Tehnologija i utopija

Razgovarali smo s Brankom Ivandom, rođenim Splićaninom, filmskim redateljem 30-godišnje karijere, redovnim profesorom na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od nedavno i novim dekanom iste. Teme su bile reforma sveučilišta, unutarnja i vanjska politika akademije, industrija i tržište umjetnosti, te poneka umetnuta sanjarija. 

Priprema se reforma sveučilišta, sistem 3+2, koje to konkretne promjene znači za adu i kako se ona pozicionira naspram reforme?
Riječ je o takozvanom bolonjskom procesu pod kojim se priprema opsežna reforma studija koja će jako utjecati na sve fakultete i školstvo uopće. No, koliko je meni poznato, nijedna zemlja Europe nije unijela reformu u zakon, već je riječ o postepenoj prilagodbi koja će se odvijati sljedećih nekoliko godina, čak možda i do 2010. Mi smo ušli u zakon. Ministarstvo znanosti je reformu provelo kroz zakon i, premda ima protivnika iste, mi ju moramo sprovesti.

Mnogo je prigovora o uopćenom programu prve tri godine?
Nije to tako nepovoljno kako se može činiti. Svaki fakultet na sveučilištu priprema na svoj način reformu. Neće biti proveden unisono sistem 3+2, već će biti i 4+1, ovisno o odsjeku. Naime, čitavo školstvo će se dijeliti na dva stupnja da bi se dobila diploma. Prvi je bachelor, a drugi master of arts. Prvi traje tri ili četiri godine, dok čitav studij mora trajati pet godina, to je uneseno u zakon. I sad će doći taj tzv. master studij od godinu ili dvije, u kojem će studenti moći nakon završenog prvog stupnja doći na akademiju s bilo kojeg faksa, ukoliko polože potrebne razlike. A našim studentima se konkretno pruža mogućnost da recimo odu jedan semestar poslušati Almodovara na madridskom sveučilištu, te po principu europskog bodovnog sistema, bodove koje su tamo skupili, priključe svom fakultetu.

Tko će to njima financirati?
E, to je pitanje koje sam i ja postavio na Sveučilištu. Čini mi se kao osnova za nove socijalne razlike. I nije samo to problem, problem su i jezici, tko će financirati učenje jezika? Jer, na većini akademija nama sličnih, primjerice iz skandinavskih zemlja, predaje se na materinjem jeziku. Ako hoćete slušati Bergmana, morate naučiti švedski. Osim te jezične barijere, postavlja se i pitanje uopće financiranja odlaska na semestar, dva, negdje van. Tu ima nekoliko prijedloga: jedan čitav europski sistem stipendija, drugi je da se više ne dodjeljuje puna novčana suma fakultetima koja je određena za svakog studenta, nego da polovica tog novca ide studentima na samostalno raspolaganje, treće je omogućavanje vrlo povoljnih kredita studentima koje će onda otplaćivati jednog dana kad se zaposle, i tako dalje.

Kako će se ustrojiti specifični studiji poput glume?
Gluma je poseban problem, ali svaki odsjek ima svoju specifičnost. Mi mislimo da će studij glume najvjerojatnije ići na 4+1, s tim da će se onda studenti koji osjećaju potrebu, moći i dalje razvijati. Međutim, javlja se i niz drugih problema, jer će se uspostaviti doktorati i specijalizacije koje će doći tri godine poslije, tako da će to biti jedan neopisivo skup projekt, koji će koštati i državu, a može se dogoditi da košta i studente jer čak postoje prijedlozi, koji su za mene osobno strašni, da se u drugom stupnju plaća školovanje.

Prijamni ispiti?
Prijamni ostaju isti, ali definitivno ćemo prijeći na bodovni sistem prijamnih ispita. To znači da će određena područja znanja, eventualno talenata, donositi određen broj bodova. Ulaze naravno u obzir i bodovi određenih, odslušanih semestara, završenih fakulteta s kojima kandidat pristupa prijamnom ispitu. Bit će to veoma kompleksan sustav bodovanja. S druge strane, kvotu koju nam Ministarstvo plaća ćemo probati modelirati na način da ćemo određeni dio studenata ostalih ispod crte, koliko nam god kapaciteti dopuštaju, pokušati uzimati uz plaćanje.

Što obuhvaća vaš mandatni program i koje su njegove najbitnije točke?
To je jedan čitav niz točaka koje sam ja iznio u svom predizbornom programu, ali izdvojio bih ovdje na prvom mjestu reformu akademije, ne samo u smislu bolonjskog procesa, već i unutarnje politike. Pod tim mislim na spomenuto, čvršće međusobno povezivanje odjela, bolju i veću suradnju studenata između odjela, nadalje, insistiranje na umjetnosti, uz jasno uvijek pretpostavku učenja nekih znanja i vještina. Mislim da je važno uvijek isticati da je ovo umjetnička akademija, za nekog možda i znanstvena, ali prvenstveno umjetnički orijentirana.

Jedan od stalnih problema adu je nedostatak prostora, prvi korak je učinila ove godine zakupivši dva kata na Bogosloviji u Gundulićevoj. Što nas čeka u budućnosti s akademijinim prostorom rada i koje bi bilo krajnje rješenje?
Točno, moji veliki napori će ići u smjeru traženja drugog, adekvatnog prostora za akademiju. Dva kata na Bogosloviji smo zakupili na pet godina, s namjerom produživanja na deset, dok se ne riješi problem Akademije. Izabrali smo upravo teološki fakultet, jer je preko puta nas, a moja ideja je bila da se studij ne rasipa po cijelom gradu, jer studenti po prirodi svog studija moraju što više biti zajedno, tj. svi odsjeci. Tako da se ukazala divna prilika što su upravo tamo ostala slobodna dva kata koja sad kanimo urediti i tehnički opremiti.

Da, ovo je ljeto adu opremila TV-studio i montažu novom tehničkom opremom.
Da, sad imamo odličnu digitalnu opremu i vrlo dobru pretpostavku rada. Mi samo strahovito šepamo u prostoru, ali ja, osim tih planova za proširenjem akademije ovdje gdje je sad, imam jedan utopijski plan koji sam čak i iznio. Riječ je o tzv. Lenucijevoj potkovi koja se prostire od Zrinjevca, našeg prekrasnog parka, pa preko Strossmayerovog na Tomislavac. Postoji u gradu plan i taj će plan kad-tad biti realiziran, da vlak ide ispod zemlje, te ostaje kolodvorska zgrada u drugoj funkciji kao još jedan muzej. Produžuje se čitava potkova koja obuhvaća Lisinski, NSB i tako dalje. Ondje gdje je Paromlin ja bih gradio tri akademije, našu, likovnu i muzičku, premda se muzička bori rukama i nogama da sad kad je zadovoljila svoje potrebe s Ferimportom, tamo i ostane. Uz njih, Kinoteka, Burghtheater, odnosno dramski ansambl HNK koji je sad stisnut s baletom i operom. Tako napraviti jednu Aleju umjetnosti, ogromnu, koja ide od Zrinjevca, preko Save do Muzeja za modernu umjetnost i Inine zgrade. To bi bilo nešto fascinantno, vrlo je utopijski, vrlo je skupo, ali zašto ne razmišljati na veliko, a sve institucije koje sam spomenuo imaju problem nedostatka prostora, pa onda zašto ne, napraviti jednu aleju?

Uveli ste u statut katedru za fotografiju i pokrenuli eksperimentalno predavanje o medijskoj kulturi, što je u tom smislu sljedeće?
Ono što je neobično potrebno je katedra za zvuk, jedna zanatska katedra bez koje ne možemo. Ovo pak s fotografijom je jako dobra ideja, jer u Hrvatskoj imamo sjajne fotografe i potrebu za odličnom fotografijom i nadamo se da će također izrasti u nešto veće i obimnije. Sad ono što ja u svom mandatu kanim, izuzev ovih temeljnih pitanja, jest pojačati vezu između mene, nastavnog osoblja i studenata. Kanim urediti definitivno našu web stranicu koja će biti bolja od svih akademijinih u Europi, jako informativna i nadam se, likovno zanimljiva.

Problem filmske glume u smislu da ne postoji niti jedan oblik studiranja filmske glume?
Na tome jako radim, budući da nije lako dobiti novo radno mjesto, tu je ministarstvo jako oprezno, a mi već sad imamo jedan jako velik broj profesora na mali broj studenata. Moja ideja je da su glumac pred kamerom i redatelj s glumcem pred kamerom, čak možda dvije katedre koje svaki glumac i svaki redatelj, kazališni i filmski, mora proći. I čak sam razgovarao s budućim kandidatima, razmišljam intenzivno o tom mjestu za Brešana i Nolu koje bih jako volio vidjeti na ovoj akademiji. Jasno i Hrvoja Hribara, i druge, a sad nam je definitivno došao i Arsen Ostojić. Ja kanim na master studiju dovoditi goste predavače, možda to neće biti Scorsese, ali bit će jako zanimljivo.

Nekad je akademija jako kvalitetno surađivala s televizijom.
Nažalost, vremena su se promijenila. Nama televizija i sad često izađe u susret, međutim, to je nažalost ostalo na nivou polu-privatnih dogovora, mi nemamo čvrste ugovore, jer se naša javna TV-kuća komercijalizirala do krajnjih granica, tako da osim temeljnih pomoći kroz laboratorij, eventualnu malu suradnju s dramskim programom, televizija jednostavno gleda svoje interese i nastoji, nažalost, slijediti tu komercijalnu strukturu, što nalazim pogrešnim, jer glavnina naših studenata na kraju ipak radi na televiziji. Tamo teško možete naći snimatelje, montažere, redatelje koji nisu završili adu. No, i mi se na izvjestan način kanimo komercijalizirati, u smislu nove digitalne opreme s kojom smo sad u stanju svoje proizvode, studentske radove tehnički kvalitetno plasirati. Koliko će oni biti dobri u umjetničkom smislu, budući su studentski radovi, to je drugo pitanje i varirat će.

Uspjeli odnos školstva sa strukovnim događanjima i djelovanjem jedan je od temelja organizacije modernog društva, a akademija je danas uopće dislocirana od struke.
Istina. Međutim, mislim da su temelji problema u tome što društvo nije formiralo film kao industriju, teatar kao također nekakav društveni proizvod. Američki studenti na školama gdje uče pisanje, režiranje, glumu.. uvijek govore da se pripremaju za industriju, a na njihove završne projekcije ispita dolazi 30-50 producenata, gledaju glumce, režisere, scenariste i ostale, jer u tome vide potencijal. Mi nažalost taj običaj nemamo, jer u našem društvu sve ide nekako pojedinačnim iskustvima, i to što će direktor Jadran filma, intendant teatra ili neki urednik zapaziti ovdje tri talentirana studenta u jednoj generaciji, nema veliko značenje, jer će on po preporuci uzeti nekog drugog, po vezama i slično. Međutim ja ću pokušati na završne ispite glume, kazališne i filmske režije dovesti relevantne ljude koji se profesionalne bave tim poslom i odlučuju o kadrovima. Za dramaturge kanimo tiskati redovito, bar svaku godinu, dvije, knjigu drama i scenarija, dvd izdanja kazališnih predstava i da ljudi koje to može zanimati imaju uvid, premda nismo industrija.

Prošle godine se dogodila svojevrsna pobuna studenata na odsjeku kazališne režije, vaš stav i sadašnje stanje?
Sve je poteklo od toga, i to još od Gavellinog vremena, da su studenti kazališne režije uglavnom učili čitajući i crtajući scenu i pozicije glumaca. Sve je išlo prema tome, ali moram kazati dosta neuspješno, budući sam i ja student kazališne režije (koji je prvi diplomirao s filmom, op.a.), da se studente kroz praksu više obrazuje, odnosno omogući im više rada s glumcima, više rada na sceni, da to postane bitan dio studija, srž učenja. Prošli tjedan sam imao sastanak s kazališnim odsjekom da vidim što je napravljeno od one pobune studenata koji su tražili nešto drugačije, nešto više na režiji, jer se nije problem sastojao samo u neradu, već u nizu dubljih pitanja samog programa od kojih neke uvažavam jako, ali neke i ne. No, bitan problem je rad s glumcima, gdje je katedra glume uvijek, na izvjestan način, pružala otpor: 'oni će nam uzeti glumce, pokvarit će ih, još su neobrazovani, ovakvi, onakvi'. Mislim da se to polako mijenja i da se pokazuje velika prilika da studenti kazališne režije, dramaturgije i glumci koji žele u tome učestvovati, a neki prolaze taj kolegij i obavezno, dobiju svoj teatar. I to je možda najveća novost. Mi kombiniramo s tri prostora od kojih je, za sad, najizgledniji bivši kino studio u kojem bi se napravio novi studentski, akademijin teatar gdje bi se većinom radili studentski tekstovi, glumili bi studenti glume, a režiseri bi od najmanjih vježbi do pravih predstava mogli raditi u tom teatru. To je jedan velik pomak.

U mentorskom odnosu profesora i studenta je nedefinirana granica između profesorskog, pedagoškog, prijateljskog i intimnog, pa se ona stalno prelazi dovodeći studenta u nezahvalnu poziciju gdje on, s jedne strane prijateljuje privatno sa svojim profesorom, a s druge strane je ipak u profesionalnom odnosu s njim. Tako da se ta granica de facto postavlja tek kad ju student prijeđe, i jasno, izvuče deblji kraj.
Da, to je nešto što je u temelju svih malih škola. Jasno da se ta granica samom prirodom posla i načinom na koji su stvari postavljene na izvjestan način ukida i dolazi do odnosa koji mogu utjecati i na one prave, nastavne odnose. U prvom redu, tu jasno ulaze i moral i pedagoško znanje nastavnika, ali i studenata, jer sve su akademije koncipirane na sličan način da izazivaju kod studenta u njihovom kreativnom razvoju osjećanja uskraćenosti za znanje, pažnju, nešto. Međutim, moje mi iskustvo govori da koliko tražiš, toliko i dobiješ, ja to stalno ponavljam svojim studentima. To je teško propisima provesti, čak nemoguće, to čovjek jednostavno mora iskustvom naučiti i meni se čini da i tu taj interaktivni odnos može puno narasti ako mi studenti kažu, povjere gdje je problem, i da to uvedemo kao praksu, i kad ja više ne budem dekan, da sljedeći dekan mora na sličan način razmišljati i raditi.

Kako akademija funkcionira po principu male sredine, što podrazumijeva društveni oblik malograđanskog modusa ponašanja što opet na unutarnjoj, političkoj razini ostvaruje model 'države u malom', javlja se problem lobističkih grupa koje se tako stvaraju na svakom odsjeku.
Sve je istina. No, nemoguće je to spriječiti, može se eventualno malo nekim okvirnim propisima dati smjernice i neke stvari izregulirati bolje nego što jesu, ali počevši od anketnih listića koji su naravno nedostatni, do temeljnih, permanentnih razgovora studenata i profesora, a posebno sa samim profesorima. Ja kao otvoreni dekan, neću reći dekan građanin, već dekan student, vrlo dobro osjećam te probleme, a svi naši mladi nastavnici, počevši od Orhela do Zrinka Ogreste, su prošli ovu školu i znaju taj problem, te ih treba stalno podsjećati na to, da ne zaboravljaju, treba s njima razgovarati. Ja apeliram na sve vrste razgovora, svih sa svima, u četiri oka i masovnije, kako god, ali lijek je stalni razgovor.

Planiraju li se neke čistke?
Ha, ha, ha, to je vrlo teška riječ. Ali, radimo na tome da kroz kadrovsku politiku, tj. politiku biranja nastavnih kadrova, osiguramo što kvalitetniju nastavu. Ima nekih stvari koje do umirovljenja ne možemo provesti, ali ima i onih koje možemo.

Hoće li zahtjevnost nove funkcije rezultirati privremenom profesionalnom stagnacijom?
U nekom obliku, zasigurno.

Zahvaljujemo se na opsežnom intervjuu i podržavamo sretnu realizaciju mnogih ambicija.

Porazgovarala Irena Čurik