacije filma u velikoj mjeri, te iako je sadržaj filma najviše uvjetovan političkim mapiranjem država, redatelj se nedovoljno bavi tim globalnim aspektom. To dolazi do izražaja u mnogim segmentima: Redatelj mnogo više pokazuje nego što prokazuje, isto tako on percipira filmski mehanizam kao izmjenu slika, ali i ne kao odslikavanje nastalih mijena likova; pored toga Weiwei ne razmišlja o mogućen kontraefektu filma, to jest da će veličina problema mnoge države dovesti do mišljenja da je to prevelik ekonomski zalogaj za njih; isto tako redatelj ne postavlja pitanje geopolitičke borbe za naftne i druge prirodne resurse (takozvana Seven Sisters problematika, to jest monopol nekoliko glavnih svjetskih transnacionalnih naftnih kompanija primjerice) ratom zahvaćenih država, te odgovornosti za dana događanja; ekonomskoj prognozi da će u prvih 10 svjetskih ekonomskih sila iz Europe 2030. godine biti jedino Savezna Republika Njemačka, a inače ista ta Njemačka je glavni producent samog filma Ljudska rijeka, i ista ta Njemačka nažalost već znatno vrijeme dozvoljava postojanje porasta velikog nereda i jačanja desnice u perifernim ekonomskim europskim zemljama, a s druge strane je krajnje cinično začuđena kada te iste države neće uopće da prime izbjeglice i emigrante. Naravno, sve navedeno je u vezi potrebe Njemačke za radnom snagom, s tim da je jedina razlika u tome da je inkluzija radnika iz Europe nekih 3.5 puta jeftinija.

Kompleksnost problematike zahtijeva još nekoliko postojećih rakursa u elaboraciji, odnosno etiologiji: 1) svjedoci smo dva društvena fenomena suvremene današnjice na koja je ukazao talijanski filozof Giorgio Agamben – homo sacera, te stabilnosti promjene; 2) aspekt sveprisutnosti biomoći, odnosno biopolitike, pojam francuskog filozofa Michela Foucaulta biva zamijenjen puno radikalnijom nekropolitikom; 3) istodobno tomu kod postkolonijalne teoretičarke i aktivistice Gayatri Chakravorty Spivak biva prisutno nekoliko saznanja, među ostalima: a) pripadnost rasi ne ovisi nužno o boji kože, već je rezultat određenog mentalnog stanja onog koji gleda, te b) od samih početaka ljudske civilizacije postojao je, te i dan-danas postoji deficit mogućnosti onih koji su potlačeni (Subaltern) da im se ustupi prilika da govore (bez posredovanja nadređenih im centara moći); 4) u korelaciji s kazanim veoma je srodno mišljenje teoretičara filma, Laurae Mulvey te Raymonda Belloura o inferiornosti onog tko je gledan, i superiornosti onog tko je nositelj pogleda, a u ovom slučaju se radi o tome da je nositelj pogleda potencijalno njemački producent posredstvom Aia Weiweia; 5) u kontekstu analize djelotvornosti angažirane umjetnosti, na primjeru fotografije (koja itekako korespondira s filmskom umjetnošću), Susan Sontag konstatira da je angažirana fotografija posljednjih desetljeća koliko probudila savjest, toliko s druge strane ju je umrtvila. Principom implikacije može se doći do stava koji imaju pojedini teoretičari antropologije o karnevalu, a to je da se po završetku karnevala stvari vraćaju na početnu poziciju, bez ikakve značajnije društvene promjene; 6) u kontekstu pojavljivanja ljudskog tijela kao ornamenta, to jest korištenja masa kao ukrasa, istoimena teorija njemačkog filozofa i teoretičara filma Siegfrieda Kracauera nije primarno prisutna, ali pojedine scene bi itekako mogle imati takvu interpretaciju od strane onih koji su upravo kreatori te vrste planetarne režije.

Treba se opet usmjeriti na samo ime filma, odnosno njegov adekvatniji naziv Ljudski tok, jer ono ukazuje na glavni mehanizam funkcioniranja 21. stoljeća, a to je naravno kretanje to jest tok iliti protočnost kako informacija, tako i kapitala, roba, usluga, te spomenutih ljudi. Stoga bi najadekvatnija forma danog filma ipak bila u obliku kako je Alexander Kluge snimio film Kapital, naravno djelo nastalo po motivima istoimene knjige Karla Marxa.

Ostvariti namjeru Ai Weiweia da ovaj svijet nema više izbjeglih, odnosno prognanih ljudi znači u stvari da više ikada ne bude rata na planetu Zemlji. Da bi to bilo ostvareno u praksi trebalo bi doći do konsenzusa najvećih ekonomskih, odnosno svjetskih sila, a istodobno bi trebao postojati jedan nadentitet koji bi sprovođenje dogovora kontrolirao i sprovodio. Takva je situacija očito teško sprovediva u realnosti. Budućnost će tako dati odgovor na pitanje, je li to u praksi ipak ostvarivo, i ako jest kada će se to dogoditi.

]]>
Sun, 4 Mar 2018 23:34:30 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14437/zagrebdox-2018-4---ljudska-rijeka
ZagrebDox 2018. (3.) - Dom http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14434/zagrebdox-2018-3---dom ZagrebDox 2018. (3.) -  Dom ]]> Samo odjednom, bez ikakve najave, kako to i u životu često biva, principom in medias res počinje film Dom Zdenka Jurilja (2017, programska sekcija - U fokusu: Nova Europa), odnosno počinju se događati negativne stvari po obitelji koje su tu donedavno živjele sasvim normalne nesmetane živote. Ljudi u uniformama, predstavnici državne vlasti probijaju vrata doma da bi izvršili deložaciju ljudi, koji tim činom gube životni prostor u kojeg su utkali veći dio svojeg postojanja. Za razliku filmova Ovrha Nevena Hitreca te U braku sa švicarcem Arsena Oremovića film Zdenka Jurilja biva puno realističniji i autentičniji, te bilježeći puno pogubnije posljedice uspijeva komprimirati svu nesreću ljudi kojima zbog ovrhe biva oduzeta imovina, a broj takvih ljudi je u Hrvatskoj nažalost itekako velik. Brojni su razlozi zbog kojih netko može doći u žvotnu situaciju da nije u stanju otplaćivati bankovne kredite, odnosno plaćati potrebne režije, te time izgubiti jedinu imovinu u pravnom posjedu: gubitak posla, kredit s neumjereno visokim kamatama, bolest dotične individue ili članova obitelji, prometna nesreća, privređivanje u sferi prekarnog rada, prisustvo mobbinga na poslu, redukcija broja zaposlenih, uvoz jeftinije radne snage pod krinkom nemogućnosti pronalaska domaćih radnika, pravna nereguliranost, odnosno nedosljednost, proizvodnja zaduženog čovjeka s čitavim spektrom negativnih posljedica takvog stanja. Životna ironija je tim veća kako je strateški dio ekonomije u Hrvatskoj godinama baziran na principijelnom neplaćanju dugova na vrijeme malim dobavljačima od strane najbogatijeg i najzastupljenijeg ekonomskog subjekta - Agrokora, što je rezultiralo itekako jednom vrstom fenomena ekonomskih taoca, a financijskom lančanom međuovisnošću taj je problem progresivno uvećavan. Nažalost, privatni mediji o tome dugo u prošlost uopće nisu obavještavali javnost iz razloga direktive nepisanja protiv najvećih oglašivača, a političari iz razloga posredne ili neposredne financijske involviranosti u mehanizam tog ekonomskog giganta.

Iz tog razloga film Dom je lociran koliko u prostor socijalne drame, toliko i u sferu političkog filma. Ipak, ako bi bilo neophodno stavljati ga u određen umjetnički žanr odnosno povijesni period, tada bi to sigurno bio ekspresionizam, pravac puno češće rezerviran za prostor fiktivnog, to jest igranog, kako u kazališnoj, tako i u filmskoj umjetnosti. Rijetko je kada filmski ekspresionizam bio tako ukotvljen u realnosti, kao u dokumentarnom filmu Dom, a sve to iz razloga njegovih gradivnih elemenata, koji su nažalost: krik, vapaj, uzvik, uzdah, facijalno i tjelesno izobličavanje i deformacija uslijed eksternalizacije strahova, tjeskobe i cjelokupne muke, povišen emocionalni registar, razbijenost logičnog mišljenja i govora, jaz unutarnjeg i vanjskog svijeta, izričaj subjektivne stvarnosti pojedinca, kontrast chiaro-scuro svjetla, gdje je tama unutra uslijed zatvorenosti svih prozora i vrata a svjetlost izvan kuće, igra svjetlosti nastala nasilnim probijanjem vrata, veliki broj statista i pokret masa. Pokret mase koja s jedne strane nastoji svojim štitom, to jest svojevrsnim živim zidom (a politička stranka Živi zid je upravo i glavni inicijator i akter zaštite ljudi) spriječiti deložaciju, a s druge strane pokret uniformiranog represivnog aparata, kojeg kamera prati u kontinuitetu, jer taj kontinuitet upravo i označava svu silu Države.

Iako su i jedna i druga strana svedene na puku ekonomiju fizičkog postoji bitna razlika među njima. Strana koja zaštićuje ljude od deložacije svedena je na fizičko, jer se kroz državne institucije malo što može pravno postići, dok u kontekstu uspostavljanja moći nije strukturirana vertikalno, već horizontalno („Nema glavnog“ kao što se i kaže u filmu). Specijalna policija koja osigurava sprovođenje deložacija je također svedena na fizičko, te je samo puki broj, koji čak i nosi na uniformi, ali iz razloga jer je represivni aparat koji sve naredbe dobiva od hijerarhijski nadređenih osoba (vertikalno).

Permanentna fizička tenzija između suprotnih strana veoma asocira na film o holokaustu Šaulov sin Laszloa Nemesa, kako je kretanje likova u danom igranom filmu posljedica permanentne presije nad zatočenicima koncentracijskog logora. Iz tog razloga redatelj Zdenko Jurilj koristi i takozvanu drhtavu kameru, kako bi ilustrirao svu egzistencijalnu nesigurnost, to jest unutarnji krah ljudi. Slično takozvanom političkom baletu u filmovima drugog Mađara, a to je naravno Miklos Jancso, u dokumentarnom filmu Dom moglo bi se reći o deložacijskom baletu nažalost. Također sve viđeno naglašeno korespondira s estetikom ružnog, te kazalištem okrutnosti, a destruktivnost civilizacijske regresije koja se događa najbolje ilustriraju svi atavizmi prisutni u filmu Dom. Ako bi se cijela povijest ljudskog stradanja mogla odrediti kroz jedan pojam, tada bi to bio sigurno – pojam distorzije. Iskretanje, izvijanje, iskrivljenje, izopačenje, izobličenje, deformacija. Vrištanje, vapaji, krikovi, jauci, hroptanje, leleci, razni zvuci neidentificirani do kraja, sve to opisuje psihofizičko stanje nesretnih ljudi kojima se oduzima kuća.

„Moja kuća, moja kuća, moja kuća, moja kuća, moja kuća““!!! Čulo se prije toga, dokumentarna reduplikacija, odnosno ponavljanje koje svakim narednim Moja kuća oslikava određen bitan segment života. Kada je ta kuća bila građena, kako je zarađeno za nju, socijalni segment kojim je bila ispunjena, sve male stvari veoma važne, sve velike stvari veoma važne – vjenčanje, ljubav, rođenje djece, njihovo djetinjstvo, matura, diplomiranje, životna prijateljstva.

S druge strane čuje se: „Ja sam potrošena roba, bio sam u psihijatrijama više nego ...“ grčevito govori jedan od likova filma stojeći na rubu kuće s koje je pitanje hoće li se baciti. Ako je umjesno imati bilo kakvu gledateljsku asocijaciju, onda je to djelomična referenca na kazališno-filmski megaprojekt Potrošeni 55+ Boruta Šeparovića i Montažstroja. Djelomična, jer se ovdje radi o osobi znatno mlađoj od 55 godina, a koja je nažalost i u gorem stanju od potrošenih iz istoimenog filma. Na krovu kuće gdje biva u međuprostoru zemlje i neba očito je da se on više ne obraća niti jednom zemaljskom entitetu, već je svojim govorenjem puno više u dimenziji metafizičkog.

Proces gubljenja svih iluzija o zemlji prava, pravde i blagostanja ne događa se samo kod njega, već je vidljiv i kod samih aktivista protiv deložacije koji sukladno tom pjevaju hrvatsku himnu Lijepa naša domovino s naglašenom ironijom, a daljnjim asocijativnim nizom dolazi se do filma Rajka Grlića Neka ostane među nama, kada jedan od likova recitira „O lijepa, o draga, o slatka Slobodo“, ukazujući na gubitak slobode na svim razinama – od one vrhovne, to jest državne, do svih ostalih područja. Ipak umjetnički rad koji najbolje opisuje opseg problema biva serija radova Lost&Found gdje Sanja Iveković dokumentira nestanak određenih društvenih kategorija ne samo na semiološkoj razini privrednih subjekata, već i iz svakodnevnog života običnih ljudi. Nema više Napretka, nema više Solidarnosti, nema više Slobode, nema više Bratstva, nema više Ponosa.

Postoji li u suvremenom dobu i dalje diferencija medija na vruće i hladne, uzevši u obzir sveprožimajuće prisustvo društva spektakla, pitanje je na koje treba odgovoriti. Po svoj prilici hladni mediji više uoće ne postoje, već postoje samo mediji koji svaku informaciju emitiraju u što povišenijem emocionalnom registru. Naizgled, ta kritika bi se mogla uputiti i autoru filma Dom Zdenku Jurilju, ali, samo naizgled. Razlog zbog čega je ovaj izbor snimljenog materijala najadekvatniji je taj što sam proces borbe oko deložacije u sebi komprimira svu bešćutnost i impersonalnost državnog aparata, kojeg su interventni policajci samo najvidljiviji i ujedno njegov završni dio.

Nažalost, završni dio nečega što još dugo neće imati završetka, te je iz tog razloga jedini mogući način da se film završi upravo kao djelo otvorene forme. A svako djelo otvorene forme pored spomenute neprekinutosti radnje, odlikuje ujedno i subjekt pripadajuće mu decentriranosti pogleda na svijet.

Tako je Zdenko Jurilj potvrdio u filmskoj praksi krilaticu francuskih novovalovaca da „Film ne trpi plašljivce“, odnosno da se filmovi mogu snimati na samo jedan mogući način. Sada ostaje samo pitanje što će uraditi televizijski urednici i ostali festivalski selektori, odnosno hoće li dati neophodnu medijsku pažnju filmu Dom.

]]>
Sat, 3 Mar 2018 23:30:20 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14434/zagrebdox-2018-3---dom
ZagrebDox 2018. (2.) - Druga strana svega http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14432/zagrebdox-2018-2---druga-strana-svega ZagrebDox 2018. (2.) -  Druga strana svega ]]> Prikazan u sekciji Regionalna konkurencija, a iza toga i ovjenčan s nekoliko nagrada (Nagrada Veliki pečat ZagrebDoxa za najbolji film iz Regionalne konkurencije, nagrada žirija FIPRESCI, te HT nagrada publike), film Druga strana svega autorice Mile Turajlić svoj noseći dramaturški okvir bazira na dokumentarističkom principu znanom kao oral history postupak. Povijest usmenog predanja iliti oral history ima svrhu značajnog podrivanja dominantnog društvenog narativa oko kojeg je u prošlosti postojao zvaničan historijski konsenzus, te obično biva korišten u vremenima naglašenih povijesnih diskontinuiteta. Tako autorica koristi svoju obiteljsku priču, odnosno vlastitu majku, inače bivšu političku dužnosnicu te sada građansku aktivisticu, da bi pokušala objasniti slijed povijesnih događanja dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji. Pozicionirajući svoju majku Srbijanku Turajlić za obiteljski stol i dajući joj zadaću da objasni sudbinu prostora Srbije kroz događanja u prostoru njihova obiteljskog stana, dolazi do afirmacije nekoliko principa, to jest postavki dramaturgije filmskog djela, ali i sadržajnih preokupacija, koje su: dramaturški princip slabih likova u jakim situacijama, prostorno pravilo simboličkog teatra, fenomen velikih povijesnih lomova odnosno njihovog prikazivanja, palimpsest kao lajtmotiv, ekonomski nomadizam, autocenzura i cenzura djela.

Dugo postojeća teza o obiteljskom stolu kao zahvalnom mjestu ozbiljnih razgovora odnosno čvrstog dramaturškog strukturiranja priče biva i ovdje potvrđena, ali ono u ovom slučaju dovodi do svojevrsnog gradivnog paradoksa, odnosno kontraefekta, gdje na vidjelo finalno dolazi konstatacija Alfreda Hitchcocka o „slabom subjektu u jakim situacijama“, odnosno o postojanju individua koje vrlo malo mogu utjecati na svoje živote iz razloga imanentne političke slabosti, te značajnih društvenih poremećaja uzrokovanih globalnim političkim događanjima. Slično tome film sa spomenutim prostorom ima i strogu dimenziju simboličkog, odnosno političkog teatra, kako je kretanje unutar danog prostora veoma uvjetovano društveno trasiranim normama. Vezano za fenomen kontinuiteta velikih povijesnih lomova najzahvalnije ga je ilustrirati koristeći citat iz filma Halimin put Arsena Antona Ostojića, koji upravo glasi „Jadan onaj tko istu kuću gradi tri puta“. Formalno različitu, a sadržajno sličnu poruku ima i Dušan Makavejev koji intertekstualno kolažira različit dokumentarni, arhivski, te found footage materijal, razigrano koristi montažu atrakciju, bavi se subvertiranjem odnosno izmjenom određenih ikoničkih znakova, radi intervencije na samoj filmskoj slici, stvara posredstvom bricolage prosedea. Ipak jedna od dimenzija montiranja oštro sukobljenog materijala u filmovima Makavejeva je uspostavljanje analogije sa samim životom, gdje dolazi do povijesnog lomljenja svih životnih aspekata preko koljena. Bilo da se radi o obvezi nekritičkog slijeđenja novozadanih političkih smjernica, njegovanju kulta ličnosti, nestajanju Boga odnosno stvaranju njegova supstituta,  uzurpaciji i otuđivanju imovine što je upravo tema filma Druga strana svega, očito je da se radi o radikalnim društvenim promjenama.

Što se tiče ekonomskog nomadizma on je uvijek posljedica nesigurne egzistencije, a ta je nesigurnost najbolje prikazana u filmu Druga strana svega pojavom radnika na dizalici koji u međuprostoru zemlje i neba biva bez ikakve radne zaštite, te principom sinegdohe (dio za cjelinu iliti pars pro toto) u stvari predstavlja veliki dio građana Srbije koji žive bez takoreći ikakve egzistencijalne sigurnosti. Upravo iz tog razloga ekonomski nomadizam, odnosno seljenje u poželjnije radne destinacije biva u velikom zamahu, a u budućnosti je za očekivati nažalost još veće migracije.

U svezi spomenute autocenzure redateljice Mile Turajlić, odnosno cenzure filma Druga strana svega ona je više nego očita i proizvod je visoke proračunatosti kako autorice filma, tako i za pretpostaviti je samih filmskih producenata. Konkretno, autorica filma Mila Turajlić ni u kojem trenutku ne spominje bilo kakav utjecaj svjetskih političkih centara moći na rat, odnosno raspad Jugoslavije, a koji itekako snose najveću krivicu za bivša događanja, a isto tako imaju izuzetan utjecaj na suvremene radne migracije ne samo iz zemalja bivše Jugoslavije, već cijele periferne Europe. Također, autorica uopće ne spominje da i u današnjem vremenu ima mnoštvo obitelji koje su doživjele sudbinu otuđivanja njihove imovine, koja im i dalje uopće nije vraćena, a kad će se povrat imovine dogoditi, ako se uopće dogodi, pitanje je koje relevantni europski i domaći političari uopće ne postavljaju, kao ni sama Mila Turajlić.

Isto tako aspekt istine u filmu nije ni izbliza zadovoljen kako  je u stvarnom životu ta takozvana druga strana svega u stvari gospođa  koja je univerzitetski profesor, a ujedno je i pomogla redateljici Turajlić u određenim segmentima kada je dotična snimala prethodni film, također tendenciozno napravljeni film Cinema Komunisto. Svim navedenim, Mila Turajlić itekako potvrđuje maksimu Michaela Hanekea: „Film su dvadeset četiri laži u sekundi“, ali nažalost ovaj oblik visoke proračunatosti koji se finalno itekako odrazio na neostvarivanje bitnog kriterija obavijesne istinitosti, to jest vjerodostojnosti djela, je sve više pravilo u svijetu filmske umjetnosti, te skoro da je došao do razine uvjetovanog refleksa onih koji stvaraju filmove, odnosno pukog automatizma. Naravno svaki automatizam je nastao kao posljedica visoke ekonomske proračunatosti i skoro da više i nema razlike između određenih entiteta: bili to tvornički strojevi, profesionalni političari, ili pak oni koji bi trebali stvarati umjetnička djela, svi oni obrađuju stvarnost automatski iz samo jednog njima zadanog rakursa.

Iz tog razloga, prva asocijacija na spomenutu problematiku biva djelo Georgea Orwella 1984 i fenomen takozvanog novogovora koji potvrđuje metamorfozu modernog čovjeka u smjeru bitnog sužavanja jezičnog instrumentarija, a posljedično tome i kognitivnih prostranstava. Tvorci novogovora tako su se nadali da će na kraju dosegnuti artikuliranost govora koji bi išao samo iz grla, bez ikakvog sudjelovanja viših moždanih centara.

Druga asocijacija je postojanje jednog od osnovnih zakona fizike koji dolazi do izražaja, a u potpunosti se može prenijeti u sferu duhovnog  – eksplozija u najvećem broju slučajeva predstavlja život, dok implozija tako predstavlja smrt.

Treća asocijacija je implikacija s predratnom Njemačkom gdje je ambijentu banalnosti zla Hannah Arendt, kako prethodio, tako i supostajao ambijent zla banalnosti i umnog siromaštva.

Nakon određenog vremena sasvim je umjesno razmišljati hoće li to suženje dozvoljenih tema, odnosno dozvoljenog govora i razmišljanja trajno uništiti sav duhovno - mentalni kapital ovih prostora, ili je taj proces ipak moguće reverzibilan. Nažalost, vrlo je velika vjerojatnoća da, i ako je sam proces u najširem smislu poimanog kulturocida moguće reverzibilan, proces radnih migracija građana će ipak ostati ireverzibilan. Bila jednom jedna zemlja, a potom sjećanje na nju.

]]>
Fri, 2 Mar 2018 23:15:35 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14432/zagrebdox-2018-2---druga-strana-svega
ZagrebDox 2018. (1.) - Oni samo dolaze i odlaze http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14429/zagrebdox-2018-1---oni-samo-dolaze-i-odlaze ZagrebDox 2018. (1.) -  Oni samo dolaze i odlaze ]]> Na festivalu ZagrebDox 2018 održanom od 25.02.2018. – 04.03.2018., inače ove godine četrnaestom po redu prikazano je 125 filmova u 14 različitih sekcija. Kao i prošlih godina, i ove je godine koncentracija najkvalitetnijih filmova bila u tri dobro znane sekcije: Stanje stvari, Majstori doxa, te Kontroverzni dox. O navedenim sekcijama je već dovoljno pisano te ovdje nisu predmet kritičke analize, ali presudan kriterij odabira analiziranih filmova je baziran na tome da je njima itekako prikazan kako duh vremena (Zeitgeist) u kojem živimo, tako i duh danog prostora. Izabrani filmovi u sebi komprimiraju neke već snimljene filmove, ali isto tako i filmove za koje postoji procjena da će u budućnosti opet biti snimani, te oni imaju svrhu svojevrsnog tematskog repera događanja.

Prikazan u festivalskoj sekciji Autorska večer Borisa Poljaka, film Oni samo dolaze i odlaze  Borisa Poljaka i samom semiološkom razinom djela potvrđuje osnovni postulat filmske umjetnosti, a to je permanentna izmjena slika iliti kontinuitet izmjene slika. Izborom lokaliteta snimanja frekventnog dvadeset četiri sata dnevno različitim ljudima, a itekako dobro proučena od strane autora prije sama početka snimanja, veoma je do izražaja došao zahvalan dramaturški princip inače igranog filma - podjela uloga je pola režije. Objektiv kamere biva tako ispunjen različitim tipskim osobama i situacijama, koje se u najvećoj mjeri mogu podvesti pod širi rodni pojam takozvane dramaturške formule – 4 Š – Šora, Šega, Ševa, Šuška, a kuriozitet i dodatna vrijednost filma je upravo to da je cijeli film snimljen postupkom skrivene kamere. Šora je tako prisutna u fizičkom obračunu mladića, Šega je očita u pojavi alkoholiziranog mladića u ranim jutarnjim satima, kada njegovo kretanje u vodi ima dimenziju fizičke, odnosno slapstick komike, Ševa je uočljiva nakon diskretne pojave još jednog para nogu u kabini za presvlačenje na plaži, dok je sama Šuška preduvjet svega navedenog u ljetnim danima jedne turističke destinacije.

Sama struktura filma je naviještena jazz muzikom na početku filma, u svrhu davanja dimenzije jam sessiona, kada se ne može znati u potpunosti u kojem smjeru će film otići, već se eventualno može samo pretpostavljati, te to ovisi uglavnom o samim akterima filma. Prisustvo fizičkih tijela, odnosno karnalosti ovdje ima veoma značajnu ulogu, te ono komparira mlada tijela u najvećem naboju snage sa starim tijelima i njihovim vlasnicima, itekako zarobljenim u njima. Tako je tretman starog tijela čiji je rok trajanja veoma ograničen, ovim filmom mnogo bliži Babajinu filmskom eseju Tijelo nego uratku Ljiljane Šišmanović Posljednji zaljev Panonskog mora, koji ima uvelike suprotan pristup procesu starenja, odnosno samoj trećoj dobi.

Ipak, ono po čemu će ovaj film biti najviše pamćen neosporno je kadar – scena u kojoj su istodobno zaljubljeni mladi par – djevojka i mladić, te starija gospođa koja se polako, sasvim karakteristično za njezinu dob i očito narušeno zdravstveno stanje kreće kroz vodu. U povijesti cjelokupne hrvatske kinematografije nema drugog primjera, a veoma rijetki su slučajevi u bilo kojoj drugoj kinematografiji, da jedna scena tako konstruktivno posluži u svrhu traktata o diferencijaciji igranog i dokumentarnog. Igrano ovdje biva sve ono antigravitacijsko, odnosno mladi ljubavni par kojeg karakterizira čitava paleta nagona, osjećaja, instinkata, intenzivnih osobnih planova za budućnost, u potpunosti drukčije poimanje vremena, stvarnost natopljena radoznalošću i adrenalinom, a sve to sadržajno biva moguće tek naznačiti krilaticom – Mladost – Ludost. Kao antipod svemu tome nalazi se dotična gospođa koja svojim postojanjem potvrđuje sve ono gravitacijsko, odnosno dokumentarno – starost, usporenost, disproporciju između želja i mogućnosti, život kao odbrojavanje do smrti i ništa više, osamu, zaboravljenost, društvenu isključenost.

Krajem filma autor Boris Poljak ipak uspijeva prevazići sve postojeće međusobne barijere prisutnih subjekata te ostvariti punu unutarnju koherenciju, a potom krajnje efektno poentira spajajući vizualnu poeziju kadra s visokopoetičnošću pjesme Leonarda Cohena Hallelujah, uspijevajući u potpunosti transcendirati stvarnost i pretvoriti je u prostor oceanskog jedinstva.

]]>
Tue, 27 Feb 2018 21:54:28 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14429/zagrebdox-2018-1---oni-samo-dolaze-i-odlaze
ZagrebDox se širi http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14378/-zagrebdox-se-siri  ZagrebDox se širi ]]> ZagrebDox ove godine svoja vrata otvara četrnaesti put zaredom, a održat će se od 25. veljače do 4. ožujka u kinu Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu i od 2. do 4. ožujka u kinima CineStar u Osijeku i Rijeci te CineStaru Joker Split. Osebujan i slojevit program 14. ZagrebDoxa predstavili su na konferenciji za novinare direktor festivala Nenad Puhovski, producentica Lucija Parać i Sanja Milinović, direktorica Sektora za direktan nastup na tržištu i e-Poslovanje u Hrvatskom Telekomu, generalnom sponzoru festivala.

Za nadolazeće festivalsko izdanje organizatori su pregledali 1.386 filmova i odabrali 125 naslova koji će biti prikazani u 14 programa. Program Zagrijavanje za ZagrebDox uz pokroviteljstvo Addiko banke održat će se od 16. do 18. veljače u kinu Kaptol Boutique Cinema i uključiti šest filmova: tri istaknuta filma iz prošlogodišnjeg programa i tri naslova s nadolazećeg festivala. Lanjski filmovi su Pričest (Communion) Anne Zamecke (nagrada Europske filmske akademije za najbolji europski dokumentarac), Sve te neprospavane noći (All These Sleepless Nights) Michala Marczaka i Zemlja prosvjetljenih (The Land of the Enlightened) Pietera-Jana De Puea.
 
Dokumentarci koje ćete moći premijerno gledati na Zagrijavanju su, kako je najavio direktor festivala Nenad Puhovski, dva naslova iz međunarodnog natjecateljskog programa: nagrađivana Ljudska rijeka (Human Flow) najpoznatijeg kineskog konceptualnog umjetnika i političkog aktivista Ai Weiweija – iznimno emotivno i moćno vizualno istraživanje globalne migrantske krize – i neobičan dokuanimirani film Liyana redateljskog dvojca Amande i Aarona Koopa. To je film o snazi i dalekosežnosti dječje mašte koji donosi priču petero siročadi iz Svazija, afričke države s najvećom stopom rasprostranjenosti HIV-a u svijetu. Treći film iz Zagrijavanja dio je programa Happy Dox. Riječ je o filmu Kedi turske redateljice Ceyde Torun, priči o stotini tisuća mačaka koje su neizostavni dio identiteta Istanbula.
 
Dio festivalskog programa prvi put se prikazuje izvan Zagreba. Od 2. do 4. ožujka u Osijeku, Rijeci i Splitu, u kinima CineStar i CineStar Joker, publika će kroz program Dox u gostima moći pogledati filmove iz programa Zagrijavanje za ZagrebDox; u Splitu svih šest filmova, a u Osijeku i Rijeci tri naslova s ovogodišnjeg ZagrebDoxa.

Međunarodna konkurencija ove godine broji 21 dokumentarac. "Festival otvaramo filmom Preko svih granica (Over The Limit) poljske redateljice Marte Prus, koja preispituje okrutnost uspješnog ruskog sustava treniranja atletičarki i atletičara. Riječ je o intenzivnoj, nerijetko uznemirujućoj drami, svojevrsnoj dokumentarnoj verziji Crnog labuda koja prikazuje nezamislivu količinu fizičkog i mentalnog napora uloženog u pripreme za osvajanje olimpijskog odličja.

Film sirijskog redatelja Talala Derkija O očevima i sinovima (Of Fathers and Sons) nosi ovogodišnju glavnu nagradu s festivala u Sundanceu. Derki se vraća u vlastitu domovinu i pretvarajući se da snima film o usponu kalifata, zapravo snima potresan portret obitelji radikalnih islamista.

Višestruko nagrađivani Okus cementa (Taste of Cement) film je još jednog sirijskog redatelja, Ziada Kalthouma, koji je prebjegao iz sirijske vojske u Bejrut, gdje snima film o sirijskim građevinskim radnicima koji ondje grade neboder.

Prvi dugometražni dokumentarac zagrebačke redateljice sa švedskom adresom Sophie Vuković Kameleoni (Shapeshifters) rekonstruira kroz imigrantsko iskustvo autoričin put od bivše Jugoslavije preko Austrije do Švedske.

S prvim autorskim filmom dugog metra predstavit će se i gruzijski redatelj Rati Oneli. Njegov film Grad sunca (City of the Sun) između brojnih nagrada nosi i Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film. Riječ je o portretu ljudi koji žive u apokaliptičnom gradu industrijskih ruševina u zapadnoj Gruziji gdje se nalazi rudnik iz kojeg je nekad dolazila najveća zaliha mangana.

U utrci za Veliki pečat je i Kamena kornjača (Turtle Rock), prvijenac umjetnika i fotografa Xiao Xiaoa. Autor u crno-bijeloj tehnici kroz četiri godišnja doba prati život u udaljenom kineskom selu u kojem posljednjih stotinu godina živi tek sedam obitelji. Tu je potom i nagrađivani film Prekrasni gubitnici (Wonderful Losers: A Different World) litavskog redatelja Arūnasa Matelisa (najbolji dokumentarac u Varšavi, Grand Prix i nagrada publike na festivalu u Minsku, nagrada publike u Trstu) o svijetu biciklističkih utrka iz perspektive timskih liječnika.

Nenad Puhovski je istaknuo i animirani dokumentarni film sačinjen od 755 fotografija, Mamina kosa (Mum's Hair) norveške redateljice Maje Arnekleiv, koji je na DOK Leipzigu ovjenčan Zlatnom golubicom. Tu je i film El espanto (The Dread) s nagradom za najbolji srednjometražni dokumentarni film s IDFA-e. Film potpisuje argentinski redateljski dvojac Martin Benchimol i Pablo Aparo, koji su pratili stanovnike i nadriliječnike u selu El Dorado.

Regionalna konkurencija ove godine donosi 17 ostvarenja. Nakon prestižne nagrade za najbolji dugometražni dokumentarac na IDFA-i na ZagrebDox stiže iščekivani film autorice Mire Turajlić, srpski dokumentarc Druga strana svega. Kronika obitelji u Srbiji pretvara se u mukotrpni portret aktivista u razdoblju velikih nemira i propituje odgovornost svake generacije da se bori za svoju budućnost.

Autorica Bernadette Tuza-Ritter pak razotkriva šokantnu pojavu modernog ropstva u suvremenom društvu u srcu Europe. U svom filmu Zarobljena žena progovara o protagonistici koja već više od desetljeća živi kao zarobljenica jedne mađarske obitelji.

Dva domaća naslova uvrštena su u regionalnu konkurenciju: Dani ludila Damiana Nenadića i Josipa, volim te autorskog dvojca Jadranke Cicvarić Šiftar i Senada Zemunovića. U fokusu prvog su protagonisti koji se zbog psihičkih oboljenja i neadekvatne podrške sustava bore sa sveprisutnom diskriminacijom. Drugi progovara o neobičnom odnosu između protagonistice koja se bori s posljedicama seksualnog zlostavljanja iz djetinjstva i autora koji zaljubljivanjem od redatelja postaje aktivni sudionik i protagonist filma.

Tri su dokumentarna filma u regionalnoj konkurenciji u kojima Hrvatska sudjeluje kao manjinski koproducent. Playing Men slovenskog autora Matjaža Ivanišina esejistički je dokumentarni film o mediteranskim muškarcima, koje promatra kroz njihove igre i odnose. Novi film srpskog redatelja Borisa Mitića Slatko od Ništa satirična je dokumentarna parabola u čijoj su realizaciji sudjelovala šezdeset i dva dokumentarista iz sedamdeset zemalja, pripovjedač je Iggy Pop, a glazbu potpisuje majstor kabarea Pascal Comelade i britanski bend The Tiger Lillies. U slučaju rata češkog autora Jana Geberta – koji će premijerno biti prikazan na nadolazećem Berlinaleu – govori o paravojnoj skupini koja u Slovačkoj uz prešutno odobravanje vlasti u svoje redove regrutira stotine tinejdžera. Potonja dva filma razvijala su se na platformi ZagrebDox Pro 2015. i 2016. godine.

Uz natjecateljski program, ZagrebDox standardno donosi i niz popularnih službenih programa: Biografski dox, Glazbeni globus, Happy Dox, Kontroverzni dox, Majstore doxa, Stanje stvari, Teen Dox i ADU Dox. Posebni programi uključuju Restartovu školu dokumentarnog filma, odnosno presjek radova Restartova uspješnog edukativnog projekta u proteklih nekoliko godina i U fokusu: Nova Europa. Riječ je o izboru filmova iz zemalja istočne Europe koje su se nakon pada Berlinskog zida počele uključivati u EU, a dijele niz zajedničkih problema: od odnosa prema izbjeglicama preko dominantnih konzervativnih vrijednosti i načina shvaćanja demokracije i slobodnog tržišta.

Ove godine posjetitelji će moći vidjeti i opuse dvaju renomiranih autora. Retrospektive su posvećene francuskoj redateljici Claire Simon i domaćem dokumentaristu i snimatelju Borisu Poljaku, koji će na ovogodišnjem festivalu ujedno predsjedati međunarodnim žirijem. Platforma ZagrebDox Pro uključuje niz radionica za odabrane autorske dokumentarne projekte u različitim fazama razvoja i produkcije, pitching forum i nekoliko predavanja renomiranih dokumentarista. Izdvajamo masterclass renomiranog majstora dokumentarizma Claudea Lanzmanna, case study filma Pričest poljske autorice Anne Zamecke i filma O očevima i sinovima sirijskog autora Talala Derkija.

ZagrebDox po prvi put odlazi u goste u Split, Rijeku i Osijek. Cijena ulaznice za projekcije iz programa Zagrijavanje u Zagrebu i Dox u gostima u Splitu, Rijeci i Osijeku iznose 28 kuna. Cijene ulaznica za festivalske projekcije iznose 25 kuna za dnevne projekcije i 28 kuna za večernje projekcije. Za program Teen Dox cijena ulaznice bit će 20 kuna. Posljednjeg dana festivala publika će, kao i dosad, u programu The Best of Fest – koji će se održati u nedjelju, 4. ožujka – po cijeni paketa ulaznica od 45 kuna moći pogledati sve nagrađene filmove.

]]>
Sat, 17 Feb 2018 03:44:47 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14378/-zagrebdox-se-siri
Osjećajte se dobro uz Happy Dox! http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14352/osjecajte-se-dobro-uz-happy-dox Osjećajte se dobro uz Happy Dox! ]]> Iz programa 13. ZagrebDoxa, koji sveukupno broji 121 dokumentarac i obrađuje niz najraznovrsnijih tema koje (većinom) na realan i nerijetko surov način reflektiraju društvo, izdvaja se devet naslova - riječ je o programu Happy Dox, tj. filmovima koji na pozitivan i poticajan način dokumentiraju neuobičajene ličnosti ili pojave. Kratkometražni kanadski dokumentarac 'Slanina i Božji gnjev' (Bacon & God's Wrath) autora Sola Friedmana dokumentira prijelomni trenutak u životu Razie Brownstone, devedesetogodišnje Židovke koja se zbog krize vjere odlučuje po prvi put u životu kušati slaninu. Film je nagrađen nagradom žirija na Sundanceu za najbolji kratkometražni film, a osvojio je i nagradu Kanadske akademije za film i televiziju za najbolji kratkometražni dox.

'Pickle' je kratkometražni američki dokumentarac autorice Amy Nicholson u čijem je središtu par koji je tijekom dvadeset i pet godina braka spasio brojne životinje. Najbizarnije je što većina stvorenja koje udomljavaju pati od neobičnih bolesti: od ribice Pickle koja ne može plivati, pretile kokoši, mačke sa srčanom manom, guske koja ne može plutati na vodi sve do paraplegičnog oposuma koji za večeru najradije jede kajganu. Pickle je osvojio niz priznanja na festivalima diljem svijeta, uključujući veliku nagradu žirija na filmskom festivalu na Floridi i nagradu publike na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Full Frame.

Kratkometražni švedski dokumentarac 'Skakaonica' (Ten Meter Tower) autora Axela Danielsona i  Maximiliena Van Aertrycka zanimljiva je analiza ljudske reakcije na neuobičajene situacije. Naime, autori koji svoje projekte opisuju kao studije ljudske naravi pred 43 su sudionika postavili zadatak: popeti se na deset metara visoku skakaonicu i potom odlučiti hoće li skočiti.
Papa zvani Allo na čelu je velike obitelji Alaev, tandžikistanskog pandana obitelji Jackson, koja je 1990-ih godina iz matične zemlje emigrirala u Izrael. Autori Tal Barda i Noam Pinchas u dokumentarcu 'Prekrasno kraljevstvo Pape Alaeva' (The Wonderful Kingdom of Papa Alaev) prate tog nadarenog glazbenika koji upravlja svim segmentima života svoje glazbene obitelji. Patrijah Papa odlučuje o svemu i od obitelji ne prihvaća ništa osim potpune posvećenosti i poslušnosti. Jedini je "izdajnik" njegova jedinica Ada, koja je krenula u vlastiti život daleko od autoritarnog oca. Uz moćan soundtrack, svi zabavni razgovori u toj velikoj obitelji nabijeni su dramom i zvukom bubnjeva.


'Cooltura', trailer.

Glazba je središnja tema još jednog happy dokumentarca. 'Pjevajući s Ljutom pticom' (Singing with Angry Bird) prvi je dugometražni dokumentarac korejske autorice Hyewon Jee, redateljice nominirane za nagradu Emmy, u kojem prati temperamentnog opernog pjevača nadimka Ljuta ptica u višegodišnjem nastojanju održavanja zbora za djecu iz sirotinjskih četvrti u indijskom gradu Puneu. Njegova je namjera upoznati djecu s glazbom koja nadilazi okvire njihove svakodnevice. Sudjelovanje u zboru ima izrazito pozitivan učinak na život djece, iako dio roditelja nije svjestan toga, što Ljutu pticu nerijetko dovodi na rub očaja. U svakom slučaju, glazba povezuje i pokreće i roditelje i djecu u nekom novom i pozitivnom smjeru.

'Cooltura' (Cooltour) autora Mira Rema humorističan je, ironičan, ali istovremeno i ozbiljan film o značenju i statusu slovačke kulture tj. onoga što poimamo kulturom uz specifičan presjek društva dok nas australski dokumentarac 'Zima u
Westbethu' (Winter in Westbeth) Rohana Sponga vodi u njujoršku umjetničku zajednicu Westbeth Artists Housing, među kreativne umjetnike koji u poodmakloj dobi i dalje neumorno i strastveno stvaraju. Ta inspirativna priča o zajednici, starenju i potrebi za kreativnim radom osvojila je posebno priznanje velikog žirija na festivalu DOC NYC.

'Prvi Poljak na Marsu' (First Pole on Mars) mogao bi postati 68-godišnji Kazimierz, protagonist istoimenog dokumentarca autorice Agnieszke Elbanowske. Kazimierz je, naime, postavio uređaj za komunikaciju s kozmosom. Točno u isto vrijeme
počinje borba za sudjelovanjem u povijesnom projektu Mars One. Kazimierz ima priliku postati jedan od prvih kolonizatora Marsa, s time da prvo mora pobijediti ostalih tri tisuće kandidata.

Izraelski redatelj Ohad Milstein u filmu '23. tjedan' (Week 23) izlaže svoju intimu i bilježi osobnu priču o trudnoći vlastite partnerice. Rahel u 23. tjednu trudnoće saznaje da je jedan fetus jednojajčanih blizanaca preminuo te im liječnici savjetuju prekid trudnoće. Prolazeći dilemu, svjedočimo nevjerojatnoj snagi borbe para koji se sukobljava sa svojom okolinom o pitanju prava na život njihova fetusa te naziremo možebitan happy end zbog čega film i čini programa Happy Dox. 23. tjedan osvojio je nekoliko nagrada Društva redatelja dokumentarnih filmova iz Tel Aviva: za najbolji film, najbolju kameru i najbolji umjetnički izričaj.

]]>
Thu, 16 Feb 2017 12:31:56 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14352/osjecajte-se-dobro-uz-happy-dox
Sretni 13. ZagrebDox http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14351/sretni-13-zagrebdox Sretni 13. ZagrebDox ]]> ZagrebDox, najznačajniji regionalni festival posvećen dokumentarnom filmu, tradicionalno se održava u Zagrebu krajem veljače i početkom ožujka. Od nedjelje, 26. veljače do nedjelje, 5. ožujka u Kaptol Boutique Cinema prikazat će se više od 120 zanimljivih i uzbudljivih dokumentarnih priča iz cijeloga svijeta. Bogat festivalski program trinaestog izdanja predstavili su na konferenciji za medije u četvrtak, 9. veljače direktor festivala Nenad Puhovski, producentica Lucija Parać i Sanja Milinović, direktorica Odjela za direktan nastup na tržištu u Hrvatskom Telekomu.

"U međunarodnu konkurenciju 13. ZagrebDoxa uvršten je 21 dokumentarni film. Kao i svake godine nekoliko naslova u Zagreb stiže s prestižnim nominacijama ili nagradama. Uz filmove koji su bili u krugu prednominacija za Oscara, Nulti dani
(Zero Days) Alexa Gibneyja, Snimateljica (Cameraperson) Kirsten Johnson i Vrabac huligan (Hooligan Sparrow) redateljice Nanfu Wang, u krug finalista za prestižnu Akademijinu nagradu ušao je i Život kao crtić (Life, Animated) u režiji
Rogera Rossa Williamsa.

U utrci za Veliki pečat sudjeluje i izniman danski dokumentarac Ratni show (The War Show) u režiji Andreasa Dalsgaarda i Obaidah Zytoon, koji na ZagrebDox stiže s prestižnom nagradom žirija sekcije Dani autora Venecijanskog festivala.
Nastao u formi videodnevnika redateljice u kojem su zabilježena intimna druženja grupe prijatelja, mladih aktivista, uoči i tijekom Arapskog proljeća, film svjedoči o tragičnoj sudbini Sirije. Američki dokumentarac Gospodarica orlova (The Eagle Huntress) u režiji Otta Bella priča je o trinaestogodišnjoj djevojčici Aisholpan, koja će postati prva žena koja lovi s orlom u dvanaest generacija svoje obitelji nomada iz planinskih predjela Mongolije. Film je osvojio
značajan broj nagrada, uključujući Nagradu Cinema Eye i nagradu za najbolji dokumentarac festivala u Hamptonsu", istaknuo je Nenad Puhovski.

Uz SAD, koji prevladava po broju naslova (sedam), zanimljivo je da je u međunarodnu konkurenciju ove godine uvršteno čak šest dokumentaraca iz Poljske, zemlje s dugom i bogatom tradicijom dokumentarizma. Poljsku invaziju na ZagrebDox
predvodi 21 x New York, hipnotični filmski portret New Yorka i Njujorčana u režiji Piotra Stasika, a posebno zanimljivu i svježu poetiku donosi poljski hibrid dokumentarizma i fikcije Sve te neprospavane noći (All These Sleepless Nights), film o “mladosti u punom sjaju” s ulica Varšave poljskog autora Michała Marczaka, koji je nagrađen za režiju na Sundanceu.

Ukupno 21 dokumentarni film natjecat će se i za Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji, u koju je ove godine uvršteno devet hrvatskih naslova. Riječ je o filmovima: Djevojka od nula dolara Damira Terešaka, Jedi, spavaj, jedi, spavaj Đure Gavrana, Maratonci Biljane Čakić, Bojnik Kristijana Milića, snimljen u koprodukciji Hrvatske i Austrije, Neuspješan skroz Ljiljane Šišmanović, Oni samo dolaze i odlaze Borisa Poljaka, Možeš biti sve što hoćeš Roberta Tomića Zubera, Simpl Silvestra Kolbasa i Buffet Željezara Gorana Devića. Hrvatski filmovi i autori bit će zasebno predstavljeni na Dox druženju s domaćim autorima u tjednu uoči ZagrebDoxa.


'Dobri poštar', trailer.

Finsko-bugarski dokumentarac Dobri poštar (The Good Postman) u režiji Tonislava Hristova donosi priču o poštaru u malom selu na bugarsko-tuskoj granici koje zbog europske izbjegličke krize ponovno dobiva na strateškoj važnosti.Protagonist se kandidira za gradonačelnika u želji da prihvati izbjeglice i tako revitalizira izumiruće selo, no ubrzo otkriva da dobre namjere nisu garancija političkog probitka. Srpski dokumentarac Dubina dva (Depth Two) u režiji Ognjena Glavonića – nagrađen između ostalog za najbolji balkanski dokumentarac na Dokufestu u Prizrenu – eskperimentalni je dokutriler o masovnoj grobnici u predgrađu Beograda, a iz Srbije nam stiže i film Voli vas vaša Sexymaja (Yours Truly, Sexymaja) u režiji Ivana Mandića o popularnom blogu mlade beogradske prostitutke.

Uz glavni program, ZagrebDox uključuje i niz popularnih službenih programa: Biografski dox, Glazbeni globus, Happy Dox, Kontroverzni dox, Majstore doxa, Stanje stvari, Teen Dox i ADU Dox. Zanimljivi su i posebni programi: Majke i kćeri donosi četiri filma na temu uvijek zanimljivih odnosa između dviju generacija žena u istoj obitelji, dok Serija 65+ donosi tri filma nastala u okviru serijala posvećenog svakodnevici osoba starije životne dobi. Riječ je o dokumentarcima Druga ljubav, Umjetnik nikada ne ide u penziju i Izbori u režiji Gorana Devića i u produkciji Petnaeste umjetnosti. Platforma ZagrebDoXXL i ove godine donosi niz okruglih stolova, razgovora i proširenih sesija Q&A-a, a kao dio posebnih događanja za posjetitelje je organiziran i niz projekcija virtualne stvarnosti (VR) u suradnji s Hrvatskim Telekomom i Samsungom.

ZagrebDox donosi i dvije retrospektive. Jedna je posvećena austrijskom redatelju Nikolausu Geyrhalteru, a druga produkciji Factum. Jednog od najznačajnijih austrijskih redatelja upoznat ćemo u četiri dokumentarca, uključujući njegov rani rad Naplavljeni (1994) i njegov najnoviji film, posvetu destruktivnoj prirodi čovječanstva Homo sapiens (2016), dok će u programu 20 godina Factuma nezavisna zagrebačka produkcija biti predstavljena odabirom najboljih ostvarenja po
izboru Vetona Nurkolarija, direktora prizrenskog Dokufesta.

Program ZagrebDox Pro za profesionalce opet organizira pripremne radionice za odabrane autorske dokumentarne projekte u različitim fazama razvoja i produkcije, pitching forum, na kojem se projekti predstavljaju javnosti, potencijalnim financijerima i distributerima, te Dan međunarodne suradnje, koji će omogućiti poslovno umrežavanje stručnjacima iz svijeta dokumentaristike, projektnim timovima i drugim filmskim profesionalcima.

"13. izdanje ZagrebDoxa održat će se u kinu Kaptol Boutique Cinema u Centru Kaptol. U svih pet dvorana prikazat ćemo više od 120 dokumentaraca iz 15 programa. Cijene ulaznica iznose 23 kune za dnevne projekcije i 28 kuna za večernje
projekcije. Za program Teen Dox, s kojim nastavljamo i ove godine, cijena ulaznice bit će 18 kuna. Već tradicionalno nakon zatvaranja festivala i dodjele nagrada najboljim filmovima po izboru žirija u programu The Best of Fest, koji se
održava u nedjelju, 5. ožujka, po cijeni paketa ulaznica od 40 kn posjetiteljima omogućujemo da pogledaju sve nagrađene filmove.

]]>
Fri, 10 Feb 2017 12:26:04 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14351/sretni-13-zagrebdox
Let's Dance on ZagrebDox http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14350/lets-dance-on-zagrebdox Let's Dance on ZagrebDox ]]> 13. ZagrebDox, koji će se održati od 26. veljače do 5. ožujka u Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu, u programu Glazbeni globus već tradicionalno donosi niz dokumentarnih glazbenih priča. Ove godine posjetiteljima se pruža prilika iz nekog novog kuta zaviriti u život, javno djelovanje i opus velikih i slavnih umjetnika: upoznati provokativnu osobnost skladatelja i glazbenika Franka Zappe, otkriti album Nicka Cavea i The Bad Seedsa koji je nastao u trenucima najveće osobne drame slavnog glazbenika, doznati za prilike i okolnosti u kojima je nastajao jedan od najvećih hitova Davida Bowiea ili pak pokušati otvoriti prostor i pomaknuti granice uvriježenog poimanja klasične glazbe.

'Nosi se s tim pitanjem – Frank Zappa svojim riječima' (Eat that Question—Frank Zappa in His Own Words) intimni je susret s velikim glazbenikom u kojem kroz nepoznate arhivske materijale otkrivamo provokativnu osobnost glazbenog genija 20. stoljeća, čiji angažiran i drugačiji pogled na svijet odjekuje do danas. Renomirani njemački dokumentarist Thorsten Schütte godinama je prikupljao materijale o Zappi. U upečatljivim TV intervjuima i nizu izvedbi iz njegove bogate tridesetogodišnje karijere upoznajemo različite aspekte njegova komplesnog karaktera. Zappa je bio beskompromisni borac protiv glazbene cenzure, kao i kritičar aktualnih političkih prilika.

Idejno zamišljen kao videozapis nastanka posljednjeg, šesnaestog albuma Nicka Cavea i The Bad Seedsa, 'Još jednom, ali s osjećajem' (One More Time With Feeling) australskog redatelja Andrewa Dominika kroz kreativni je proces evoluirao u nešto puno upečatljivije i osobnije. Autor u filmu razotkriva proces stvaranja albuma Skeleton Tree neposredno nakon najteže osobne tragedije Nicka Cavea, gubitka sina. Film bilježi interpretacije pjesama s albuma, snimke razgovora s članovima benda, uz upečatljivo Caveovo pripovijedanje. Još jednom, ali s osjećajem autorova je krhka, sirova i iskrena počast umjetniku koji pokušava pronaći svoj put kroz tamu. Svi će posjetitelji ZagrebDoxa moći ekskluzivno uživati u 3D projekciji filma!


'Još jednom, ali s osjećajem', trailer.

Kratkometražni dokumentarac autorice Rubike Shah bit će nezaobilazan za sve obožavatelje Davida Bowiea. 'Let's Dance: Bowie u Australiji' (Let's Dance: Bowie Down Under) donosi priču o snimanju videospota jednog od najvećih hitova kultnog muzičara. Godine 1983. Bowie je snimio videospot za spomenuti hit u Australiji, uz jasnu viziju i snažan politički kontekst: htio je na afirmativan način portretirati Aboridžine i ukazati na njihovu obespravljenost u Australiji. Taj je spot generaciji MTV-jevih gledatelja diljem svijeta ukazao na probleme tamošnjeg stanovništa.

'Mr. Gaga' dokumentarac je redatelja Tomera Heymanna posvećen jednom od najznačajnijih suvremenih koreografa, Izraelcu Ohadu Naharinu. On je bio umjetnički direktor plesne skupine Batsheva Dance Company čije je ekscentrično viđenje suvremene koreografije snažno doprinijelo razvoju suvremenog plesnog izraza proteklih desetljeća. Naharin je pokretač inovativnog tjelesnog pokreta Gaga, koji uključuje fluidni način kretanja, a potječe iz vjerovanja u iscjeljenje, dinamiku i moć stalne promjene kroz pokret. Sniman tjekom osam godina, rezultat je moćni introspektivni film koji gledateljima predstavlja čovjeka iznimnog umjetničkog integriteta i vizije.

Nakon što su 2015. u sklopu programa za profesionalce ZagrebDox Pro osvojili nagradu za najbolji projekt, autorski dvojac Stephan i Pascal Regoli premijerno će prikazati svoj film 'Solenzar'a ove godine u Zagrebu na festivalu! Solenzara je pjesma, međunarodni hit s Korzike iz 1960-ih preveden na čak petnaest jezika. Dvadeset i pet godina nakon Goran Bregović iskoristio je melodiju Solenzare pri skladanju kompozicije In the Deathcar koja je, u izvedbi Iggyja Popa, bila dio soundtracka filma Arizona Dream Emira Kusturice. Autori u filmu dokumentiraju povijest skladbe, ali i priču o nostalgiji i ljubavi prema Solenzari koja je ujedinila kulture i umjetnike iz cijelog svijeta.

Preispitivanjem poimanja klasične glazbe bavi se dokumentarac 'Što bi Beethoven učinio?' (What Would Beethoven Do?) kanadskog autora Jonathana Keijsera. Prateći niz "izdajnika" koji su napustili zadani okvir klasične glazbe, upoznajemo skladatelje koji koketiraju s modernim medijima, mlade glazbenike posvećene mijenjanju priče i one koji povezuju nespojivo: klupske umjetnike koji vrte ploče i orkestre. Inovativni pojedinci tako ruše stereotipe, a sve kako bi donijeli klasičnu glazbu do nove publike. Uz sudjelovanje priznatih umjetnika poput Bobbyja McFerrina, Benjamina Zandera i Erica Whitacrea, ovo je strastven i uvjerljiv film o važnosti klasične glazbe danas.

]]>
Fri, 27 Jan 2017 12:11:42 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14350/lets-dance-on-zagrebdox
Sretni, 13. ZagrebDox u novom CineStaru! http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14348/sretni-13-zagrebdox-u-novom-cinestaru Sretni, 13. ZagrebDox u novom CineStaru! ]]> Ovogodišnje 13. izdanje ZagrebDoxa održat će se od 26. veljače do 5. ožujka u Kaptol Boutique Cinema by CineStar u Zagrebu, koji nakon temeljitog preuređenja otvara svoja vrata neposredno prije u veljači. Kao i dosad, ZagrebDox će u osam festivalskih dana gledateljima ponuditi pregled najzanimljivije recentne dokumentarne produkcije u međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji, službenim i posebnim programima te nekoliko retrospektiva koje će pratiti gostovanja nekih od najznačajnih dokumentarista današnjice.

Zanimljivo je da su u međunarodnu konkurenciju 13. ZagrebDoxa uvrštena četiri naslova s aktualnog popisa prednominacija za Oscara u kategoriji dokumentarnog filma. Najzvučniji među njima je dokutriler Zero Days, najnoviji film slavnog oskarovca i jednog od naproduktivnijih dokumentarista današnjice, Alexa Gibneyja. Istražujući okolnosti nastanka i širenja Stuxneta, zloćudnog softvera koji su u tajnosti stvorili Amerikanci i Izralelci kako bi sabotirali rad iranskog nuklearnog programa, autori se u širem smislu bave novim oblikom ratovanja u svijetu, tzv. sajberratovima.

Hooligan Sparrow, dokumentarac debitantice Nanfu Wang, snimljen je u stilu gerilskog videa. U središtu filma su kineski aktivisti za prava žena predvođeni bivšom prostitutkom Ye Haiyan (Hooligan Sparrow). Potaknuti slučajem silovanja šest osnovnoškolki za koje je odgovoran ravnatelj škole, pokušavaju promijeniti zakone koji pogoduju silovateljima. Aktivisti i redateljica zbog svog rada postaju meta tajne policije, zbog čega je veći dio filma snimljen skrivenim kamerama.


'Life, Animated', trailer.

Na oskarovskom popisu je i Life, Animated, dirljiv dokumentarac o autizmu u režiji američkog oskarovca Roberta Rossa Williamsa (Music by Prudence), koji je za film osvojio nagradu za režiju na Sundanceu. Owenu Suskindu dijagnosticiran je autizam u trećoj godini života, a njegovi su roditelji preko noći morali otkriti kako komunicirati s dječakom koji se u potpunosti isključio iz svijeta. Ubrzo otkrivaju da im u tome mogu pomoći Mala sirena, Kralj lavova i mnogi drugi likovi iz Disneyjevih animiranih filmova.

Cameraperson je filmski kolaž sastavljen od dosad neviđenih snimaka poznate američke snimateljice i redateljice Kirsten Johnson (Citizenfour, Nevidljivi rat, Fahrenheit 9/11). Film obuhvaća građu nastalu tijekom četvrt stoljeća njezine snimateljske karijere, od snimaka iz poslijeratne Bosne i Hercegovine, dnevnih rutina nigerijske babice, intimnih obiteljskih trenutaka kod kuće i šetnji s filozofom Jacquesom Derridaom. Johnson u filmu propituje svoj rad, odnose s ljudima koji su se našli ispred kamere, uključujući i etičku te emocionalnu dimenziju snimateljskog posla.

ZagrebDox i ove godine u raznim festivalskim programima predstavlja više od dvadeset novih dokumentaraca hrvatskih autora, među ostalim Biljane Čakić, Gorana Devića, Đure Gavrana, Rajka Grlića, Silvestra Kolbasa, Kristijana Milića, Silvija Mirošničenka, Borisa Poljaka, Irene Škorić i Roberta Zubera.

Publici uvijek zanimljivi službeni programi ponovno uključuju Biografski dox, Glazbeni globus, Happy Dox, Kontroverzni dox, Majstore doxa, Stanje stvari i Teen Dox, a ove godine ponovno predstavljamo ADU dox, program filmova nastalih na Akademiji dramske umjetnosti. Posebna zanimljvost je program Majke i kćeri, sastavljen od filmova koji tematiziraju složen i uvijek intrigantan odnos dviju generacija žena u istoj obitelji. U njemu se prikazuje novi film Sanje Šamanović Nasljeđe, novi film poljskog redatelja Pawela Lozinskog You Have No Idea How Much I Love You te dokumentarci Amazona Clare Weiskopf i Three Conversations of Life Julie Staniszewske.

]]>
Sat, 21 Jan 2017 15:26:22 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14348/sretni-13-zagrebdox-u-novom-cinestaru
Nagrade 12. ZagrebDoxa! http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14316/nagrade-12-zagrebdoxa Nagrade 12. ZagrebDoxa! ]]> Veliki pečat za najbolji film iz međunarodnog natjecateljskog programa 12. ZagrebDoxa međunarodni žiri u sastavu: Bruno Gamulin, redatelj; Nikica Gilić, filmski teoretičar i Nino Kirtadzé, redateljica i glumica, dodijelio je kineskom filmu Pjesnik na poslovnom putu redatelja Ju Anqija. Žiri je svoju odluku obrazložio riječima da ovaj film, hrabar u svojoj zahtjevnoj formi, te vizualno originalan i dojmljiv, donosi veoma originalnu umjetničku viziju, koja i nakon svih filmskih eksperimenata proteklih desetljeća uspijeva proširiti naše viđenje dokumentarnog filma.

Međunarodni žiri dodijelio je i dva posebna priznanja: britansko-ukrajinsko-američkom filmu Ruski djetlić  Chada Gracije koji „inovativno pristupa političkim i osobnim temama i izrazito emotivno nabijenoj političkoj prošlosti i sadašnjosti ukrajinskog društva“ te britanskom filmu Reci proljeću da ne dolazi  Saeeda Tajia Faroukyja, „dirljivom prikazu ljudske sudbine koji oslikava nevjerojatnu sposobnost ulaženja u srž fascinantnih zbivanja.“

Veliki pečat za najbolji film iz regionalnog natjecateljskog programa regionalni žiri u sastavu: Claire Aguilar, direktorica filmskog programa i programa za profesionalce za Sheffield Doc/Fest; Marcell Gerő, redatelj i Silvestar Kolbas, redatelj, dodijelio je hrvatskom filmu 4.7 redatelja Đure Gavrana „za dojmljiv prikaz bivšeg alkoholičara na putu oporavka, za detaljno razrađenu strukturu i inovativnu, ekonomičnu montažu te za uključivanje publike jednostavnim filmom o običnom čovjeku punom iznenadnih preokreta i otkrića“.

Regionalni žiri dodijelio je i dva posebna priznanja: dansko-srpskom filmu Flotel Europa redatelja Vladimira Tomića „za izrazito osoban pogled i priču ispričanu preko kućnih snimaka, za perspektivu o životu izbjeglice u plutajućem "hotelu", te za predivnu priču o odrastanju dansko-bosanskog mladića“, te mađarskom filmu Vlak nade redateljice Kláre Trencsényi „za snažnu filmsku viziju, za osjećaj prema likovima i jedinstveni ovjekovječeni trenutak – kada život prelazi iz jedne faze u drugu, a dijete napušta nevinost i radi korak u okrutniji svijet“.

Mali pečat za najbolji film mladog autora do 35 godina mladi žiri u sastavu: Karpo Godina, redatelj i direktor fotografije; Dénes Nagy, redatelj i Daina O. Pusić, redateljica i spisateljica, dodijelio je švicarsko-njemačkom filmu Iznad i ispod Nicolasa Steinera. Žiri je odluku obrazložio riječima „Ovaj enigmatičan film omogućuje gledatelju da uspori i uroni u život likova s rubova društva koji, u svojim naizgled izgubljenim i besciljnim životima, uspijevaju pronaći divljenje, ljepotu i ljubav.“

Mladi žiri dodijelio je i dva posebna priznanja: srpskom filmu Abdul i Hamza redatelja Marka Grbe Singha koji „nježno i melankolično prikazuje život dvojice somalskih izbjeglica u Srbiji i njihovo polagano nestajanje iz svijeta koji im je stran“, te hrvatskom filmu Sanja redateljice Nikice Zdunić, obrazloživši kako „samouvjerenost i originalnost ukazuju na talentiranu autoricu snažnog osjećaja za stil i svježeg razumijevanja svoje okoline.“

Žiri Movies That Matter u sastavu: Giovanni Giommi, redatelj; Jasna A. Petrović, sindikalistica, aktivistica i feministica i Tea Vidović, sociologinja iz Centra za mirovne studije dodijelio je nagradu Movies That Matter za film koji na najbolji način promiče ljudska prava američkom dokumentarcu Moj Alep redateljice Melisse Langer. Žiri je nagradu filmu dodijelio „zbog njegova autentična prikaza situacije jedne obitelji pogođene ratom. Film je tehnički dobro postavljen i gledatelja ne tjera na plač, nego ga poziva na razumijevanje“ te „slojevito prikazuje nepodnošljivu lakoću postojanja izbjeglica u današnjem svijetu“.

Žiri Movies That Matter dodijelio je dva posebna priznanja: britanskom filmu Kod frizera redateljice Iris Zaki kojem priznanje daje “zbog originalna načina progovaranja o arapsko-židovskim odnosima“, i slovenskom filmu Dom Metoda Peveca koji „otvara probleme posttranzicijskih društava bivše Jugoslavije: Bosanaca i Slovenaca“.

Nagradu Teen Dox za najbolji film koji govori o problemima mladih, žiri sastavljen od učenika IX gimnazije u Zagrebu dodijelio je filmu Filharmonija s deponija redatelja Grahama Townsleyja i Brada Allgooda. Žiri je obrazložio da „film ima originalnu i uzbudljivu temu, iskren je i autentičan, a protagonisti su zanimljivi i posebni. Uz njih se osjećamo kao aktivni sudionici radnje.“

Nagrada Mojoj generaciji koju osnivač i direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski dodjeljuje autorima koji su u dokumentaristici prisutni dugo, s kvalitetnim radom, dodijeljena je filmu Don Juan Jerzya Sladkowskog, „zbog sposobnosti da se prepozna i zabilježi svakodnevna priča pojedinca, kojeg nam je lako suditi zbog njegove asocijalnosti u odnosu na zahtjeve tzv. normalnih ljudi, te preokrene u arhetipsku priču o uskogrudnom sistemu ustaljenih navika i očekivanja“ te „zbog ljudskosti i otvorenosti kojima nam daje uvid u nas same“.
 
Publici se na početku svečanog proglašenja pobjednika obratio direktor i osnivač ZagrebDoxa Nenad Puhovski koji je, osvrnuvši se na žalosne sudbine izbjeglica s Bliskog istoka, podsjetio na drevni sirijski grad Palmiru, živi dokaz da se više od 2000 godina kulture može uništiti u jednoj eksploziji bombe.
"Kultura je nešto što treba stvarati i održavati. Kad jednom nestane, vrlo teško ju je ponovno izgraditi. ZagrebDox dvanaest godina u svom malom "vrtu" pokušava unapređivati i razvijati kulturu dokumentarnog filma. Time ne mislim samo na prikazivanje filmova nego na sve ono što mi ovdje radimo da bismo razvijali dokumentarni film, svijest o njemu, da bismo profesionalcima omogućili da razvijaju svoje buduće projekte a publici da razgovara o temama koje dokumentarci nude. Možemo se stoga nadati da će sljedeći ZagrebDox, 13. po redu, biti još bolji, i da će još bolje odgovarati svojoj kulturnoj misiji te da će dovesti još više filmova i autora", zaključio je Puhovski.

Na dvanaestom izdanju ZagrebDoxa prikazano je više od 160 filmova u 17 programa, festival je posjetilo više od 160 gostiju iz cijeloga svijeta, a za velik broj projekcija tražila se karta više. Iz tog razloga će filmovi Ljudski Yanna Arthus-Bertranda, Ispod sunca Vitalija Manskog i Švedska teorija ljubavi biti reprizno prikazani u nedjelju, zadnjeg dana festivala. Zainteresirani gledatelji moći će također u nedjelju u sklopu programa The Best of Fest pogledati sve nagrađene filmove 12. ZagrebDoxa. HT nagrada publike bit će dodijeljena u nedjelju 28. veljače.

]]>
Sun, 28 Feb 2016 13:08:19 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14316/nagrade-12-zagrebdoxa
Erik Gandini i Nino Kirtadzé stižu na ZgDox http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14311/erik-gandini-i-nino-kirtadze-stizu-na-zgdox Erik Gandini i Nino Kirtadzé stižu na ZgDox ]]> Publika 12. ZagrebDoxa (21. – 28. veljače) moći će pobliže upoznati dvoje redatelja koji se ubrajaju u sam vrh svjetske dokumentaristike u dvije filmske retrospektive, na proširenim razgovorima u sklopu ZagrebDoXXL-a i na majstorskim predavanjima u programu ZagrebDox Pro. Krajem veljače u Zagreb stiže Erik Gandini, znameniti talijansko-švedski autor i dobitnik prestižne glavne nagrade IDFA-e, kojeg zbog beskompromisnog i kritičkog pristupa općeprihvaćenim društvenim pojavama zovu švedskim ikonoklastom, te Nino Kirtadzé, gruzijsko-francuska glumica i dokumentaristica, dobitnica nagrade Europske filmske akademije, koja je poznata po suptilnim i toplim prikazima ljudi uronjenih u apsurde gruzijske i ruske svakodnevice.


Sacrificio: tko je izdao Che Guevaru?

Retrospektiva Erika Gandinija obuhvaća pet filmova. Prikazat će se njegov najpoznatiji dokumentarac Videokracija (Videocracy, 2009), u ono doba neviđen pogled iznutra u dekadentno političko i medijsko carstvo Silvija Berlusconija, Sacrificio: tko je izdao Che Guevaru? (Sacrificio: Who Betrayed Che Guevara?, 2001) u kojem rasvjetljuje mit o Ciri Bustosu, čovjeku kojega se više od četrdeset godina smatralo glavnim krivcem za uhićenje i smrt Che Guevare, Surplus: terorom do potrošača (Surplus: Terrorized into Being Consumers, 2003), za koji osvojio nagradu Silver Wolf na IDFA-i, te dva recentna naslova: kratkometražni Kozmopolitizam (Cosmopolitism, 2015) i Švedska teorija ljubavi (Swedish Theory of Love, 2015), film o ljubavnim boljkama suvremene Švedske, nacije osamljenih, u kojoj čak 47 % ljudi bira život bez partnera.

Retrospektiva Nino Kirtadzé uključuje tri filma: Durakovo – selo budala (Durakovo: Village of Fools, 2008), namjerno suzdržan, a ipak lukavo subverzivan film o rađanju fašističke ideologije u jednom seocetu u blizini Moskve, za koji je nagrađena za najbolju režiju na Sundanceu, Naftovod u susjedstvu (Pipeline Next Door, 2005), topao i komičan dokumentarac o dolasku naftovoda u siromašno gruzijsko selo, koji joj je donio Europsku filmsku nagradu, te Nešto o Gruziji (Something About Georgia, 2010), film koji vodi gledatelje u 2008. godinu, ključnu i surovu godinu u životu mlade i krhke gruzijske demokracije.

]]>
Sat, 23 Jan 2016 13:46:24 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14311/erik-gandini-i-nino-kirtadze-stizu-na-zgdox
ZagrebDox pun majstora http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14310/zagrebdox-pun-majstora ZagrebDox pun majstora ]]> Majstori doxa, službeni program Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox (21. – 28. veljače, Cineplexx Centar Kaptol), sastavljen je od filmova autora koji su godinama u vrhu svjetske dokumentaristike. Jedan je od takvih hvaljeni ruski redatelj Vitalij Mansky (Cjevovod, Divlja divlja plaža), koji svojim novim, i već nagrađenim dokumentarcem, Under the Sun raskrinkava konstrukciju lažne stvarnosti u Sjevernoj Koreji, odnosno izgradnju "idealnog građanina za idealno društvo".

Čuveni ruski redatelj i majstor promatračkog dokumentarca Viktor Kossakovsky (¡Vivan las Antipodas!, Svjato, Tiše!) potvrđuje svoj status i u Sport Kids – Varicella, filmu koji govori o nastojanjima mladih ruskih balerina da zadrže privilegij studiranja na najprestižnijoj ruskoj baletnoj akademiji.

Kineski redatelj Zhao Liang, autor filma Žalba, koji je nagrađen Velikim pečatom u međunarodnoj konkurenciji ZagrebDoxa 2010. godine, za film Behemoth dobio je nagradu Green Drop na 72. Venecijanskom filmskom festivalu. Riječ je o poetskoj alegoriji snažnih slika o industrijskom uništenju unutrašnjosti Mongolije i dehumanizaciji radnika i stanovnika.


Under The Sun, trailer.


Jedna od najznačajnijih eksperimentalnih performerica 20. stoljeća, skladateljica i pionirka elektroničke glazbe Laurie Anderson, u kratkom je vremenu ostala bez majke, supruga Loua Reeda i voljenog terijera Lolabelle. Gubitak ju je inspirirao na snimanje filma u maniri toka svijesti, Heart of a Dog.

U Majstorima doxa gledamo i film o čudima krštenja i neobjašnjivom božjem dodiru, Gates of the Lamb nagrađivanog litavskog redatelja i dugogodišnjeg poznanika ZagrebDoxa Audriusa Stonysa. Tu je i pobjednički dokumentarac Karlovyih Vara, Mallory češke redateljice i dobitnice ZagrebDoxove Nagrade mojoj generaciji Helene Třeštíkove, te kratkometražni film A Long Way From Home američkog redatelja Jaya Rosenblatta, čiju smo retrospektivu imali priliku gledati na ZagrebDoxu 2012. godine.

]]>
Wed, 20 Jan 2016 13:30:36 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14310/zagrebdox-pun-majstora
12. ZagrebDox uvodi zagrijavanje! http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14309/12-zagrebdox-uvodi-zagrijavanje 12. ZagrebDox uvodi zagrijavanje! ]]> 12. izdanje ZagrebDoxa održat će se od nedjelje do nedjelje, od 21. do 28. veljače u Cineplexxu Centra Kaptol. Osim što kreće nešto ranije, i umjesto u ožujku završava u veljači, ZagrebDox će nastojati privući pažnju ljubitelja kvalitetnih dokumentaraca tjedan dana prije službenog početka festivala, 12, 13. i 14. veljače, programom 'Zaljubite se u dokumentarce'. Trodnevno 'zagrijavanje' za ZagrebDox u Cineplexxu uključuje tri naslova iz ovogodišnje međunarodne konkurencije: pobjednički dokumentarac Sundancea 'Wolfpack', južnokorejski kino-hit o ljubavi 'My Love, Don't Cross That River' i spektakularni portret čovječanstva 'Human', koji je premijerno prikazan na simultanim projekcijama na Venecijanskom festivalu i u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda.


'Wolfpack', trailer.

'Wolfpack' američke autorice Crystal Moselle prati šestoricu braće Angulos, koji su, odlukom osebujnog oca, cijeli život proveli u izolaciji u stanu na Manhattanu, a sve što znaju o svijetu saznali su iz očeve bogate kolekcije filmova. Moselle prati bistre i vrlo zanimljive mladiće u trenutku dok očev utjecaj na njih slabi, pa imaju mogućnost po prvi put samostalno prošetati ulicama New Yorka. 'My Love, Don't Cross That River' dugometražni je prvijenac južnokorejskog redatelja Jin Mo-younga o bračnom paru stogodišnjaka koji i nakon 76 godina braka odlaze na spavanje držeći se za ruke. Taj miljenik publike brojnih prestižnih svjetskih festivala ostvario je najveći komercijalni uspjeh nezavisnog filma na južnokorejskim kino-blagajnama.

Spektakularni francuski dokumentarac 'Human' bit će na ZagrebDoxu prikazan na Dan zaljubljenih, u cjelovitoj trosatnoj verziji. Nastojeći stvoriti svojevrsni dokumentarni portret čovječanstva, redatelj Yann Arthus-Bertrand i njegov tim intervjuirali su tijekom tri godine više od dvije tisuće anonimnih ljudi iz šezdeset zemalja, a njihove se priče kombiniraju s impresivnim zračnim snimkama života na Zemlji. Više od dvije tisuće filmova iz cijeloga svijeta razmatrano je za međunarodnu i regionalnu konkurenciju, koje, uz spomenuta tri naslova, čine najbolji recentni svjetski autorski i kreativni dokumentarni filmovi s naglaskom na sve ono novo, zanimljivo i hrabro u svijetu dokumentarnog filma.

Službeni programi i ove godine uključuju Biografski dox, Glazbeni dox, Happy Dox, Kontroverzni dox, Majstore doxa, Stanje stvari, Teen Dox, ADU dox i Factumentarce. Najveći broj programskih noviteta 12. festivalskog izdanja nalazit će se u posebnim programima i projekcijama. U posebnom programu Rusi dolaze gledatelji će moći steći uvid u suvremenu rusku produkciju i osebujnu zbilju Putinove Rusije. Kao posebna zanimljivost izdvaja se projekcija švedskog filma 'Bikes Vs. Cars' u režiji Fredrika Gerttena na koju će se ljubitelji dokumentaraca i biciklizma moći dovesti zajedno s autorom u karavani na dva kotača.

]]>
Tue, 12 Jan 2016 12:12:00 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14309/12-zagrebdox-uvodi-zagrijavanje
ZagrebDoxov plakat proglašen najboljim u Jihlavi http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14308/-zagrebdoxov-plakat-proglasen-najboljim-u-jihlavi  ZagrebDoxov plakat proglašen najboljim u Jihlavi ]]> Plakat međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, rad dizajnerica Lidije Novosel i Tatjane Strinavić osvojio je nagradu za najbolji festivalski plakat na upravo završenom 19. Izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Jihlavi (Češka). O nagradama u kategoriji najboljeg vizualnog identiteta odlučivao je žiri sastavljen od predstavnika svjetskih festivala koji su sudjelovali u industry sekciji ''Festival Identity" (Bergen IFF, Berlinale, Hors Pistes / Centre Pompidou, Busan IFF, Astra FF, Kino Otok, IndieLisboa, 25 FPS, True/False Film Fest).

Lidija Novosel i Tatjana Strinavić upoznale su se na Studiju dizajna. Putovi su im se spajali i razdvajali na više radnih mjesta, a otada povremeno surađuju i na samostalnim projektima.
Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi najveća je manifestacija posvećena autorskim dokumentarcima u Istočnoj i Srednjoj Europi. Ovogodišnje izdanje održano je od 27. listopada do 1. studenog.

]]>
Wed, 4 Nov 2015 01:42:16 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14308/-zagrebdoxov-plakat-proglasen-najboljim-u-jihlavi
Skriveno-otkriveno http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14286/skriveno-otkriveno Skriveno-otkriveno ]]> Hrvatskom premijerom (Oscarom ovjenčanog!) dokumentarca CITIZENFOUR Laure Poitras, koja će se održati 19. travnja u kinu Europa u Zagrebu, službeno će biti otvorena Revija dokumentarnih hitova godine 'Skriveno-otkriveno' koju će ugostiti više od 30 kina u Hrvatskoj. Društvo će mu praviti još dva velika dokumentarca, U PODRUMU poznatog austrijskog redatelja Ulricha Seidla i POGLED TIŠINE, nova uspješnica Joshue Oppenheimera, redatelja koji je svojim prošlim filmom ČIN SMAKNUĆA ('The Act of Killing') pomeo svjetsku dokumentarnu scenu. Hrvatski distributer sva tri filma je Restart Label.

Ovogodišnji dobitnik Oskara za najbolji dugometražni dokumentarni film CITIZENFOUR redateljice Laure Poitras, priča je o Edwardu Snowdenu - najpoznatijem američkom zviždaču i bivšem zaposleniku CIA-e, čovjeku koji je javnosti obznanio skandal o nezakonitom prisluškivanju građana od strane Nacionalne službe sigurnosti SAD-a - NSA. Nevjerojatnim spletom okolnosti redateljica je zajedno s druga dva novinara dobila poziv u njegovu hotelsku sobu u Hong Kongu, neposredno nakon što je izbio skandal, a netom prije nego je za Snowdenom izdana potjernica američke vlade. CITIZENFOUR prati dramatični život hrabrog zviždača upravo u trenutcima kada mu se cijeli život okreće naglavačke, a publici se film otvara poput kakvog trilera. Premijeru CITIZENFOUR organizira Restart u suradnji s Multimedijalnim institutom, Centrom za mirovne studije i kustoskim kolektivom Što kako i za koga? – WHW, organizacijama koje se intenzivno bave pitanjima slobode u informacijskom društvu, zviždačima i hakerima ili novim spojevima umjetnosti i aktivizma.


'Citizenfour', trailer.

Velikan austrijske kinematografije Ulricha Seidla napravio je šokantan dokumentarac U PODRUMU, za koji je nemoguće ne pomisliti na Josefa Fritzla i Wolfganga Priklopila, čiji su zločini stravičnog zatočenja mladih žena u svojim podrumima potaknuli austrijske političke lidere da strahuju za međunarodnu sliku zemlje. No, film nije o tome. Austrijski podrumi skrivaju mnogo više toga, a redatelj pažljivo i na momente duhovito odmata sve bizarnosti, hobije i opsesije svojih sugrađana i majstorski uranja u podzemne slojeve austrijske duše. Ovaj hit dokumentarac napunio je sve dosadašnje festivalske dvorane, a u kina dolazi neposredno nakon hrvatske premijere na ZagrebDoxu.

Nakon za Oscara nominiranog ČINA SMAKNUĆA (najbolji dokumentarac 2013. godine), Joshua Oppenheimer snimio je još jedan fascinantan uvid u političku sadašnjost i prošlost Indonezije obilježenu političkim ubojstvima tijekom 60-ih, film POGLED TIŠINE. Njegov nevjerojatno blizak pristup protagonistima u izuzetno raslojenom i politikom opterećenom društvu, rezultirao je snažnim vizualnim ostvarenjem o najskrivenijim dijelovima povijesti zemlje opterećene krvavom prošlošću. Suočiti se s njom nije ni malo lako, no Oppenheimer je pred kameru uspio dovesti i naručioce i direktne izvršioce, kao i obitelji žrtava i na vidjelo iznio stranicu povijesti o kojoj se godinama otvoreno laže. 12. svibnja u Zagreb dolazi nam i redatelj filma koji će u Dokukinu održati javni masterclass.

Revija dokumentarnih hitova 'Skriveno–otkriveno' počinje u Zagrebu 19. travnja, a filmove ćete moći pogledati u kinu Europa i Dokukinu s mogućnosti kupnje posebnih paketa ulaznica za sva tri filma. Nakon Zagreba, filmove će vidjeti publika u 30-tak hrvatskih gradova. Detaljne najave projekcija pratite na stranici restartlabel.net i na Facebook stranici Baš volim dokumentarce!

]]>
Fri, 10 Apr 2015 20:14:24 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14286/skriveno-otkriveno
Premijera filma o premijeru na ZagrebDoxu http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14283/premijera-filma-o-premijeru-na-zagrebdoxu Premijera filma o premijeru na ZagrebDoxu ]]> Službeni programi Kontroverzni dox i Stanje stvari među najpopularnijim su programima ZagrebDoxa. Ove godine čak s 21 filmom propituju neke od najvažnijih političkih tema i kontroverzi današnjice, od aktualnih promjena u Grčkoj i sudbina istaknutih boraca za slobodu informacija Swartza i Snowdena do vrućih domaćih tema u Titovim odredima smrti. Od razotkrivanja nisu ostale pošteđene ni ekološke i ekonomske manipulacije, a ni seksualna prijestupništva.

Iz programa Stanje stvari izdvajamo francusko-grčki dokumentarac Nada na kocki Aleksandra Papanikolaua i Emilie Januku kojim se izbliza upoznajemo s predsjednikom Syrize i novim grčkim premijerom Alexisom Tsiprasom. Redatelji prate Tsiprasa tijekom godine dana, od prekretničke izborne kampanje 2012. godine, kada je Koalicija radikalne ljevice postala druga najveća grčka stranka, do lipnja 2013. godine, kada je bivša grčka vlada ugasila javnu TV postaju ERT. Upoznajemo Tsiprasovu osobnost, političke stavove i ambicije, odnose u stranci te saznajemo kako se gradila strategija i drugačija budućnost zemlje u ekonomskom kolapsu.
 
Film Killswitch Alija Akbarzadeha, također iz programa Stanje stvari, govori o borbi za kontrolu interneta čiji su heroji prerano preminuli haktivist i borac za slobodu informacija Aaron Swartz i zviždač Edward Snowden, dok provokativni film Cijena koju plaćamo Harolda Crooksa istražuje izvore, štetne posljedice i složena moralna pitanja korporacijske utaje poreza od nastanka koncepta porezne oaze u londonskim bankarskim krugovima 1950-ih do danas, kada se pola svjetske zalihe novca nalazi izvan dometa državnih riznica. Alina Rudnickaja u Danu pobjede pozabavila se ruskim zakonom koji zabranjuje promidžbu netradicionalnih seksualnih odnosa među maloljetnicima.


'Nada na kocki', trailer.

Redatelj Robert Kenner doznao je od majstora manipulacije medijima kako se "pere" odgovornost za klimatske promjene u Trgovcima sumnjom. Ekologija je u fokusu i švicarskoga filma Thule Tuvalu Matthiasa von Guntena, dok u Projekt divljina Davida Bonda gledamo zabrinutog oca koji uz pomoć marketinga današnje klince ovisne o tehnologiji (naziva ih zombijima staklenih očiju), nastoji navući na prirodu.

Kontroverzni dox među ostalima donosi Titove odrede smrti njemačkih autora Philippa Grülla i Franka Hofmanna, koji su istražili temu poprilično poznatu hrvatskoj javnosti: likvidaciju hrvatskih emigranata u Njemačkoj, uz poseban naglasak na ubojstvu Stjepana Đurekovića te posljedično suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Bliska nam je i tema Srpskog odvjetnika redatelja Aleksandra Nikolića, koji izlaže moralne dileme Marka Sladojevića, jedne od ključnih osoba odvjetničkog tima Radovana Karadžića, a dokumentarac Utopija Mladena Ćapina razotkrit će autorove zaključke o hrvatskom društvu.

Seksualnim prijestupništvom bave se čak tri kontroverzna doxa: to je Danijelov svijet češke redateljice Veronike Liškove, koja je na javni istup pridobila zajednicu čeških pedofila, a posebice jednog od njih, 25-godišnjeg Daniela. Ono što im je zajedničko, osim seksualnih sklonosti, jest to što nisu naudili djeci. Bez uspavanke Helen Simon raspliće se u suprotnom smjeru i govori o seksualnom zlostavljanju, a slična je tematika i kratkometražnog australskog dokumentarca Ispod nebesa koji potpisuje Logan Mucha. Između ostalog, u ovom programu gledamo i libanonsko-kanadski film Mistična masa Karima B Harouna. Riječ je o fascinantnom dokumentarcu koji detaljno opisuje cjelodnevni obred tisuća Šijita koji se jednom godišnje sastaju da bi proslavili obljetnicu mučeničke smrti svoga vjerskog vođe.

]]>
Fri, 13 Feb 2015 02:54:35 +0100 http://www.filmski.net/vijesti/filmski/dokumentarni-film/14283/premijera-filma-o-premijeru-na-zagrebdoxu