Pula – izvještaj drugi - Dugometražni
Home      Vijesti      Dugometražni      Pula – izvještaj drugi

Pula – izvještaj drugi

Kako je Armin tražio Harry Pottera, zašto Nola voli žene s istim frizurama, a Vicko Ruić enigmatiku. I sve to u Areni.

m.k. 21.07.2007 0 komentara

Pula – izvještaj drugi

Kada je Tarantino dao svoj blagoslov raspolavljanju 'Grindhousea' u dva zasebna filma, izlika mu je bila da Europljani ne bi shvatili koncept, jer im takav način distribucije filmova nije u tradiciji. No, Tarantino nije bio na festivalu u Puli gdje su selektori programa pametno odlučili publici prodati dva filma po cijeni jedne ulaznice. Prvi je naslov bio 'manje atraktivan', tj. domaći, a drugi najnoviji proizvod iz hollywoodske tvornice snova. Tako je u utorak Arena bila prepuna /*naslovna/. U publici su uglavnom bili roditelji s djecom i nije bilo teško zaključiti kako ih je većina bila ondje zbog friških pustolovina Harryja Pottera i njegove ekipe, a manji broj ih je došao zbog Sviličićeva 'Armina'.

Potter je tako omogućio da što više ljudi pogleda izvrsni Sviličićev film, a ako ćemo suditi po reakcijama u Areni, ni publika nije imala ništa protiv jer je film jako dobro prihvaćen i, za razliku od nekih drugih naslova, ispraćen velikim pljeskom.

No, iako su distribuirani po principu '2 za 1', teško da je ijedan od prikazanih filmova imao tendenciju da mu se nalijepi, u očima većine kritičara, nimalo laskav atribut 'eksploatacijski', jer on označava uglavnom vrlo jeftine filmove bez imalo ambicija i umjetničke vrijednosti. Unatoč tome, jedan se film opasno približio tome žanru, iako mu umjetničkih ambicija nije nedostajalo. Riječ je o 'Pravom čudu' Lukasa Nole, priči o složenom odnosu između oca nadriiscjelitelja i njegova sina, koji u nekom 'malom mistu' odlučuju otvoriti svoj 'Hram čiste ljubavi'. Nolin film skače iz oštre satire (problem lažnih iscjelitelja i manipuliranje ljudskim osjećajima i povjerenjem) u romantičnu idilu (romansa koja se razvija između sina i seoske femme fatale),  a sadržaj je nerijetko obrađen senzacionalno i površno. Prizori u kojima Šerbedžija kao lažni prorok liječi svoje sljedbenike, razbija jaja iz kojih izlaze gliste, umače lice u zdjelu punu krvi ili si krv štrca u oči zaista djeluju vrlo bizarno. A filmu ne fali ni 'erotike', bilo da je riječ o golotinji (krupni kadrovi ženskih genitalija koje, kako su mnogi primijetili, sve imaju istu frizuru – novi modni trend ili ista dublerica?) ili pak o seksu u kukuruzima. Nabrajanje ovih detalja izvađenih iz konteksta možda može naslutiti kako je riječ o, ako ništa drugo, zabavnome trashu, iako ni to nije slučaj. No, vremena se mijenjaju i možda Nolin film s vremenom stekne kultni status. Iako sumnjam.

Jednako loš, ali na potpuno drugačiji način, je i 'Kradljivac uspomena' Vicka Ruića. Političko-špijunski triler ćušpajz je cijelog niza kratkih prizora koji se paralelno odvijaju kroz nekoliko vremenskih razina – 70ih, početkom i sredinom 90ih te 1999. za vrijeme smrti Franje Tuđmana. Gledatelj u većini slučajeva nije svjestan što se zapravo događa, ni tko tu koga špijunira, prisluškuje, ubija i zašto. Dijalozi su neprirodni i neuvjerljivi, a najveći je dio filma vrlo nevješto sniman u krupnim kadrovima. Političke i ine poruke ostale su poznate samo redatelju i piscu scenarija i romana, a iako je namjera vjerojatno bila da film ostavi pokoji upitnik iznad glave, isti su vrlo brzo prešli u uskličnike od zaprepaštenja, a zatim i u razočarano slijeganje ramenima.

Film koji se lako mogao pridružiti protekloj dvojici je 'Moram spavat, anđele' Dejana Aćimovića, nostalgična retro-priča o odrastanju za vrijeme 70ih. Riječ je o obiteljskoj melodrami kakva se snimi gotovo svake godine (npr. 'Snivaj, zlato moje' Nevena Hitreca), a kao i većina sličnih ostvarenja upada u brojna melodramatska opća mjesta, klišeje i predvidljivosti. Dijalozi su vrlo 'književni', s puno lirskih dijelova i životnih poruka, no ipak je riječ o solidnome ostvarenju. Aćimovićev je film vrlo emotivan, s nekoliko dirljivih prizora (npr. prizoru gdje 'djevojke biraju' plesom povezuje prošlost i sadašnjost) i nikada ne otklizne u patetiku. Likovi su uvjerljivi, a glumački su nastupi solidni, pri čemu posebnu pohvalu zaslužuje nastup Nataše Dorčić u ulozi majke.

Solidan je bio i 'Živi i mrtvi' Kristijana Milića. Film paralelno prati priče o dvije skupine vojnika – iz rata u Bosni početkom 90ih te iz Drugog svjetskog rata, čiji životi (i smrti) na kraju bivaju neobično povezani. Snimljen prema romanu Josipa Mlakića (koji je napisao i scenarij), film više ulaže u atmosferu nego u priču, a poseban spomen zaslužuje i produkcijski izgled filma koji, unatoč malome budžetu i nekim problemima oko realizacije, izgleda i zvuči toliko dobro da može stati uz bok i skupljim američkim ostvarenjima. No, film robuje i nekim (američkim) konvencijama ratnoga filma što se najviše vidi u tipovima nekih likova (npr. tajanstveni Vialli), a poput samoga romana, vrlo je nejasan i konfuzan. Gdje ti vojnici idu i zašto nije baš najjasnije, iako je ta 'besmislenost' vjerojatno metafora na cijeli rat. Veći odmak od romana i jasnija priča rezultirali bi boljim filmom, no unatoč manama, 'Živi i mrtvi' pokazuju da od Milića u budućnosti možemo puno očekivati.

Na kraju spomenimo 'Armina' Ognjena Sviličića, priču o ocu i sinu koji iz Bosne dolaze na filmsku audiciju u Zagreb. Premijerno već prikazan u hrvatskim kinima i s nagradom 'East of West' u Karlovim Varima, 'Armin' je još bolji na dugo gledanje. Za razliku od npr. 'Kradljivca uspomena' koji također očekuje od gledatelja da popuni rupe koje nedostaju, Sviličić daje dovoljno informacija kako bi gledatelj rekonstruirao cijelu 'priču', a tragovi se nalaze svugdje – od hotelskih interijera, šutnje i tišine do minimalnih dijaloga među likovima te njihovim mimikama i gestama. 'Armin' nije remek-djelo, ali je primjer jednog ozbiljnog i nimalo podcjenjivačkog filma s izvrsnim scenarijem i glumačkim nastupima.