Kol'ko para tol'ko muzike - hrvatski film 2. dio

Da, da dobro ste pročitali - 3 i pol milijuna kuna. Ispravnije bi bilo reći da se prosječni izdaci za jedan takav film kreću između 3 i 4.2 milijuna kuna, što je manje-više oko pola milijuna dolara. Čini vam se sitno? U usporedbi s holivudskim produkcijama koje su rijetko ispod 20 milijuna dolara, to su zaista jako mali novci. Ali, pokušajte ih vi nabaviti...

Ulogu glavnog i odgovornog financijera hrvatskog filma preuzelo je Ministarstvo kulture, koje je prošle godine odobrilo oko 4 milijuna kuna za dugometražne filmove. One su natječajem raspodijeljene među šest filmskih koprodukcija i pet filmova koji su potpuno ili djelomično realizirani. (Koliko i kojim to sve fimovima, možete pogledati na službenom siteu ministarstva.)

Za ovu godinu natječaj još nije raspisan, iako Pravilnik jasno kazuje da bi trebao biti raspisan u prvom tromjesječju svake kalendarske godine. Kad će biti raspisan - ne zna se. Ministarstvo kulture ovisi o Ministarstvu financija, a oni ovise o proračunu koji, pak ovisi o Saboru. Lančana odgovornost i nepostojanje zakona o filmu (o čemu smo već pisali) omogućavaju stvaranje povećih vremenskih zastoja u proslijeđivanju novca. Proračun za ovu godinu je napokon izglasan pa sad ministarstvima predstoji samo da čekaju. Novce, a ne Godota, nadajmo se.

Ministarstvo kuture Pravilnikom regulira tijek raspisivanja i provođenja natječaja za sufinanciranje i potpuno financiranje filmova. Na natječaj treba poslati scenarij, sinopsis, treatment te financijski i operativni plan. Za ocjenjivanje filmova u Natječaju zaduženi su umjetnički savjetnici - za dugometražni film Zrinko Ogresta i Igor Tomljanović, za dokumentarni i kratki Jasmina Božinovska-Živalj, za alternativni Slobodan Jokić i za animirani film Neven Petričić. Oni predlažu dobitnike Vijeću za film i kinematografiju, koje priprema i provodi Natječaj te raspodjeljuje sredstva.

Boris T. Matić, član Vijeća od 2001. godine, pojasnio je da je od prošle godine u natječaj uvedena takozvana 'entry forma' u obliku prijave s podacima o producentu i redatelju. Ti podaci se odnose i na uspjeh prethodnih filmova tog redatelja na domaćim i međunarodnim festivalima, na broj gledatelja u hrvatskim kinima i u međunarodnoj distribuciji. Matić je naglasio da je u Vijeću postojala inicijativa da se i prethodni projekti boduju od 1 do 10, kao što je to slučaj sa scenarijima, ali izgleda da se ni ove godine neće primjenjivati taj kompletni sustav bodovanja.

Prolazak na Natječaju, dakle, ovisi prvenstveno o ukusu selektora. Oni jesu birani kao 'ljudi iz struke', ali kad je njihov broj po kategorijama sveden na jednog ili dvojicu većina njihove procjene se ipak temelji na subjektivnim stavovima. Važno je pojmiti i činjenicu da je krug ljudi koji se u Hrvatskoj bave filmom relativno malen i zatvoren. Svi se manje-više međusobno poznaju, a nerijetko i poslovno surađuju pa je u takvim okolnostima i selektorima i vijeću teško napraviti objektivnu procjenu. Poznanstva i prijateljstva zasigurno imaju zančajniju ulogu, kao i prijašnji redateljski radovi, makar se oni službeno ne boduju. Kad se stvari tako sagledaju čini se da scenarij, tj.sinopsis koji bi trebao biti presudan na natječaju pri odabiru pada u drugi plan.

Ipak, zbog brojnosti filmova koji su se bavili serioznim temama poput domovinskog rata stekli smo dojam da postoje teme koje se preferiraju pri odabiru scenarija. U ministarstvu su opovrgli takvu vrstu selektivnosti, ali Matić je potvrdio da se mogu osjetiti određene političke varijante pri odabiru filmova. Naposlijetku, pokušajte zamisliti Brešanove 'Svjedoke' snimljene prije deset godina. Ne ide?

Paradoksalno, većina problema oko Natječaja ipak nastane kada filmu budu odobreni neki novci jer ministarstvo ne može jamčiti kada će ta svota biti isplaćena. Razlog tome su već spomenuta kašnjenja i prekidi u protoku novca među nadležnim ministarstvima kulture i financija.

Odobreni novci ne isplaćuju se odmah, niti se iznos isplaćuje u cijelosti. Želja je Ministarstva kulture da se ukupan iznos podijeli na rate koje bi se isplaćivale tijekom predprodukcije, pred sami početak snimanja, u postprodukciji i za izrade raznih kopija. Želje su jedno, a stvarnost drugo. Do početka snimanja se obično utroši nešto više od polovice ukupnog budžeta filma na pripremanje seta, opremu, vrpce, glumce i mnoštvo ostalih detalja, a novci kasne i po nekoliko mjeseci. Financijske se rupe do nijhovog stizanja - kao i obično - krpaju kratkoročnim kreditima.

Ponekad se i odobreni iznos pokaže nedostatnim za pokrivanje svih troškova. Prošle je godine filmu 'Dva igrača s klupe' redatelja Dejana Šoraka u produkciji Interfilma i Studija Maj iz Ljubljane odobreno 500 tisuća kuna. Interfilm je zasada ipak odustao od tog filma jer njegov vlasnik Ivan Maloča smatra da se tim se novcima ne može raditi dobar film.

Pojasnio je da je slovenski partner bio spreman dati oko milijun kuna, a Interfilm je od svojih sredstava i sponzora mogao osigurati još jedan milijun. Ostatak do već spomenutog prosjeka Maloča je očekivao od ministarstva i to na temelju dobrog scenarija. Interfilm je dosada radio filmove 'Božić u Beču', 'Crvena prašina', 'Maršal', 'Srce nije u modi', 'Nebo, sateliti', '24 sata', 'Potonulo groblje', 'Svjedoci' i 'Tu', a novi projekt će ipak morati pričekati bolja vremena ili neki drugi natječaj.

Neki se ipak uspijevaju 'pokrpati' s dobivenim novcima i dovršiti filmove u predviđenom roku. Primjerice, Boris T. Matić ovih dana dovršava omnibus 'Seks, piće i krvoproliće' kojega su osim njega režirali Zvonimir Jurić i Antonio Nuić. Film je u postprodkciji, a prije petnaest dana je stiglo 100 od odobrenih 350 tisuća kuna iz Ministarstva. Ostatak se pokrio novcima od Goethe instituta, privatnim i sponzorskim novcima te donacijom od Gradskog ureda za kulturu. Ured, inače ne financira dugometražne filmove, ali je podržao ovaj projekt jer se film sastoji od tri kratke priče. Žalosno, ali istinito, kod nas neke stvari funkcioniraju samo zahvaljujući iznimkama od postojećih pravila.

Dok se ne donese zakon kojime će se regulirati isplaćivanje odobrenog i samim time zasluženog novca - producenti će i dalje biti prisiljeni koristiti razne iznimke od postojećih svoje gotovo alkemičarske sposobnosti nabavljanja novca. Ovako stvari djeluju poprilično kaotično jer čini se da para nema, a muzika ipak svira. Hrvatski film i ljudi koji se njime bave trebaju i zaslužuju postojanje određenih pravila igre. Zakon je, u najmanju ruku civiliziraniji način uređivanja odnosa, nego što je to princip 'pijane svadbe' na kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća.