Moj tata – Ian Curtis

Teško je biti dijete poznate rock-zvijezde, a još je teže kada mama snima film o pokojnom tati koji se ubio. Guardian je objavio tekst u kojem Natalie Curtis, kćerka pokojnog pjevača Joy Divisiona Iana Curtisa, iznosi svoja razmišljanja o filmu 'Kontrola'. A taj film nije rađen prema priči nekog neznanca, nego prema knjizi Deborah Curtis, Ianove supruge i Nataliene majke. Ona je odobrila da se prema njenim memoarima nazvanim 'Touching from a Distance' snimi biografski film o Ianovom životu, te je par puta došla na snimanje filma zajedno s kćerkom.

Natalie Curtis /naslovna - autoportret/ inače se bavi fotografijom, te je i na setu snimila par fotografija. Film je pogledala tek u konačnoj verziji i to je za nju bio i svojevrsni šok. Najpotresnije je možda to što se Ian ubio baš kada je Natalie imala jednu godinu, pa je svog oca vidjela samo na ekranu, a čula na snimkama - a svi govore da glumac Sam Riley izgleda baš kao on. Iako vjeruje da sama više nalikuje ocu nego Sam, priznaje da je dobro odglumio ulogu, osobito osjetljive scene epileptičnih napada.

Jedna od njezinih najvećih zamjerki filmu je da ne istražuje previše Ianove psihičke probleme - koji su neizostavni u priči o samoubojstvu. Film je po njoj trebao više pažnje obratiti i na žene u njegovom životu, koje su bile više nego svjesne Curtisovog teškog stanja i snažno su se trudile da mu pomognu. Hvali nastup Samanthe Morton u ulozi njezine majke Deborah, a zadovoljna je i prikazom benda. Kaže kako joj u filmskoj priči o njezinom ocu nedostaje i smijeha i vedrine – usprkos glazbi i Ianovoj depresiji, to ipak nije bio sumoran život. 

Priznaje da su mnogi građani iz Manchestera bili sumnjičavi prema Nizozemcu (redatelj Corbijn) i holivudskim producentima koji trebaju dočarati izgled njihovog grada i život u njemu. Smatra da filmu nedostaju 'mračne, prazne ulice Manchestera sedamdesetih', koje evociraju glazba i stihovi Joy Divisiona. Ipak, doprinos lokalnog scenarista Matta Greenhalgha i svih bliskih Ianu popravio je dojam o autentičnosti filma. A reakcije publike i kritke na film 'Kontrola' su vrlo pohvalne, tako da izgleda da Natalie više ima osobne, nego filmske zamjerke filmu.

Čini se da je film prekratak (120 min.) za sve što bi Natalie htjela vidjeti, za sve što vjeruje da tako snažno nedostaje u ovoj biografiji. No svjesna je da je možda prekritična prema filmu, koji iz njenih usta 'zvuči grozno, iako nije'. Za nju je to ipak preosobno iskustvo, jer se osjeća zaštitnički prema svom ocu, 'dječaku mlađem nego ja' (Ian je u trenutku smrti imao 23 godine - Natalie sada ima 28!). Nema zamjerki na glazbu iz filma, koju izvode glumci. Upravo je glazba ono po čemu Natalie najviše osjeća oca, a vjerojatno će i sam film, uz sva odstupanja od 'obiteljske priče', urezati novu sliku Iana Curtisa i u njezino sjećanje.