Intervju: Aleksandar Žiljak

Na ovogodišnjem SFeraKonu Aleksandar Žiljak održao je predstavljanje filmske SF klasike u sklopu programa SF Vintage. Pažljiviji čitatelji naše rubrike Besplatni Zagreb primijetit će da Žiljak već godinama u sklopu tog programa promiče SF filmove. Osim filmovima, Žiljak se bavi i s literaturom - radi kao ilustrator, te piše SF priče i novele, a za svoje readove je i nagrađivan. U razgovoru s njim saznali smo koje SF klasike ne trebate propustiti i što misli o današnjim filmskim trendovima:

Koje SF filmove bi svim zainteresiranim preporučio kao neizostavnu lektiru?

Postoje 4 klasika iz razdoblja između 2 svjetska rata. To su: ruska 'Aelita' iz 1924., 'Metropolis' i 'Žena na Mjesecu' Fritza Langa, te 'Things to Come' iz 1936. Onda imamo jedan veliki val SF američkih filmova iz 50-ih godina koji odražava hladnoratovsko stanje duha: 'Rat svjetova', 'Dan kada se Zemlja zaustavila', kasnije filmovi Jacka Arnolda kao što su 'Tarantula', 'The Incredible Shrinking Man'...
I onda opet imamo jedan val filmova koji traje od 1976./1977. i Lucasovih 'Zvjezdanih ratova' (prva Trilogija), a završava sa 'Terminatorom 2' . U tom valu su: Scottov 'Blade Runner' i 'Alien', te Cameronovi 'Aliens', 'Terminatori 1' i '2', Spielbergov 'E.T.' i 'Bliski susreti treće vrste'...

Postoji teorija da nakon Lucasovih 'Zvjezdanih ratova' filmski studiji danas ciljaju uglavnom na tinejdžersku publiku, osjeti li se stoga i pad na kvaliteti filma jer nema toliko SF filmova za odrasle?
Lucas je sa 'Zvjezdanim ratovima' otkrio tinejdžersku publiku, njegovim tragom će ići Spielberg i njegov 'Indiana Jones'. No, tinejdžerska publika nije ujedno i glupa publika kao što pokazuju kvalitetni filmovi iz japanske produkcije. S druge strane, bez obzira na sve te rejtinge, svi ovi filmovi su u načelu akcijski pa vrlo često ima i nasilja koje Amerikancima ne smeta, njima iz nekog razloga smeta samo seks. Može se raditi SF koji će biti za tinejdžere koji će biti inteligentan i koji će zadovoljiti i odraslu publiku.
Ima ziheraštva jer se barata s velikim novcima, i to sve postaje jedan komisijski način rada filmova, a malo što dobrog se napravi komisijski. Ako vam za svaki svaki scenarij treba 3-4 scenarista, to najčešće više ne daje jednu koherentnu cjelinu. Potrebni su ljudi s jakim autorskim integritetom koji mogu svoju viziju izgurati do kraja, kao što su Lucas, Cameron, Ridley Scott...

Možemo li reći da danas animirani SF film postiže najbolje rezultate u SF-u ('Wall-E', crtići u produkciji Tima Burtona)?  
Kao prvo, sve ovo što mi danas gledamo u SF-u je zapravo sve više i više animirani film. Mi gledamo glumce koji se snimaju na zelenoj pozadini, sve se više napuštaju mehanički efekti i pirotehnika (makete, stop-motion animacija) i ide se na kompjuterski generiranu sliku - pozadinu, likove, objekte.
Vi praktički sve više i više gledate crtiće, a problem je što više i ne gledate likove nego 'Toma i Jerryja' koji rade stvari koje čovjek ne može napraviti. Vrlo često je SF zapravo akcijski film ukorporiran u SF okruženje. S druge strane, imate animirane filmovi koji pokušavaju biti ozbiljni i mislim da su tu značajan uspjeh postigli Japanci.
 
Mogu li 3D filmovi koji se sve više vrte u kinima napraviti značajni pomak u SF-u?
Kao prvo, ono što se sada naziva 3D tehnikom je blagi pomak od onog što se radilo 50-ih - opet imamo naočale! Treba vidjeti koliko uopće ima takvih filmova u odnosu na ostale... OK, vidjet ćemo što će biti kada James Cameron završi tog 'Avatara' kojeg čekamo već 3-4 godine.
Međutim, ja stalno govorim jednu te istu stvar - mene briga na čemu je snimljen film pod uvjetom da se slika dobro vidi! Što se mene tiče, možete prikazivati film na poljskom projektoru kojeg je dobila Jugoslavija kao dio bratske pomoći, bitno je samo da je slika dobro fokusirana. Mene zanima priča, a sada je sve uglavnom orijentirano prema vizualnim efektima.

Razgovarao: Siniša Paić