INTERVIEW_Ana Hušman - Animirani
Home      Vijesti      Animirani      INTERVIEW_Ana Hušman

INTERVIEW_Ana Hušman

Znatiželjna, promišljena, strpljiva… multimedijalna umjetnica Ana Hušman svojim je filmom 'Plac' obilježila animiranu 2006. godinu.

filmski.net 22.12.2006 0 komentara

INTERVIEW_Ana Hušman

Mada misli da zvuči 'blesavo i pretenciozno', dvadesetdevetogodišnja Ana Hušman ipak nam je otkrila da je još u 5. razredu osnovne škole znala da ne želi ići u niti jednu drugu školu osim primijenjene. A tako je i bilo. Nakon završene primijenjene, izbor je pao na Odjel za multimedije i nastavnički smjer Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je i diplomirala 2002. godine. Za njom su brojne samostalne i grupne izložbe, nekoliko zanimljivih video radova u kojima besramno koketira s animacijom, a fokus često zadržava na čovjeku, njegovom habitatu, normama ponašanja i propitujući zašto je tomu tako.

Jako voli Zbigniewa Rybczyñskog, Martu Rosler, Michaela Snowa, Chrisa Markera, Johna Baldessarija te domaće nam Mladena Stilinovića, Sanju Iveković, Kristinu Leko, Nicolle Hewitt i Lalu Raščić.

Iskoristili smo 'gužvu' koja se posljednjih mjeseci stvorila oko njenog filma 'Plac', desetominutne animirano-dokumentarne crtice sa zagrebačke tržnice koja je potvrdila Anu kao jednu od zanimljivijih domaćih mladih umjetnica i postavili joj nekoliko pitanja.

/iskoristite prigodu te prije razgovora pogledajte 'Plac', evo ga ovdje, udaljen je samo jedan klik/

Zaokuplja te čovjekov habitat, posebno kuhinja te norme ponašanja, odakle to?

Već neko vrijeme se bavim tim stvarima i nekako kružim oko tih tema: norme ponašanja, bonton, kako je nastao, te na koji način se promijenio, što je sada normalno, a nekada ne bi bilo društveno prihvaćeno. Volim kuhati i isto me zanimalo kako je došlo do toga da je normalno da je žena ta u obitelji koja kuha i kako se desilo da je to općeprihvaćena stvar. Zanimale su me i navike oko jedenja i gnušanja oko hrane, kako ljudi počinju eksperimentirati sa različitim kuhinjama i koji mehanizmi u obitelji i društvu dovode do toga da netko pomisli da njegova mama najbolje kuha. Kako se te stvari reflektiraju u namirnicama koje odabiremo i kupujemo…

Meršpajz, 2003
Zanimljivo mi je na koji način ponašanje određuje i pozicionira osobu u društvu i na koji način ljudi misle da to određuje i pozicionira osobe u društvu. Posebno me zanimaju ona ponašanja koja su naučena i gotovo nesvjesna – one stvari koje znaš od malena, koje su ti dane i o kojima ne razmišljaš.
Za video 'Meršpajz' /pogledaj ga ovdje/ sam, primjerice, kao polazišnu točku uzela kuharicu Mire Vučetić gdje su mi bile zanimljive stvari za koje se podrazumijeva da ih svaka žena zna, odnosno 'mora znati'.

Kako te je tvoje djelovanje odvelo u mamu i Fade in?  Koliko te je odredila takva radna okolina?

Uvijek sam bila negdje pored mame, tu su mi najbolji prijatelji, projekti na kojima ponekad radim, to smatram mjestom s kojim sam odrasla. Moj posljednji film, 'Plac', je izdan za label Multimedijalnog instituta EGOBOO.bits pod licencom Creative Commons Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima i mislim da su ljudi iz te organizacije jednim dijelom zaslužni za to..

U Fade in-u sam počela raditi kao snimateljica na njihovom projektu za Dobro jutro Hrvatska i tako smo se sprijateljili. Uslijedila je suradnja na projektu Balerina i astronaut, pa edukacija mladih, na kojoj još uvijek radim. Zanimljivo mi je, posebno u Fade in-u, sudjelovati na projektima i radu s ljudima koji rade potpuno drugačijim načinom od mojeg, pravila po kojima se ravnaju... Mislim da u takvim tipovima suradnje počneš razmišljati o procesima rada, o polazištima, o odgovornosti koju osjećaš prema svom radu.

Cross tree / Ana Hušman & Ana Šerić

Tvoj najuspješniji i najzreliji film do sada jest 'Plac'. O čemu priča, kako je proteklo samo snimanje i rad na filmu? Tko je pripremio sve one silne zimnice, slatko i ostale divote koje se izmjenjuju u drugom dijelu priče?

Zanimalo me koja osjetila kupci koriste pri kupovini na placu. Tokom snimanja pokušali smo uhvatiti neku situaciju sa pipkanjem, ali to je bio prilično teško tako da sam tek snimajući ton dobila priču oko pipkanja. Prilikom kupovanja namirnica na placu kupci se koriste raznim osjetilima kako bi uspjeli procijeniti da li je voće i povrće uvozno ili domaće. Preferiranje domaćeg nad uvoznim prisutno je kod svih kupaca bez obzira da li je zaista bolje i kvalitetnije i ono polazi iz dva argumenta: da kupovinom hrvatskih namirnica kupci podupiru razvoj domaće poljoprivrede te da je domaće bolje jer je poznato i finije, ne uzimajući u obzir da nije pitanje da li je uvozno ili domaće već na koji je način uzgojeno. Odlučuju se radije na kupnju domaćih proizvoda već samo zato jer to je 'naše, domaće, hrvatsko', a ne neko strano, vanjsko ili nepoznato koje se samim time smatra lošijim i nekvalitetnijim.

Za izradu zimnice kupuje se isključivo domaće i poznato, te ga je potrebno preparirati i spremiti, kako bi bilo sigurno i očuvano, zaustavljeno u najboljem trenutku kako bi trajalo cijelu zimu. U tom procesu potrebno je ukloniti sva strana tijela, odabrati najljepše komade, one koji nisu oštećeni, te sve dobro očistiti da bi se zimnica sačuvala od kvarenja, da bi bila 'sigurna'.

Plac, 2006
Na snimanju smo bili samo snimatelj Ivan Slipčević i ja, a zimnicu smo napravili zajedno po receptima njegove bake, moje mame... Na placu smo surađivali s ljudima, većinom ženama koje rade na Dolcu i s radnicima poduzeća Tržnice Zagreb. Svi su bili su jako susretljivi i ugodni. Nije im baš uvijek bilo jasno zašto sad premještamo jednu po jednu marelicu umjesto cijele kašete, ali su nas pustili da snimamo na njihovim štandovima, da snimamo njihovu hranu, sve dok ne snimamo njih same.

Zanimljiva je priča vezana uz životni put 'Placa'. Zakomplicirala se procedura financiranja što je odgodilo na nekoliko godina realizaciju filma. Kada su se uvjeti za rad ipak poklopili, tvoja inspiracija nije bila na razini one s početka same ideje. Kako si prevladala taj jaz?

Da, od početne ideje pa do realizacije prošlo je više godina. Film je dva puta prošao na natječaju Ministarstva kulture no tek je drugi put dobio novac. Kad se to dogodilo bila sam malo zbunjena idejom da se sada bavim nečime o čemu sam razmišljala prije toliko vremena. Također mi je bilo jako čudno raditi na nečemu što već ima gotovu knjigu snimanja - to mi je izgledalo kao završen projekt. Međutim, čim sam krenula u realizaciju postalo mi je jasno da se interesi i fokusi ne mijenjaju tako lako. Možda i nije loše da je film čekao toliko vremena - unutar postavljenog okvira može se puno toga promijeniti. Mislim da ne bi bio isti da sam ga napravila ranije.

'Plac' je pravi miljenik publike i kritike, polica s nagradama polako se puni. Kakav je tvoj stav prema nagradama, koliko te inspiriraju, obavezuju ili pak olakšavaju daljnji rad?

Nagrade su lijepa potvrda za uloženi trud i rad, kako za mene tako i za cijelu ekipu koja je radila na filmu. S 'Placom' bih bila zadovoljna i da nije dobio niti jednu nagradu. Kad sam ga završila imala sam osjećaj da sam ga odradila do kraja, nije bilo onog kao 'Joooooojjjj! E, da sam imala još malo vremena poradila bih na ovome ili onome pa je moglo biti bolje....'. Nagrade, nadam se, olakšavanju daljnji rad, u smislu da postoji mogućnost lakšeg pribavljanja sredstava za idući projekt. A da li obavezuju? Hmmmm... ne znam. Nekim dijelom vjerojatno stvaraju očekivanja. E, sad, da li od toga treba osjećati tremu i odgovornost? Vjerojatno da, ali još veću tremu i odgovornost osjećaš i kad kreneš u novi projekt za koji si dobio novac od iz javnih, budžetskih sredstava, pa se pitaš da li to poreznim obveznicima uopće treba....

Ana Hušman na snimanju Placa

Koliko si u svom radu i statusu slobodne umjetnice u mogućnosti odijeliti posao od privatnog života? Uspijevaš li živjeti od svog umjetničkog rada?
Teško je odijeliti to vrijeme, vjerojatno kao i svima koji uživaju u svom poslu. Teško je donijeti odluku da nećeš raditi jer stalno imaš osjećaj da bi mogao više, trebao više - kao neka mala grižnja savjesti... Najvećim problemom mi se čini na koji način dati jednaku važnost radu i privatnom životu.
Djelomično uspijevam živjeti od umjetničkog rada, kombiniram ga s komercijalnim poslovima, primjerice radim kao snimateljica za HRT.

Čime si trenutno okupirana, radiš li na novom filmu ili nekom drugom projektu?
Trenutno pripremam izložbu u Galeriji 01, a od Ministarstva kulture sam dobila dio novaca za novi film. Polako planiram snimanje i napeto iščekujem rezultate natječaja Gradskog ureda za obrazovanje kulturu i sport.

Čime si osobno najzadovoljnija do sad u svom mladom kreativnom životu i što si želiš u budućnosti?
Zadovoljna sam time da sam uspjela stvoriti situaciju u kojoj imam vremena i prostora baviti se svojim umjetničkim radom.
S jedne strane želim da se održi takva situacija, a s druge se nadam da umjetnički rad u Hrvatskoj ni u budućnosti neće biti u potpunosti prepušten tržištu i isključivo privatnom financiranju (na način na koji je to uređeno u SAD) te da će se održati javno financiranje kulturne proizvodnje. Smatram da je art market sklon smjestiti umjetnika u određenu ladicu iz koje, ako želi opstati, teško može izaći. Uz to, on je relativno nesklono umjetničkim praksama koje nemaju opipljiv proizvod.

popričala Inesa Antić

Komentari

Nema komentara.