Na setu novog Matanićevog filma

Nema tome tjedan dana kako smo vas obavijestili o novim filmskim pothvatima Dalibora Dade Matanića i vjerne mu&provjerene ekipe. Šezdesetčetverominutna se filmska priča počela snimati taman u posljednjem proljetnom tjednu u samome centru grada Zagreba u nekoć vrlo popularnom bircu na koncu Tkalčićeve ulice, 'Melinu'.

Glavni lik tumači Krešimir Mikić, kojeg je redatelj, ovaj put ujedno i scenarist, imao na umu dok je i pisao cijelu priču. A on je nazvan Krešo, uspješni je marketinški stručnjak koji se nes(p)retnom igrom sudbine, nakon što je doživio saobraćajnu nesreću, tijekom transfuzije krvi, zarazi virusom AIDSa. I, suočen s ljudima iz svoje okoline, odnosno njihovim reakcijama na njegovu bolest, počinje namjerno širiti virus unaokolo.

Kako i sami znamo da dotični redatelj voli pojedince koji se baš i ne uklapaju u kvazisimetričnu i srednjestrujašku sliku svijeta (što nije rijetkost kod filmskih radnika, naprotiv), i ovaj junak pravi je predstavnik Dadine 'filozofije robota' prema kojoj određeni pojedinac funkcionira na bolji način no što mu to okolina dopušta. Tako se u ovom slučaju lik kojeg igra Mikić bolje nosi sa svojom bolešću no 'zdrava' ekipa oko njega.

Istom linijom ovaj film 'obračunava' se i s redateljevom generacijom, a slobodno možemo kazati i s generacijom većine koja zajedno s njim radi na ovoj filmskoj priči jer su svi tu negdje tridesetak – tridesetak i pokoja godinica…

Filmsku smo ekipu uhvatili u Bogovićevoj ulici u centru Zagreba, u friško otvorenom, kod nas popularnom, lounge baru 'Škola'. Po planu i rasporedu tu se snimila izuzetno delikatna klupska scena, a kako je, po vlastitom iskazu, Matanić strašno osjetljiv na filmske scene plesa, zabave, koje često na ekranu izgledaju preumjetno, potrošilo se podosta vremena ne bi li dirigentu sve 'sjelo' na svoje mjesto, ne bi li se podigao palac i sva se ekipa i tehnika premjestili na drugu lokaciju, ova put u GSK Jabuku na Jabukovcu gdje su ionako svi k'o doma.

Zajapurenog Matanića nisam puno gnjavila, dovoljno je čovjeku što je na osjetljivoj sceni, što kasni i mora mijenjati lokaciju, pa sam ga samo malo 'poškakljala' u prolazu…

Kako si?
A ludo:) Treba to sve stići. Nije lagano snimanje zato što se sve odigrava na živim lokacijama što je uvijek zahtjevnije od studija. No, s druge je strane to i benefit jer su ljudi autentičniji, a i radi se o nekim lokacijama kojima ljudi vjeruju, na kojima su bili.

Osim običnog plotlinea kojeg svi znamo, a to je da se radi o dečku koji, saznavši da je zaražen virusom AIDSa kojeg počinje širiti okolo, možeš li nam otkriti još ponešto o radnji?
Neka je baza to da je čovjek koji je zaražen AIDSom puno manje problematičan od ljudi koji su u opasnosti od njega. Više je problem u okolini, nekoj generaciji, nego njemu samom.

Kako si birao glavnog glumca?
Kad sam pisao scenarij imao sam Krešu na umu. Meni je i inače Krešo jedan od najdražih glumaca, a ovdje mi se učinilo da vrlo elegantno može prikazati lik koji lagano puca po šavovima.

Tko su novi ljudi na setu?
Iza kamere nitko:) Ispred - puno njih. Puno mladih glumaca s Akademije i puno naturščika. A ta situacija s istom ekipom iza kamere – samo je pitanje vremena kada ćemo svi postati jedna komuna:)

Pozdrav za kraj?
Bijelo Dugme je u kurcu!

Kada je jedna ekipa počela s probama za slijedeću scenu, namještanjem svjetla, kamere, statista…, ovaj se drugi dio ekipe, kostimografknija, scenografkinja, šminkerica… 'odmarao'. Priznajem, oduvijek mi je ekipa koja nije toliko 'isturena' pri snimanju filma bila draža. Na ovom konkretnom naslovu zanimljivija su mi imena Željke Burić (scenografkinja), Branka Linte (direktor fotografije), Tomislava Pavlica (montažer) nego ona s glumačke liste. Srećom, kada je počela strka pred kamerama, 'uhvatili' smo gospodičnu Burić da nam kroz kratki razgovor približi malo i svoj dio posla na filmu, kao što smo već spomenuli, scenografiju. Obećali smo i da nećemo pisati o njenoj ljubavi sa seta, pa nije FILMSKI Glorija:)

Kakav si koncept zamislila za 'Volim te'?
Radi se o potpuno suprotnom konceptu od onog kojeg smo imali za 'Slavu', koju smo završili prije godinu i pol. Znamo svi, radi se o povijesnom filmu, bili smo u vremenu od prije 120 godina. Sve smo eksterijere pronalazili u gradu, a potom ih 'dekali' (prilagođavali im izgled onome kakav bi bio u vrijeme radnje op.a.), mijenjali ih, a sve smo interijere gradili u studiju. To je produkcijski bio ogroman film, a meni, naravno, i primamljiviji jer je od samoga početka, od nule, sve bila neka moja koncepcija; od kolora i forme do prostora i kreiranja načina na koji se ljudi tu kreću.

Ti si po svojoj primarnoj vokaciji ustvari arhitektica?
Da. I 'Fine mrtve..' i 'Slavu' smo radili kao studijsku scenografiju što mi je, kažem, draže i primamljivije. Ovdje nema studija. Niti jedan objekt nije studijski pa je samim tim i priča potpuno drugačija, morali smo je okrenuti. Pokušali smo za neke likove koje imamo u filmu pronaći 'role modele' iz naših života, prijatelje, poznanike, prijatelje od poznanika.., malo smo ih iščitali, i to ne samo izgled, već i kako žive, kuda idu, što puše, piju, jedu, gdje jedu, odakle naručuju hranu, gdje rade, kako i kada putuju na posao, voze li bicikle, role, što puše, kako im izgledaju stanovi.., i kada smo nekako posložili taj 'puzzle' od živih ljudi, onda smo složili jednu, nazovimo je – istinu. Za razliku od 'Finih mrtvih..' koje su jako stiliziran film, i od 'Slave' koja je prvo povijesni, a potom i strašno stiliziran film i u njemu sve nešto 'glumi', recimo Gundulićevu smo sredili tako da bude neka druga ulica, a na ovom filmu je sve što će se vidjeti – točno. Ako smo u Melinu, on ne glumi drugu birtiju nego je baš Melin, Tkalčićeva ne glumi drugu ulicu nego je Tkalčićeva.

Imate tzv. urbani koncept?
Da. Zapravo je film o toj nekoj našoj generaciju Zagrebu pa sva ta mjesta imaju bitno značenje u filmu, što je i bio kriterij po kojem smo ih birali, čak i veći od kriterija izgleda. Složili mi jesmo određeni vizualni, koloristički koncept pa smo ih po tome i tražili. One koje nismo pronašli smo prilagodili. Recimo Melin smo cijeli preuredili, on je ostalo Melin, ali smo ga prilagodili tom zamišljenom koloritu.
 
Da li ti je problem kao scenografkinji ući u potpuno zadan prostor, poput ovog ovdje u Školi?
Da, naravno. To su već postojeći objekti koji imaju svoj duh, a da bi ga promijenio, moraš promijeniti gotovo sve, a to ne ide baš tako. Zato smo zaista dugo birali prostore i tražili u njima taj neki duh koji i nama odgovara. No, u ovom filmu su zaista važni samo likovi, svi prostori će biti vrlo fragmentarni i prisutni onoliko koliko je to potrebno zbog atmosfere. Film je vrlo krupno zamišljen, glumci su u prvom planu, nema totala, nema pejzaža.

Filmovi se kod nam ne rade baš često. Ti se zaista možeš smatrati prilično sretnom, zar ne?
Da, jako sam sretna. Radim s Dadom koji je generator energije, dobre volje i posla.

Kako uspijevaš funkcionirati sa svojim dnevnim poslom arhitektice za vrijeme snimanja filma?
Sad sam konačno, nakon više od tri godine paralelne 'vožnje' oba ta posla, odlučila biti 'freelancer' pa raditi na smjenu jedno pa drugo. Do sada je to zaista bilo naporno, jedno se radi od 09.00 - 17.00, a drugo od 17.00 pa nadalje. Shvatila sam da svega od toga ima dovoljno i da me taj status samo može poticati da budem što bolja i traženija.

Bravo za Željku!

Puno sreće i ostaloj ekipi, nadamo se dobroj filmskoj priči koja bi se, prema planu, trebala premijerno prikazati na Dan borbe protiv AIDSa - 01. prosinca ove godine.