Pula/penzija/Pušća/ band s terase

Posljednji smo se put čitali nakon Velikoga otvorenja, Velikoga buffeta i, za sada još uvijek, Velikoga favorita – Dejana Šorka i njegova 'Dva igrača s klupe' koji po ocjeni publike imaju stabilnu i Visoku ocjenu od 4.1.

Drugoga je dana Pule u domaćem programu prikazan prvijenac Filipa Šovagovića 'Pušća Bistra'. Film je to koji se telio i telio godinama, bio u planu za prošlogodišnje festivalsko izdanje, ali eto sretno se prebacio na filmsku vrpcu i priključio utrci za bar neku od Zlatnih arena. Što je već, izgleda, veliki uspjeh, jer, recimo, Jelčiću i Rajkovićki s filmom 'Ono sve što znaš o meni' ove godine to - nije uspjelo. Sigurno bar neke od vas zanima i kakva je 'Pušća..', pretpostavljam. Kuš, ono, kae, tak, čuj, kaj ja znam, ku'išda, da, da kae?, ma ono, kuš, kui'š?, bio bi najtočniji i najiskreniji komentar na koji se niti sam autor, scenarist i redatelj F. Š. ne bi požalio jer to su upravo njegove riječi kojima opisuje svoje čedo. Priznajem, fali još pokoja rječ'ca, ali sam je namjerno izostavila ne bi li vam ipak bilo jasnije. Kui'š? Ono.

U centru je same priče frustrirani inkasator tv pretplate (Vejzović Enes) koji popizdi jednog dana i započne veliku akciju osvete/ucjene u koju je uključena lepeza sumanutih likova izmišljenog sela, ili što bi rekao sam redatelj, rodnoga mjesta Petra Pana – Pušće Bistre, naravno, personifikacije društva u kojem živimo. Neporecivo zanimljiv koncept i ideja, odlični glumci, nekoliko genijalnih scena (recitacija Predraga Vuševića će u legendu zasigurno), genijalna kamera, vrlo sugestivna scenografija…., ali stvar kod mene nije upalila.

Koliko god ja racionalno bila svjesna svih ovih stvari gore navedenih, emocionalno se gotovo niti u jednom trenutku nisam uspjela uživjeti u Šovagovićevu filmsku viziju. No, situacija se pomalo mijenjala što je naredni dan prolazio i što sam više razmišljala o filmu, a možda je i boravak u socijalnoj klimi koja vlada na PFF-u pridonio malo. Da povučem paralele. Jasno vam je, ovo je jedan od onih filmova tzv. živih organizama. Pa mislim da ću konačno mišljenje oformiti tek nakon još jednog gledanja.

Ovaj film neće imati puno gledatelja. Što ne znači da je loš. Nego samo da ga ljudi neće gledati. Slažu se oko toga gotovo svi kritičari koji su ga vidjeli. Publika u Areni ocijenila je film s 2.59.

Braća Dardenne 'Dijete' – projekcija iz PoPularnog programa - iskreni do koske sa svojom pričom o dvoje mladih koji dobiju dijete, koje on proda na crnom tržištu, ona vrisne, ostavi ga, on se vrati na ulicu, krade, krade, i slomi se u jednom trenutku, prijavi policiji, završi u zatvoru, ona ga posjeti, oni puno plaču nad svojom sudbinom. I vole se. Braća su obavila odličan posao i bez upotrebe modernih i popularnih tehničkih filmskih aditiva u gotovo dokumentarističkom stilu slažu jednostavnu priču koja svoj temelj ima u velikom broju stvarnih životnih priča. Odličan glumački duo, hvaljen još i Cannesu, gdje je film odnio Zlatnu palmu, sigurna redateljska ruka i vrlo prizemljen scenarij oduševili su me u svojoj jednostavnosti i efektnosti.

Treći je dan Pule prošao u znaku još jednog para sisa pod prozirnom majicom bez grudnjaka (skužajte na žutilu, ali se stvarno ne mogu suzdržat), jedne Lucijine kolegice, majke HR filma, članice odbora PFF, predsjednice Društva filmskih radnika, itd, itd, – pedeset i četiri godine stare Nade Gačešić Livaković i starog poznanika koji je već harao HR kinima, omnibusa 'Seks, piće i krvoproliće'. O filmu nećemo puno, nije htio niti Zvonimir Jurić, redatelj koji je jedini bio na predstavljanju filma jer se druga dva nalaze u Bosni gdje Antonio Nuić, redatelj treće i najbolje priče, snima film pod nazivom 'Sve džaba' čiji je producent Boris T Matić, ujedno i redatelj prve priče iz omnibusa. Publika na festivalu ocijenila je film s 3.64, što je bolja prođa od one koju ima na FILMSKOM – 3.25.

Večer se, barem za mene, završila odličnim, izuzetno poetičnim animiranim filmom 'Destino' Walta Disneya i Salvadora Dalia te solidnim, ništa posebnim, lijepo snimljenim njemačkim filmom 'Napola' o školovanju Furerovih kadeta za vrijeme II svjetskog rata i dvije, tri medice.

Da bi večernja festivalska događanja 'legla', dušu bi dao kakav ljetni band za hotelske terase pa bi sve sjelo na svoje mjesto. I glumci i producenti i festivalski radnici, ravnatelji, njihova braća, djeca i svekrve i pratioci i pratiteljice mogu uživati do mile volje na terasi Zajednice Talijana, piti i sitno blagoglagoljiti do kasno u noć, slušati, recimo, Ricarda Luqea, Bastardze…, i lagano se prebaciti u 'godišnji odmor mode'.. zzzzzzzzzz…..