Atmo i njihove sfere

Na amsterdamskom IDFA u konkurenciji dvadeset filmova osvojili su Srebrnog vuka i postali prvi švedski dokumentarac kojem je to uspjelo. Nagrada od 10 tisuća eura podijeljena među osmeročlanom ekipom Surplusa. Glavno oružje ove ekipe je montiranje drugog glasa na sliku. Nešto slično onome što su radili Pervan i ekipa u "Malo morgen" (sjećate se Hloverke i Budiše) ili mučitelji iz "Po ure torture". Samo, Šveđani ih natjeraju i da propjevaju!

Kako bi stekli uvid što se krije u glavama Erika Gandinija i njegove ekipe, prenosimo vam njihov manifest. Nastao je kao odgovor na "Dogumentary Manifesto" Larsa Von Triera, a glavni cilj je "pokušati nikada ne biti realističan ili neutralan". Manifest zabranjuje otkrivanje lokacije na kojoj je film sniman. Ona je tu kao takva - velegrad, kontinet, otok ili planet. Također, redatelj se ne bi smio pokazivati pred kamerom osim ako je zanimljiviji od likova u filmu. No, ta odredba nije obavezna, jer su neki redatelji zanimljiviji nego njihovi likovi iz stvarnog života.

Žrtve u filmu (u slučaju filma "Surplus: Terrorized into being consumers" to su George Bush, Steve Ballmer, Fidel Castro i vođe zemalja članica G8) ne smiju znati da sudjeluju u filmu, niti im se smije pružiti prilika da na kraju filma odgovore. Dapače, moraju se podvrgnuti "Read My Lips" tretmanu Johana Söderberga. Kadrovi ne smiju biti razdvojeni "crnilom". Baš suprotno - mora biti očito da svi pripadaju istoj dimenziji. Ni zvuk ni sliku se ni u kojem slučaju ne smije ostaviti neizmanipuliranom, jer uvijek se može nešto napraviti, makar s bojom.

Poželjno je snimati samo sliku bez zvuka, koji se može dodati u postprodukciji. Prirodni zvukovi (eksplozije, sudari, glazba i sl.) trebaju se snimati radi doživljaja atmosfere. Riječi i govori moraju se birati po tome kako glazbeno odgovaraju na podlogu, a treba imati na umu da ljudi govore različitim tonalitetima i brzinama. Nepohodna je rekonstrukcija koncepta filma. Zabranjeno je snimiti točno onakav film kakav je planiran. Tijekom procesa stvaranja, stvarnost mora utjecati na autora, koji mora biti otvoren za drastične promjene u originalnom konceptu. Skrivene kamere su jako poželjne ako su snimile nešto relevantno. Također pohvalno je koristiti arhivu ako za male novce možete do nje.

I zadnje, ali ne i najmanje važno - ne smijete težiti realnosti i neutralnosti. Kamere, mikrofoni i montaža nisu samo alati za reprodukciju realnosti kakva jest, nego i za vizauliranje stvarnosti kakvu osjećamo. Široki spektar kinematografskih alata koji su prije bile preskupi danas omogućavaju ostvarivanje vizija. Surađujte sa što više talentiranih ljudi koji su bolji od vas u snimanju i montaži.

A sad još malo o filmu. U 53 minute trajanja 80% se govori engleskim, a po 10% švedskim i španjolskim. Redatelju Eriku Gandiniju su financijski pomogli Švedski filmski institut i Nordijska filmska i televizijska fundacija. Osim nagrade na IDFA, film je nominiran i za "švedskog Oscara" (Guldbaggen) u konkurenciji dokumentaraca. Što se prikazivanja po festivalima tiče, obišao je svijet uzduž i poprijeko - od Seattlea i Sao Paola do Tajvana i Firence.