Hrvatski film - nakon njega vaše ruke su savršeno čiste!

Većinu hrvatskih filmova plaćaju hrvatski porezni obveznici. Dakle svi mi. Ministarstvo kulture novcem iz proračuna u potpunosti financira ili sufinancira domaće produkcije ili koprodukcije. Prošle je godine oko 35 milijuna kuna iz državnog proračuna dodijeljeno Ministarstvu samo za kinematografsku djelatnost. Od toga je nešto manje od 11 milijuna kuna raspoređeno među ukupno 46 filmova - igranih, eksperimentalnih, animiranih, dokumentarnih i kratkih. Kako je novac točno podijeljeni možete vidjeti na službenom siteu ministarstva.

Kinematografska djelatnost je u Ministarstvu kulture pod nadležnosti Uprave za glazbeno-scensko i filmsko stvaralaštvo u Odjelu za film i nove medije. Ova hrpetina birokratskih naziva trebala bi sugerirati da postoji čvrsta organizacijska struktura i jasno određen princip djelovanja. Ali stvarnost je ipak malo drugačija.

Javne stvari trebale bi biti uređene zakonom, pogotovo one na koje se troši novac poreznih obveznika. Hrvatski film je jedna jako javna stvar na koju se, očito, troše ne baš tako mali novci. Ipak, čini se da je tu najfunkcionalniji zakon - zakon inercije, a princip djelovanja - dok ide, ide.

Zakona o filmu nema (!), a slabe su naznake da će uskoro biti donesen (!). I tako, eto, priča se - živimo u pravnoj državi. Jedini važeći zakon na području filma je Zakon o kinematografima koji je, uz dvije manje izmjene (obje iz 1990.), na snazi od 1988. godine. Njime se regulira uvoz i prikazivanje filmova, dok o konkretnom uređenju domaće filmske produkcije i njenog financiranja nema ni traga ni glasa. Ministarstvo kulture ovisi o proračunu, a filmaši o ministarstvu, a sve se to rješava bez konkretne zakonske regulative.

Pokušaja da se filmska djelatnost uredi zakonom je bilo nekoliko, a 1996. je čak napravljen i prednacrt zakona o filmu. Do sada - ništa od toga. Ministarstvo kulture već dugo dvoji je li uopće potreban taj famozni zakon (!), jer zakonske odredbe nisu fleksibilne kao razni interni pravilnici i njih je teško svijati ili rastezati prema potrebama. Činjenica je da je svaku umjetnost, slobodnu po svojoj naravi, teško ugurati u stroge zakonske okvire, ali pravila igre se moraju znati, pogotovo kada je u igri novac poreznih obveznika.

Pravila nesumnjivo postoje, ali nisu uređena zakonom. Pa dobro, zašto toliko inzistiramo na tom zakonu? Zato što zakon regulira krivičnu odgovornost, a svako njegovo nepoštivanje je kršenje zakona. Kršenje zakona je kažnjivo (novcem ili zatvorom) i zato ga SVI moraju poštivati. Tako to ide u pravnoj državi, naime.

Ova država je dosad cijeli put koji novac prođe u filmskoj produkciji, od nastajanja do eventualne prodaje distributerima, regulirala putem Zakona o trgovačkim društvima. Jer filmove rade producenti, a producenti su najčešće pravne osobe, tj. firme čije je djelovanje ustrojeno Zakonom o trgovačkim društvima. Kino distributeri koji trguju filmovima su također pod tim zakonom (kao firme), ali i pod zakonom o kinematografiji. Sve je to o.k, ali ovi zakoni ničim ne obvezuju i ograničavaju onaj dio produkcije u kojem država dijeli novac. Kome, kako, zašto, po kojim kriterijima?

Ministar kulture, Božo Biškupić, najavio je sredinom siječnja određene pomake na izradi Zakona o filmu, a posebno je naglasio kako će se njime urediti da se iz prihoda koje zarade strani filmovi u Hrvatskoj izdvaja određeni postotak za domaći film. Nije to ništa neobično, mnoge europske zemlje tako financiraju svoje filmove. Najbolji, ali i najrigorozniji primjer, je Francuska čiji je kulturni model vrlo restriktivan prema svemu ne-francuskom. Na najjednostavnijem primjeru to znači da se od svake kopije stranog filma već po njenom ulasku u državu uzima određeni postotak za domaći film. Ta se davanja povećavaju pri kino i video distribuciji, ali zato Francuska ima najrazvijeniju i najproduktivniju filmsku industriju u Europi.

Ministarstvo kuture razmatra nekoliko sličnih načina sufinanciranja filmske proizvodnje, a vjerojatno će se prikloniti nekom od postojećih europskih modela. Ipak, zasada i na tu odluku treba gledati kroz naočale friških, poslijeizbornih obećanja.

Financiranje iz TV pretplate također je jedna od solucija. Ta će se ideja najteže uklopiti u HDZ-ovu predizbornu namjeru da ukine ili umanji pretplatu. Teško i da će se i javna televizijska kuća, HRT, htjeti odreći makar i malog dijela svog financijskog kolača. Pogotovo kad je ovaj medijski div zbog usporenog čelništva gladan svake kovanice. Diskusija o tome odakle HRT-u pravo ubirati daću od gledatelja ako je već ubire od reklama kojima nas zasipa (čitaj terorizira), materijal je za neki drugi oveći članak.

Prijedlog koji bi u većoj mjeri zakačio komercijalne televizijske kuće predlaže uzimanje postotka od korištenja televizijskog prostora u propagandne svrhe. Ovisno o količini prodanog televizijskog vremena, uzimao bi se postotak kojim bi se sufinancirao domaći film. Ovaj je model utemeljen na činjenici da televizijske kuće nisu vlasnici svojih frekvencija, nego su samo koncesionari. Država, zakononski, ima pravo na postotak od svog vlasništva kojeg TV kuće preprodaju kao propagandni program.

Kinodistributeri bi se također mogli naći na udaru novog zakona, pogotovo ako im Ministarstvo odluči uzeti postotak zarade od ulaznica. Kino ulaznice su oslobođene PDV-a, ali njihova cijena i nije baš prepristupačna potrošačima. Po logici stvari, netko na njima obire masno vrhnje pa zašto se kajmačenju ne bi priključilo i Ministarstvo kulture? Naposlijetku, na repertoaru distributera su uglavnom strani filmovi pa bi bilo pošteno da se od njihovog udjela financira domaća produkcija. Slična solucija postoji i za videoteke, kojima bi se također mogao oduzimati mali postotak od posuđenih filmova.

Konačni prijedlog zakona možda će sadržavati samo jednu od ovih odrednica, ali mogao bi ih i objediniti. Zakon će svavakako morati odrediti i tko će raspolagati tim novcem i odgovarati za njega. Jedan od često spominjanih ciljeva Ministarstva u ovom mandatu je decentralizacija. Jel' to možda znači da će novci biti usmjereni nekoj zakladi ili institutu za film koji neće biti čvrsto vezani za Ministarstvo?

Prema važećem Pravilniku za dobivene novce od Ministarstva ugovor o sufinanciranju potpisuju redatelj i producent. Obojica su odgovorni za to da film bude dovršen u predviđenom roku i s predviđenim uspjehom - producent odgovara za tehničku izvedbu, a redatelj za umjetničku. Oni raspolažu vašim oporezovanim novcem i to bez konkretne zakonske regulative. Što, ne moramo biti prepametni, otvara oooogromne mogućnosti nekažnjenog iskorištavanja tzv. rupe zakonu, u našem slučaju još lakše - nepostojanja istog. 

Zato slijedeći put kad pohvalite ili popljujete neki domaći film dvaput razmislite. Jer, naime, vi ste ga platili. A bez zakona to vam je kao da netko u vaše ime kupi veš-mašinu, masno ju plati, a zauzvrat ne dobije nikakvu garanciju da će mu oprati barem jednu turu robe.

To be continued!