John Waters u edukativnom dokumentarcu

Nakon što nas je nedavno razveselio krajnje opskurnim voditeljskim angažmanom i 'negledljivom' newyorškom izložbom, John Waters se na Toronto Film Festivalu predstavio u 86minutnom dokumentarcu Jeffa Garlina 'This Filthy World' za koji je napisao i scenarij.

Garlin ('Curb Your Enthusiasm') je Watersu dao mikrofon u ruke i smjestio ga u njegov prirodni ambijent - na ljubičastu, drapiranu pozornicu prigodno dekoriranu plastičnim cvijećem, smećem i limenkama. Stand up izvedba u kojoj trash djedica priča o svojim počecima, životu i karijeri snimljena je diskretno, samo s dvije kamere, a kadrovi nastupa iskričavog šezdesetgodišnjeg redatelja izmjenjuju se tek svakih 15 minuta.

Redateljev je konvencionalni filmski postupak u ovom slučaju bio pun pogodak, slaže se kritika, jer Watersovim anegdotama, koje po količini pikanterija nadmašuju i njegov filmski opus, nije trebalo dodavati nikakvih začina.

Pred publikom sastavljenom uglavnom od studenata koji su s oduševljenjem slušali njegove savjete, baltimorski ekscentrik se raspričao i o danima djetinjstva, kad je pokušavajući emitirati Kapetana Kuku pa na glavu navlačio očeve kravate i stavljao vješalicu u rukav košulje, utjecajima koji su ga oblikovali - od vodvilja, preko zvijezde B filmova Williama Castlea, pa sve do Zle Vještice sa Zapada i prijateljstva s Glenom Milsteadom a.k.a Divineom, a nije propustio dati ni opsežan pregled svog stvaralaštva, od debitantskog 'Hag in a Black Leather Jacket' iz 1964, pa sve do zadnjeg filma 'A Dirty Shame', detaljno opisujući i simpatično društvance filmskih frikova koje je okupljao na svojim projektima ('Pink Flamingos', 'Hairspray', 'Cry Baby').

Najinspirativniji dio Watersovog monologa, slažu se svi, bio je onaj o umjetnosti, posebno o shlocku, čiji je veliki fan i cenzuri, koju smatra najvećom prijetnjom čovječanstvu.