Sjaj u očima gospodina Srđana Karanovića

Sa zadrškom i poštovanjem prilazim Srđanu Kranoviću, dok je u staroj dvorani Kinoteke upravo započeo njegov 'Sjaj u očima'. Karanović se obratio publici s nekoliko riječi, da bi se nakon gašenja svjetala iskrao. Strogo i odlučno odbija intervju, ostavljajući mi mogućnost mejl komunikacije. Vraćam se mrvu razočarana u dvoranu, no redatelja upoznajem iz njegovih promptnih odgovora koje je poslao samo dan kasnije. Što se 'Sjaja u očima' tiče, ovaj nije u potpunosti zadovoljio moja očekivanja, budući da sam samo mjesec dana ranije uživala u Banetu i ekipi iz 'Grlom u jagode' koja najnoviji film šije za nekoliko glava. Ipak, 'Sjaj u očima' je solidna bajkovita priča o dvoje ljudi, Labudu i Romani, izbjeglicama koje su se u Beogradu našle igrom slučaja. I nju i njega posjećuju duhovi ljudi iz prošlosti, pomažući im (i odmažući) da pobijede svog najvećeg neprijatelja, samoću.

Srđan Karanović magistrirao je filmsku i tv režiju na FAMU u Pragu, da bi u domovini dobio ladicu 'praška škola' na koju se često ljutio i smatrao je izmišljotinom. Snimio je osam dugometražnih igranih filmova ('Društvena igra' 1973., 'Miris poljskog cveća' 1977., 'Petrijin Venac' 1980., 'Nešto između' 1982., 'Jagode u grlu' 1985., 'Za sada bez dobrog naslova' 1988., 'Virdžina' 1991., 'Sjaj u očima' 2003.) te preko sedamdeset dokumentarnih, kratkih i namjenskih filmova, kao i tv serija od kojih je najistaknutija ona kultna 'Grlom u jagode' (1975) o odrastanju Baneta Bumbara.

Koautor je scenarija za filmove Rajka Grlića (s kojim je dobar prijatelj) 'Kud puklo da puklo' te 'Bravo maestro', a stoji iza adaptacije i režije predstave 'Nek ide život' (2001). Početkom devedesetih, razočaran političkom situacijom, napušta regiju te odlazi u Ameriku gdje predaje režiju u Bostonu, a u Beograd se vraća tek nakon Daytonskog sporazuma s vjerom da će stvari biti drugačije. Film 'Sjaj u očima' snimio je nakon 12 godina pauze, budući da je cijelo vrijeme bio duboko razočaran u režim te sputan političkom situacijom. Krećući od njegovih najranijih dana i iskustva s Akademije, propitali smo ga detaljno gdje je sada, što voli i kako razmišlja. Dame i gospodo, jedan od najznačajnijih autora bivše Jugoslavije…

F: Kako ste dobili nadimak Điđa?

S.K: Kad sam bio beba i kad me je prvi put ugledao moj djed Milan Karanović, tada kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, rekao je da ličim na 'Džidžu', što znači na 'mali dragulj' ili 'mali bižu'. Moj otac Milenko je to omekšao, kao što Bosanci često rade i tako su me on i majka u šali zvali 'Điđa'. Kad sam postao dečkić, taj nadimak mi se nije nimalo sviđao, činilo mi se da me vrijeđa i uvijek sam inzistirao da me zovu pravim imenom. Naravno, prijatelji i obitelj su radili upravo suprotno, iz šale. Kasnije je taj nadimak ostao i nije mi smetao. On nema nikakve veze s mojim imenom i mislim da je pogrešno da 'nove Srđane' ljudi takođe zovu 'Điđo'. Inače mislim da taj nadimak  pripada mojoj privatnosti i mojim prijateljima. Mislim da je krajnje neprikladno kad me u javnim prilikama i u medijima zovu 'Điđa'. Moj 'brand name' je bio i ostao: Srđan Karanović.

F: Zbog čega ste režiju studirali u Pragu? Koje Vam je najdraže sjećanje ili anegdota iz studentskih dana?

S.K: To je tada (tokom šezdesetih) bila najbolja i možda jedina škola za učenje filmskog zanata u Europi. Svi smo tada, uz teške muke i mnoga odricanja naših roditelja, otišli tamo prije svega iz tog razloga. Usput smo se upoznali s jednom neobičnom i autentičnom kulturom o kojoj smo do tada malo znali. Međutim, mislim da smo skoro svi mi i prije odlaska tamo već bili 'duboko inficirani' filmom i da smo ta znanja stekli kod kuće, u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Ljubljani itd. Svi mi smo od početka bili i ostali vrlo različiti i svi smo uvijek na različite načine prilazili stvaranju naših filmova. Jedina bitna razlika između nas i ostalih kolega iz bivše Jugoslavije je ta što se uvijek radujemo kad se vidimo i što jedan drugog uvijek poštujemo i podržavamo. S velikim zadovoljstvom se sjećam pet svojih godina provedenih u Pragu, ali sve to polako blijedi. Čak i anegdote. Nekad mi se čini i da sam zaboravio da sam ikad toliko vremena tamo proveo. Zato mi valjda i smeta taj animozitet jednog dijela naše javnosti prema svima nama. Ja ne mislim da su moji i drugi filmovi 'praških đaka' idealni, no ipak se usuđujem misliti da bi povijesti naših kinematografija bile mnogo jadnije da nije bilo nas i naših filmova. Iz svoje nemoći i zavisti neki valjda misle da smo mi tajna organizacija, mafija, klan i da smo svoje uspjehe postizali nekim opskurnim 'vezama'. No, to je također svojevrsni kompliment baziran na izreci: 'Za dobrim konjem se diže prašina'.

F: Vaš je film 'Sjaj u očima' u ponedjeljak 24.01. u Zagrebu prikazan u sklopu programa Tjedan Novog srpskog filma. Otkud redatelj Vašeg kova u Novom srpskom filmu nakon 8 dugometražnih i sedamdesetak dokumentarnih i kratkih filmova?

S.K: Ne znam, vjerujte. Ja nisam sastavljao taj program. Međutim, kad su me pozvali nisam mogao ne prihvatiti poziv. Za Zagreb me vezuju mnoge divne uspomene i česti boravci; u tom sam gradu nekada poznavao (i još uvek poznajem) puno ljudi među kojima su neki sjajni suradnici na mojim filmovima. Uvijek ću se rado vraćati u Zagreb kad me netko bude zvao jer ga smatram značajnim dijelom svog kulturnog naslijeđa i životnog iskustva.

F: Koliko je 'Sjaj u očima' biografski film tj. koliko ima veze s vašim boravkom u Americi?

S.K: Ne mnogo, mada sam na ideju za film o usamljenosti i 'duhovima prošlosti' prvi put došao dok sam bio profesor u Bostonu. Tamo sam smislio temu, ali sam žanr 'lake bajke' izmislio po povratku u Beograd kad sam shvatio da svojim filmom na neki način moram stvoriti neku nadu i sebi i gledateljima mojih filmova.

F: Kako to da je između Vašeg predzadnjeg filma 'Virdžina' i filma 'Sjaj u očima' proteklo dvanaest godina? Jednom ste prilikom izjavili da niste mogli snimati filmove u tom razdoblju. Zašto?

S.K: Raspad Jugoslavije sam shvatio kao veliki i bolni osobni poraz. Nisam vjerovao da je to moguće, a još manje da je to potrebno. Uostalom, sve više mi se čini da je ta Jugoslavija u kojoj sam rođen bila zamišljena na sličnim principima na kojima je danas organizirana Europska unija. Sve ove novonastale državice će se u toj Europskoj uniji opet sresti, prije ili kasnije. Čemu onda svi ti ratovi, žrtve, razaranja, upropašteni životi, kolateralne štete i skoro potpuna regresija? Zbog svega toga mi se i moj posao činio uzaludnim i besmislenim. Nekoliko se godina zaista nisam želio baviti snimanjem filmova, pogotovo ne u svom rodnom gradu - nisam ni htio tražiti novac od Miloševićeve vlasti. Kad se dogodio Daytonski sporazum, vratio sam se u Beograd s nadom da smo 'opet postali normalni' i željom za snimanjem. Eto, odatle pauza i odatle ipak želja da ponovnim radom.

F: Koliku je ulogu u vašem stvaralaštvu imala serija 'Grlom u jagode' tj. njezin uspjeh? Da li je manja uloga Branka Cvejića u filmu 'Sjaj u očima' mali poklon nostalgičarima koji su uživali u toj seriji ili pak Vaš specifičan potpis?

S.K: Naravno da sam ponosan na uspjeh serije 'Grlom u jagode' i činjenicu da ona i dalje vrlo aktivno traje po TV programima, a od nedavno i sasvim legalno na VHS i DVD nosačima. Ne razmišljam uopće o njoj kad pokušavam smisliti ili realizirati neki svoj film. Uvijek pokušavam ostvariti novu emociju na novi način. S druge strane s Brankom Cvejićem sam vrlo dugo prijatelj, čak živimo u istoj zgradi. Čini mi se da je on vrlo neobičan glumac koji uvijek može djelovati autentično i svježe u određenoj vrsti uloga. I zato ga zovem na suradnju. Nekad uskoči i kad neki drugi glumac iz raznih razloga prvobitno odbije ulogu. Tako da on 'čini' i meni, a ne samo ja njemu.

F: Kako vidite sadašnju i buduću suradnju filmskih umjetnika i kinematografija bivše Jugoslavije?

S.K: Vjerujem da će je biti sve više i vjerujem da je to krajnje prirodno. Mislim da će biznis, sport i umjetnost uspješno objediniti sve ove prostore koje su razni političari i demagozi tako surovo rasturili.

F: Kakva je situacija u srpskoj kinematografiji? Prosječan hrvatski gledatelj srpski film često smatra sinonimom za dobar ili barem zabavan film. Što mislite o tome?

S.K: Ozbiljan odgovor bi zahtjevao vrijeme i prostor koji nemamo. Koliko ja znam, Hrvatska kinematografija je vrlo sređena, posjeduje i dalje solidnu tehničku bazu te pozamašan, stabilan budžet za snimanje filmova. U Srbiji je sve obrnuto. Profesionalna tehnička baza se raspala. Država već godinama oklijeva oko donošenja zakona o kinematografiji, budžet namijenjen filmu je vrlo nesiguran i niko ne zna koliki je. U svakom slučaju ne prelazi cijenu jednog običnog, urbanog filma. Međutim, u Beogradu ima mnogo nas koji volimo film i želimo ga stvarati. Mnogi se nadljudskim načinima trude proizvesti film, makar pomoću 'štapa i kanapa'. Neki i uspijevaju, a među njima neki snime i vrlo popularne filmove, ili one koji se 'prošetaju' po bližem i daljem svijetu. Mislim da je velika opasnost za srpski film što je žanr komedije postao neki imperativ. Nebriga države za filmsku umjetnost učinila je da veliki broj mladih ljudi žudi za snimanjem 'populističkih filmova' jer sluti da mora zaraditi novac na tržištu. Međutim, to tržište se raspada (loša kina, pirati, razni filmovi na TV, skupe ulaznice, nepostojanje zakona, VHS, DVD itd.).  Mislim da pravog boljitka neće biti dok političari i država ne shvate da im je film od bitne kulturološke važnosti i dok ne krenu u njega ulagati bar onoliko novaca kao u kazalište ili ostale umjetnosti. Film najviše pridonosi nekoj pozitivnoj reputaciji Srbije, ali je potpuno marginaliziran. Ipak, hvala Bogu da imamo talentiranih ljudi koji povremeno uspiju ostvariti po koji značajni film unatoč svim okolnostima.

F: Da li ste gledali neke novije hrvatske filmove? Koje hrvatske redatelje cijenite?

S.K: Uvijek sam izuzetno volio i poštovao filmove Branka Bauera, poneki film Kreše Golika, Vatroslava Mimice, Zvonimira Berkovića, Zorana Tadića i naravno opuse Rajka Grlića i Lordana Zafranovića, s velikim simpatijama i za njihove manje uspješne projekte. U međuvremenu nisam uspio vidjeti mnogo hrvatskih filmova. Ipak, vrlo zanimljivim sam smatrao 'Mondo Bobo', filmove Vinka Brešana i naročito 'Tu divnu splitsku noć' Arsena Ostojića.

F: Gdje pronalazite inspiraciju? Koliko politička situacija ima utjecaj na vaš rad?

S.K: Kao i svi, u životu u sebi i oko sebe. Politička situacija uglavnom destruktivno djeluje na moje inspiracije. Sputava ih i koči. Često za posljedicu ima moju odluku da na ovim prostorima nema nikakvog smisla baviti se filmom. Pošto sam star da bih sad naučio kako da otvorim kafić, uvozim naftu ili prodajem hamburgere, vjerovatno ću za vrijeme svog trajanja uvijek sanjati neke nove filmove. To mi bar nitko ne može onemogućiti.

F: Na čemu trenutno radite, koje vas teme zaokupljaju?

S.K: Nerado bih konkretnije o tome. Postoji jedan ambiciozni, autorski, nadrealni projekat o kome sanjam već dugi niz godina. Međutim, on bi bio dosta skup za naše uvjete i ne znam tko bi ga shvatio, bar u scenariju. Imam i jedan ‘srednje skup’ koji još nisam napisao. Najviše vremena trošim na zaključke što prije svega ne bih snimao. A sigurno ne bih nešto što sam do sada radio ili nešto što rade drugi, nešto što je ‘moderno’, ‘u trendu’ itd. Razmišljam, makar teoretski i o beskrajno niskobudžetnom filmu s minimumom glumaca i objekata. Problem je jedino što ne znam tko bi takav film gledao u ovim našim jadnim kinima, a i u ‘home theater’...

Porazgovarala Miranda Novak