Tri sretnika

Ne, nije riječ o pulskom festivalu, gdje je film prvi put predstavljen publici, nego o novom multipleks kinu "Cinestar". Iako je premijera u SC-u bila u 20 sati, film se u redovnoj distribuciji mogao pogledati od ranih popodnevnih sati.

Film počinje laganim retro-ego-tripom Igora Mirkovića, u kojem se redatelj sam sebi divi u danima kad je bio mlad (pronalazi fotografiju na kojoj gol do pasa drži natpis "mlad i vječan") i kreće u potragu za dokazima da su i on i njegovi prijatelji nekad bili mladi.

Sve je počelo 1977. kad je Tito došao u posjetu Zagrebu, a mali Igor je to morao propustiti jer je bio bolestan i kad je Bijelo dugme održalo koncert u Zagrebu, prvi koncert na kojem je Igor bio. Nešto kasnije su nastupili i Pankrti, koji su ih "zapljusnuli bukom s pozornice".

I svega se Igor sjeća, najviše kroz priču s gospodinom Metessijem, pjevačem grupe Patrola. Ali, Metessi se ne sjeća niti teksta Patrolinog prvog hita. Jedini materijalni dokaz da je i on bio tu pronalazi u fotografiji objavljenoj u "Studentskom listu", snimljenoj prilikom performancea (ili kako se to već tada zvalo) Toma Gotovca.

U filmu Mirković priča s cijelim nizom svjedoka koji su dane provodili pred "Zvečkom" i "Blatom", a danas su raspršeni od Beograda do New Yorka. Pokušao je doći i do Branimira Johnnyja Štulića, uvjerljivo najspominjanijeg u filmu, koji živi u Utrechtu. O Štuliću saznajemo najviše, svi kao da pokušavaju ispričati da su se baš oni najviše družili s njim - od Svena Semenčića do Miše Hrnjaka, koji je danas Jehovin svjedok, ima četvero djece i pili drva na obali Balatona.

Osim Johnnyja, kojeg su prije zvali Čupko (i koji je hodao po tulumima i svirao, "a ekipa je motala jointe i nitko ga nije ozbiljno shvaćao"), izgleda da je tada najveća najveća legenda bio Jura Stublić, koji bi na kraju koncerta otvorio pivu zubima i izlio je sebi po glavi.

Film je simpatičan prvenstveno zbog toga što vidimo kako su akteri novog vala izgledali u doba "dok su oni bili veliki, a Igor mali". Promijenili su se mnogo, a osim Darka Rundeka, Dražena Vrdoljaka i Davorina Bogovića, uvjerljivo je najsmješniji tinejdžer Jasenko Houra koji priča kako ne zna svirati gitaru, ali će "sigurno naučiti kroz slijedećih pet godina".

U nekim trenucima Mirković ispada naivan. Npr. kad s puta naziva Štulića i kaže da "svakako dolazi u Utrecht na dva dana, pa ako bi mogli porazgovarati pola sata." Kad je došao u njegov kvart, javila se supruga i rekla da ga neće biti tjedan dana. Ili ga nije ni htio intervjuirati (ali zašto je onda išao u Nizozemsku), ili je bio vrhunski naivac, ili je pak izmislio dio priče koji se ne može provjeriti (o detaljima telefonskih razgovora).

Ukupan dojam? Film je solidan, ali se Mirković previše vidi u kadru. Taj stil zna biti efektan, ali u ovom filmu se zbog toga stječe dojam da je redatelj i tad bio kao prst i nokat s akterima tadašnje scene, tj. da je bio puno više unutar svih zbivanja. Ali, opraštamo. Jer, ako netko prilikom prepričavanja uveličava za 30%, to mu možemo oprostiti. Tek nakon što pretjera (prijeđe oko 50%), smijemo mu reći da sere. A Mirković ne sere.

I za kraj, moram spomenuti da su osim mene, u dvorani na popodnevnoj projekciji u "Cinestaru" bila još dva sretnika. Pravo čudo obzirom je 1038 ulaznica u SC-u nestalo, planulo, i da se baš svima žuri vidjeti taj film. Ili im se žuri pokazati na premijeri i cupkati na koncertu koji slijedi nakon toga?

Tonči Raić