POLITIČKI NEKOREKTNA SATIRA O BALKANU

Kolica na kojima je ljudski leš voze se hodnikom uz tradicionalni makedonski soundtrack i ulaze u prostoriju u kojoj ostali mrtvaci u grobnoj tišini pokušavaju utvrditi nacionalnost pridošlice prema konfiguraciji stopala... Radi se o izvrsnom početku filma makedonskog redatelja Darka Mitrevskog 'Balcancan' koji je već duže vremena veliki hit u regiji. Nagrada 'od A do A' u Motovunu (nagrada za najbolji film nastao u regiji od Austrije do Albanije ), priznanje ruskih kritičara na festivalu u Moskvi, veliki broj prodanih ulaznica (Makedonija: 120 tisuća gledatelja, oko 6% pučanstva ), mnogobrojni festivali i europska distribucija samo su dokaz da se radi o zanimljivom fenomenu.

Izvrsni eksploatacijski film koji je neopterećen velikim porukama i svodi se na maksimalno iskorištavanje svega što je sinematično kako bi se pojačala urnebesna ekspresivnost. Mitrevski je bivši novinar, bivši crtač stripova, bivši plivač koji s ponosom ističe kako je oženjen Dalmatinkom s kojom redovito ljetuje u obiteljskoj kući na otoku Ugljanu.

Možete li usporediti vaša dva filma; raskošni eksploatacijski ‘Balcancan’ i  niskobudžetni ‘Zbogom 20. stoljeće’ kojeg ste radili zajedno s Aleksandrom Popovskim?

‘Zbogom 20. stoljeće’ je rađen kao ideja za kratkometražni film, nešto s čime bi učestvovali po festivalima, dobivali nagrade i zatim to slali inozemnim producentima kao dokaz naše sposobnosti da snimimo ‘pravi’ dugometražni igrani film. Ali onda je nekako ta kratka priča umjesto 20 ispala 40 minuta, pa smo riješili nasnimiti još dvije priče i napraviti nekakav omnibus, dramaturški klimavo spojen... Na kraju je taj film ličio kao pulover kome su prvo sašili kratke rukave, pa produžili još malo dulje rukave, pa se dobio džemper koji je super za modne revije, ali ga nitko ne želi nositi. Bio je na tridesetak festivala, dobio tu i tamo po koju nagradu, ali nigdje se nije prodao niti komercijalno prikazivao. Osobno ne volim puno taj film, ali sam neke pouke koje sam stekao s njim korisno upotrijebio u ‘Balcancanu’.

U bizarnom crno-humornom filmu ‘Balcancan’ glavni lik Karanfilov niti malo ne mari za nacionalne interese svoje zemlje pa bježi od mobilizacije sukobljavajući se na putu s dvoličnim balkanjerosima različitih nacionalnosti. Da li je to namjerno ismijavanje nacionalnog patosa koji je zahvatio tranzicijske zemlje u kojima se svi zaklinju u ‘tatkovinu’ (domovinu )?

Kada se netko desnicom hvata za srce zaklinjući se u domovinu (tjerajući vas pritom da suznih očiju buljite u zastavu koja se ponosno vijori na vjetru), ljevicom vam obično krade novčanik iz zadnjeg džepa ‘pantalona’. Iza svake patriotske patetike se obično krije veliki profit. A i inače mrzim da mi domoljubi prebrojavaju majmune koji su se verali po mom porodičnom stablu. Moji majmuni su moj privatni monkey bussines. Ja sam htio ispričati svoju priču, priču o ljudima koje poznajem, o svijetu u kome živim, o stvarima s kojim sam odrastao i koje su utjecale na mene... Bit ću vam iskren: ja sam vam Trendafil Karanfilov, lično i personalno! Tijekom cijele svoje mladosti imam taj osjećaj da su svi moji osobni usponi povezani s nekakvim općim padovima regije u kojoj živim, nekakvim ratovima, katastrofama, siromaštvom, pizdarijama...

Zamisli, ja sam ti prvi put bio sa curom u doba famozne Osme sjednice. Taman sam pomislio da nakon tog čina počinje moj pravi život, neki drugi tipovi su riješili da započnu eru smrti na Balkanu. Onda sam nakon dvije godine počeo studirati režiju i svoj prvi ispit dao kad je JNA napala Sloveniju. Iduće godine krenem ja na svoje prvo putovanje po Evropi, al' krene i rat u Bosni. Nakon par godina riješim osnovati svoju privatnu produkciju i osamostaliti se kao producent, kad ono – propast makedonskih piramidalnih štedionica, svi klijenti povuku novac pod jastuke i plahte, nitko ne ulaže u spotove i reklame... Prije pet godina kupio sam opremu za montažu, osnovao studio za postprodukciju, želio konkurirati velikim inostranim produkcijama... I ponovo – bum! Desi se onaj ratni konflikt u Makedoniji, ponovo neizvjesnost, ponovo ludilo, ponovo smrt... Ja ti se danas plašim da mi se nešto lijepo ne dogodi, jer odmah kreću sranja u svijetu koji me okružuje. Eto, o tome priča ‘Balcancan’, o tim mojim smiješnim strahovima.

Zanimljivo je da iza vas stoji talijanski koproducent što je za hrvatske standarde poprilično nedostižno. Kako je došlo do suradnje s Talijanima i jesu li imali posebne zahtjeve?

Suradnja s Talijanima je počela tako što sam ja imao drugi scenarij, drugog koproducenta i drugi budžet... i onda taj drugi talijanski koproducent nije našao lovu da popuni budžet potreban za snimanje tog drugog scenarija. Ali ja sam od države dobio svoj dio novca (i nisam ga htio vratiti, naravno), pa sam ponovo krenuo tražiti koproducenta po Rimu i pronašao ga u liku Alessandra Verdecchija, simpatičnog gospodina koji nije bio siguran zove li se moj rodni grad Sofija ili Skofje, ali bio je uvjeren da sadrži slovo ‘f’.

E sad, Verdecchiju su se jako svidjeli makedonski sirevi, ali nije mu se svidjela ideja da radimo film od 3 milijuna eura, pa sam morao smišljati neku drugu priču. I onda sam se sjetio te urbane legende od toj babi i njenom tepihu... Inače, mi smo ti njima totalna egzotika! Kao što nama Almodovarovi filmovi djeluju pomalo nadrealno iako te iste filmove Španjolci doživljavaju kao prizore iz svog svakodnevnog života, tako i mi Talijanima izgledamo kao likovi iz filmova Emira Kusturice. Probao sam im objasniti da mi malo idu na nerve s tim Kusturicom i da na Balkanu postoje i Slobodan Šijan i Branko Bauer i Živojin Pavlović i Žika Mitrović i Antun Vrdoljak i Srđan Dragojević i Ademir Kenović i Hajrudin Krvavac i Ivo Trajkov i gomila drugih redatelja o čijim filmovima pojma oni nemaju, a nemaju pojma jer ih nisu gledali, a nisu ih gledali jer se nisu zainteresirali, a nisu se zainteresirali jer još uvijek (pogrešno) misle da svi putovi vode u Rim.

Okej, nekad je ‘Cinecitta’ zbilja bila centar filmskog svijeta, a njihova je kinematografija bili ravna hollywoodskoj... ali to je prošlost, davna prošlost. Ranije je cijela Evropa hrlila u kina gledati talijanske filmove, danas ih ne gledaju ni sami Talijani. Žalosno, jer to je emotivan i duhovit narod čija je zemlja puna strasti, ljepote i životnih mirisa.

Navodno ste dobili inspiraciju za famozni tepih čuvši svjetski raširenu legendu o ukradenoj baki zamotanoj u tepih o kojoj je sam Gabriel Garcia Marques svojedobno pisao analizirajući taj zanimljiv fenomen.

Film je baziran na urbanoj legendi o mrtvoj babi zamotanoj u ukradeni tepih. Tu su mi priču kao autentičnu ispričali neki Makedonci koji su ljetovali u Bugarskoj. Nakon par godina čuo sam tu istu priču, ali ovoga puta su protagonisti bili neki bosanski emigranti u Rumunjskoj, na kraju sam pronašao esej Gabriela Garcie Marquesa u kome ovaj slavni latinoamerički pisac piše o navodno istinitim pričama za koje su svi čuli i koje svi prisvajaju, ali se zapravo nikada nisu dogodile… Pomislio sam: ako jednu smiješnu priču svi vole prepričavati, onda će je i svi gledati u kinu! I tako sam krenuo pisati 'Balcancan', smještajući radnju u onu (za nas Makedonce ne tako smiješnu) 2001 godinu... ( o.p. svojedobno je glumac Saša Anočić čuo identičan slučaj babe u tepihu koju su pokušali prošvercat iz Madžarske u Hrvatsku prema čemu je napisao nikada realiziran scenarij).

Inače, baba Zumbula je sinonim za zlo: odvratna babetina koja navija za sve ono sto ja osobno mrzim, radikalna desničarka koja bi probleme rješavala metodama radikalne ljevice, gadura koja prezire slabe i nemoćne, a divi se gospodarima rata i nasilja... Trendafil se nje jako boji i najradije bi da nikad ne pronađe njeno tijelo, ali on to mora učiniti zbog voljene supruge, a i drag mu je taj tepih, tolike su pare dali za njega... Trendafil se kao lik promijeni tek kada mu se baba Zumbula pojavi u snu, a on skupi hrabrost da je pošalje u pizdu materinu. Nakon toga je svejedno gdje je završila baba, jer je zlo nestalo zahvaljujući hrabrosti malog čovjeka. Naravno, mali čovjek nosi kući taj babin tepih bez obzira što u njemu nema babinog tijela – al' kud ti možeš oduzeti prosječnom malom Makedoncu njegovo pravo na tepih, pa njemu je tepih ko Indijancu totem!

Obično se kaže da je treći film najveća redateljeva kušnja jer nerijetko se hvata u zamku ponavljanja. Što novog pripremate i namjeravate li opet pronaći sreću u stranim producentima?

Trenutno razrađujem ‘Bad English Or How I Married The Mother Of Milla Jovovich’ je priča o nijemom Iračaninu koji u poljskom toaletu američke vojske pronađe neki časopis na kojem je fotografija Mille Jovovich i njezine mame. Momentalno se zaljubi u tu mamu i onda odluči zbog te svoje velike ljubavi krenuti u SAD ne bi li je pronašao. Na putu mu se pridruži jedan balkanski švercer oružja koji je nekim čečenskim teroristima prodao lažni eksploziv, pa mora bježati u Ameriku, kao i jedna sicilijanska narikača koja na Siciliji nema više posla jer se mafija sve manje međusobno ubija, a pročitala je da je u Americi stopa smrtnosti najveća u civiliziranom svijetu. Pridruži im se i jedan ruski žigolo, potomak neke aristokratske obitelji koji je već pomalo u godinama kad već metabolizam i potencija ne funkcioniraju baš sjajno, pa ide u Kaliforniju liječiti svoj libido. I tako ta mala grupa luzera krene u obećanu zemlju Ameriku.

Volio bih da nađem američkog producenta za ovaj film. Europa je na tom planu prilično ksenofobičan i šovinistički kontinent: ne možeš ti kao makedonski redatelj dobiti novac od Francuza, Engleza ili Nizozemaca ako pritom prvo ne uložiš svoj, a čak i onda nećeš uživati isti status kao njihovi redatelji, pa makar bio triput bolji od njih. Amere za taj nacionalni background nije uopće briga: njima je bitno da ti znaš napraviti najbolji mogući film za novce koje ti daju, pa makar da nikad nisu čuli za tu nepoznatu zemlju iz koje dolaziš ti, čovjek čije ime oni teško izgovaraju.

Koliko vam je privatno i profesionalno važna glazba jer poznati ste kao tekstopisac pjesme ‘Baba Zumbula’ koju je otpjevao Vlado Divljan predvođen Kirilom Džajkovskim koji je vaš tekst  aranžirao u ‘elektro-Balkan beat’ stilu?

Pisanje teksta za pjesmu ‘Baba Zumbula’ nije bio ni približno tako pametan koncept. Jednostavno sam jedne večeri na Siciliji (gdje sam tada ljetovao sa suprugom) popio malo više njihove Donnafughate (odlično vino ) i stavio na papir sve one tipove i pojave koji mi idu na živce i temeljito mi ruiniraju život zadnjih petnaestak godina: humanisti, teroristi, patrioti, pacifisti, kriminalci, narodnjaci, profiteri i zemljaci, nevladini konsultanti, foliranti, prevaranti... Mačka li im majčinoga svima njima! Inače, od glazbe volim ‘Rolling Stones’, Jobima i brazilsku bossa-novu, odrastao sam na ‘Azri’, sviđaju mi se ‘Faithless’, a trenutno slušam ‘Playing The Angel’, zadnji album grupe ‘Depeche Mode’.

Možete li usporediti noviju makedonsku i hrvatsku filmsku produkciju?

U Makedoniji se trenutno događa nekakvo proljeće domaćeg filma, sve cvjeta, svi nešto snimaju, dolaze strani koproducenti... A i dogodila se smjena generacija, došli su neki mladi i vrijedni ljudi, pošteno rade i puno se trude... Čak su nam i glumice sve ljepše i ljepše. Valjda će to potrajati, majka mu stara. Od hrvatskih filmova gledao sam ‘Maršala’, ‘Dugu mračnu noć’, ‘Oprosti za kung-fu’, možda još neki film, ne sjećam se... Jako mi se svidio ‘Ta divna splitska noć’! Takav film nema nijedna od balkanskih kinematografija, a u Hrvatskoj ga je gledalo samo par tisuća ljudi. Vi Hrvati ste isti kao i mi Makedonci: stidite se svojih najboljih sinova, mislite da je uvijek netko drugi bolji od vas, čekate da vam netko sa strane verificira vrijednosti koje posjedujete... A ja bih jako volio napraviti komercijalan hrvatski film, s vašim glumcima, da bude smiješan do suza i turbo-popularan, da se jednostavno ne može doći do ulaznice! S grupom hrvatskih kolega i prijatelja već razmišljamo o takvom projektu.

razgovarao Silvio Mirošničenko
fotografije
Robert Jankulovski (fotke iz filma),
Jasna Cvetanovska (Darko Mitrevski)