Dnevnik Pedra Almodovara

Sedamnaesti (i još k tome ženski) film Pedra Almodovara sklapa se, mic po mic, s već uhodanom pedrijanskom postavom, s posebnim tributeom susjedima koji su slijepo crijevo svake obitelji. Penelope Cruz, Carmen Maura, Lola Dueňas, Branca Portillo i Chus Lampreave važan su kotačić u mehanizmu produkcije za koju je rezervirano 11 tjedana. Iako sam presudnu informaciju (na svoje iznenađenje) saznala tek nedavno, Almodovar svaki svoj film popraćuje gotovo literarnim tekstovima donoseći mnoštvo osobnih detalja, promišljanja i vizija. Što drugo očekivati od ovog svestranog umjetnika! Mi se dajemo u blago prepričavanje, dok svi znatiželjnici mogu kliknuti na originale!

Da je i Pedro čovjek, pokazuje nam i prvi detalj – prije svakog se snimanja razboli, a razne su boljetice toliko česte da su već prerasle u tradiciju (po tome zna da je sve spremno). Kako bi lepeza oboljenja bila dovoljno raznolika, tik prije prvih radnih dana zaradio je lumbago, te je na 40 celzijevaca grijao donji dio leđa kako bi se otkočio. Nakon prvotnih teškoća, Penelope, Lola i Blanca dobile su krpe u ruke te su u ulogama seljanki, na groblju u malom mjestu Almagru, izglancale spomenike te se zagrijale za daljnje snimanje.

Ovakva se scena savršeno uklapa u Pedrove namjere: prenošenje uspavane atmosfere i patosa La Manche gdje se na ulicama u ljetnim mjesecima živa duša, umrtvljujuće vrućine radi, ne može vidjeti prije osmice navečer. Pa kaže: 'Sjećam se crvene zemlje, žutih polja, pepeljasto zelenih maslina, bijelih narančinih cvjetova i terasa koje su naprosto vrvjele od života, susjeda, zdencoliko dubokih tajni te ženske samoće. Život se odvijao na terasama, žene su kukičale čipku i hvatale zadnje zrake sunca, zalijevale biljke, šivale i čekale da prođe vrijeme'.

U ovoj sagi sa susjedima u fusonoti, Blanca Portillo dobila je ulogu susjede pair excellence: udovice Agustine koja uopće nema svoj život, iako će i među ostalim likovima biti provučena određena doza solidarnosti iliti guram nos u tuđa posla tehnike. Sam je redatelj priznao da mu filmovi s vremenom postaju sve više i više autobiografski, a da on, istovremeno, postaje sve svjesniji svojih sjećanja.

Chus Lampreave u filmu igra senilnu stariju ženu, a u iskrenom se dnevniku može naći da Pedra podsjeća na njegovu majku. Hranu za set kuha njegova sestra Maria Jesus, a kad mu se sjećanje na djetinjstvo zamuti, zove drugu sestru, Antoniu. Iako navodi ovakve intimne detalje, Almodovar ističe da je sadržaj filma ipak fikcija koju samo podebljava stvarnim elementima.

Što se tiče odnosa između redatelja i glumica, izlišno je isticati da su pravi prijatelji. U tom maniru, Penelope Cruz mu je poklonila knjigu 'Pedro and Me' koja adresira proteklih pet godina njihove suradnje. Riječ je o antologiji e-mailova koje su izmjenjivali, popraćenoj brojnim fotografijama s festivala, ručkova ili pak sa setova, za koju se još ne zna hoće li biti dostupna široj publici. To otprilike stavlja točku na i dosadašnjih detalja sa snimanja. Završit ćemo s još jednim citatom, by Almodovar, afkors: 'Sreća nije dobra muza. Previše se raspekmezim'. Ljudi, čitamo se.