U autobusu

Dokumentarac 'Ford Transit' redatelja Hany Abu-Assada drugačiji je od velike većine dosad viđenog. Po imenu je jasno da je redatelj Arap, a s obzirom na to da je i Palestinac i da je glavni junak karizmatični vozač 'Transita' u funkciji autobusa, jasno je da je priča u najmanju ruku zanimljiva. U filmu vidimo našeg heroja Rajaija Khtaiba kako pregovara na kontrolnim točkama (o kojima je snimljen dokumentarac nagrađen na ZFF-u), a putem putnicima objašnjava situaciju s palestinskog stajališta. I tako dan za danom, od točke do točke, od Zapadne obale rijeke Jordan do Izraela i natrag.

Fordovi, kako ih svi zovu, su stara vozila policije, koja su Izraelcima poslali Amerikanci. Kada su došla u godine, oni su ih proslijedili Palestincima. A oni su od njih napravili minibusove kojima putuju svi – od poslovnih ljudi u odijelima, konobara u pregačama, vjerskih vođa pod punom opremom, djece lica obojanih bojama palestinske zastave, humanitarnih radnika.

Putnici su pravi macho tipovi – barem prema temama o kojima pričaju. No, čim u bus uđe mlada djevojka kako bi prešla nekoliko stanica - šute kao ribe. Neki od njih tvrde da ih politika ne zanima, dok su drugi spremni podijeliti svoja čvrsta uvjerenja. Vjerojatno zbog prisutstva kamere. No, ipak je glavna faca Khatib. Obavlja poslove, zaobilazi barikade, razmjenjuje prometne vijesti s drugim šoferima, izbjegava metke, silazi s autoceste i kreće preko pustinje.

'Palestinci su kao mravi. Uvijek će pronaći put oko barikade.' – ponosno je izjavio. Začuđujuće, ima pozitivno mišljenje o kontrolnim točkama. 'Istina je. Otkad su ih uveli, puno je manje bombaša samoubojica.' Naravno, u autobusu se nalazio i spomenuti vjerski vođa, koji je imao spremnu ispriku za samoubojice. Tema je to koja svih zanima i o kojoj svi imaju svoje mišljenje.

Zvuči li vam ovo kao tekstovi iz 'Jutarnjeg' o 'Big Brotheru'? Meni pomalo zvuči - jedina je razlika što je u Fordu kamera u ruci čovjeka, ali sve drugo je totalni reality show. Osim što je Khatibov jedini svakodnevni zadatak sretno doći od točke A do točke B i natrag. Ostalo je sve isto - ljudi pričaju, ulaze i izlaze iz kuće, pardon Forda, i snima ih kamera. Samo u busu ne mijese pite niti pjevaju karaoke, jer njihova svakodnevica nije predvidljiva kao u kući u Dubravi.

No, upravo to je njegova vrijednost. U 'Ford Transitu' nema ničeg jako novog, ali pruža priliku da čujete što misle obični Palestinci sa Zapadne obale. Uvjeravam vas da u jedan palestinski bus stavite kameru i svakog dana dajete 'best of' u 20.15, gledanost među židovskim i američkim življem brojala bi se milijunima.